RIJEKA  Franz Beckenbauer, kako to impozatno zvuči i zvučat će zauvijek, pomisao je nakon odlaska čovjeka koji je dao neizbrisivi sjajni pečat nogometu. Sada je završila priča čovjeka rođenoga u Giesingu 11. rujna 1945. godine u ratom mu poharanoj domovini, dok su Nijemci, uzročnici velikog svjetskog sukoba, »lizali rane«, ni slutili nisu da dobivaju čovjeka čija je prezentacija libera bez presedana u nogometnoj povijesti. Gledati mu urođenu eleganciju, lakoću pokreta i tehniku, poigravanje s loptom i suparnicima je praznik za oči, ali u biti bespredmetno je komenirati njegovu igru kao recimo opisivati neko remek-djelo velikog slikara poput Tiziana ili Van Gogha, glazbu skladatelja kalibra Van Beethovena.

Dok je informacija o smrti najslavnijeg Kaisera s loptom svih vremena i najvećeg nogometaša u njemačkoj povijesti preplavila naslovnice svih svjetskih tiskovina i to ne samo sportskih, automatski bude sjećanja na višedesetljetne poruke u stilu »igra kao Beckenbauer« kojima se željelo tepati nekom nadarenom nogometašu koji je igrao na Franzovoj poziciji. Jedan od tih koji je u to doba na tim mjestima imponirao znanjem i elegancijom naš je časni sugrađanin Marijan Brnčić, naslavnije ime u povijesti crikveničkog nogometa, velikan hrvatskog nogometa. Slavni reprezentativac ekipe Dinama, osvajača Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, našao mu se i nasuprot u jednom reprezentativnom nadmetanju.

Elegancija

– Imao sam priliku igrati protiv Beckenbauera za reprezentaciju Jugoslavije šezdesetih godina. Njemačka nas je tada u Beogradu pobijedila s 3:2 – prisjetio se nezaboravni »šjor Brna«. – Ne otkrivam toplu vodu konstatacijom da je bio veliki igrač koji je mogao igrati na više pozicija, na liberu i na defenzivnom veznom. Zanimljivo, kada je naš slavni igrač pa onda moj trener u Dinamu Branko Zebec preuzeo Bayern, s kojim je onda osvojio njihovo prvenstvo i Kup, Beckenbauer je tamo igrao libera. Zebec me htio dovesti da igram na toj poziciji, a Franza prebaciti na zadnjeg veznog. To je bila njegova ideja, ali te, 1969. godine Dinamo me nije nikako želio pustiti. Ta se kombinacija nije realizirala. Šteta velika. O Beckenbaueru pak, onako elegantnom i jednom od najvećih igrača tog vremena, izvanrednom tehničaru, a i velikoj ličnosti, i ne treba puno pričati.

Uz Zebeca, Beckenbauera je vodio i drugi Hrvat, Zlatko »Čik« Čajkovski, obojica igračkih velikana neke su od latica cvijeta zagrebačkog nogometa po direktivi onih poratnih godina silom otkinuta i upućena u beogradski Partizan da bi klubu Titove vojske dala najbolje igračke godine.

Zvijezde

Beckenbauer je pak na drugom svijetu, pošao je odmah iza Loba Zagala, obojica su uz ostalo, prvaci svijeta i kao igrači i kao izbornici. Kako među živima više nisu proteklih godina preminule zvijezde sjaja kakve su Pele, Maradona, Luis Suarez, Johan Cruijff, Bobby Charlton ili pak George Best, čovjek pomisli na tu megamomčad s drugog svijeta kojoj bi se danas malo tko mogao suprostaviti. Pokojni libero tog sastava snova u sjećanju je ostavio tolike velike utakmice, epsko je polufinale SP-a 1970. kada je s povijenom rukom dočekao kraj dramatičnog susreta duela koji je Italija dobila 4:3 golom »zlatnog dečka« Giannija Rivere.

– On je najveći njemački igrač svih vremena koji je ispunio teren svojim idejama, ali pazite, nije bio klasični libero – rekao je Rivera za ANSA-u. – Zauzimao je dosta terena od prostora ispred obrane do onog iza napadača. U igru je unio svoje brojne ideje. U duelu na stadionu Azteca u Meksiku bio je pred golom kada sam zabio za 4:3. Sjećam se njegovog lica, ljući od njega bio je samo vratar Sepp Maier. Ali onda se na kraju utakmice oprostio od nas. Bio je veliki gospodin, također i izvan terena.

Karl Heinz Schnellinger, as obrane Elfa, Beckebauerov suigrač na SP-ima 1966. i 1970. godine, branič Milana kojem je slavni Nereo Rocco tepao Carletto, a Curva Rossonera samo Volkswagen, poručio je: »Veliki, veliki, najveći taj naš Franz. Osoba je koja je uspijevala dobiti svaki izazov pred kojim se našla na terenu i izvan njega. Postao je i veliki trener, da igra dominirao bi i danas.«

Cosmos

I telegrafsko nabrajanje njegovih dostignuća je kao traka koja bi se protegnula riječkim Korzom. Već sa 17 godina standardni u Bayernu, od 1964. do 1977. godine s njim je tri puta zaredom prvak Europe, 1975., 1976. (tada je osvojio i Interkontinentalni kup) te 1977. godine. Uz četiri titule njemačkog prvaka i osvajača Kupa s Bavarcima, Bundesligu je jednom osvojio i s HVS-om. U čak 103 nastupa za Elf legendarnog Helmuta Schöna od debija 1965. do oproštaja 1977. godine bio je viceprvak svijeta 1966. poslije epskog duela u finalu s Bobbyjem Charltonom i prvak 1974. godine poslije finalnog slavlja nad Cruiffovom Nizozemskom. U međuvremenu je i europski prvak 1972. godine s Braitnerom, Netzerom, naravno i Gerdom Müllerom te ostalima. Najveći igrač njemačke povijesti, osvajač Zlatne lopte 1972. i 1976. godine. U osamdesetima je zaigrao i za Cosmos te tri puta bio prvak SAD-a. Zaključivši bundesligašku igračku karijeru u HSV-u sjajno se uhvatio izborničkog posla, već 1986. je viceprvak svijeta kada je 3:2 slavila Maradonina Argentina.

Četiri godine kasnije Nijemci su s 1:0 uzvratili Gaučosima, a Beckenbauer se prvi nakon Zagalla okitio igračkom i trenerskom svjetskom titulom. I ovi blicevi na njegov nogometni put kažu mnogo i previše, ali i premalo da ilustriraju veličinu jednog i jedinog Kaisera Franza.