OSIJEK  Nogometaši Osijeka brzo su se vratili u gubitnički mod. Nakon zvučne pobjede nad Dinamom u Maksimiru u četvrtfinalu SuperSport Hrvatskog kupa na trenutak se činilo kako su Bijelo-plavi pronašli rješenje za probleme koji ih u igri i rezultatima prate još tamo negdje od početka prosinca prošle godine.

Međutim, susret sa Slaven Belupom donio je novo bolno prizemljenje. Iako su sve do 13 minuta prije kraja susreta vodili s 1:0, Osječani su na koncu ostali praznih šaka. Što je pošlo po zlu? Pa, nažalost ništa novo. Takve smo stvari već gledali u susretima Osijeka ove sezone. Bijelo-plavi povedu, a onda slijedi »ubijanje utakmice« koje se na koncu nerijetko pokazalo kobnim. Kukavički identitet, to je jedino što je trener Federico Coppitelli uspio ugraditi u ovu momčad. Kada vodi, ona ne traži drugi ili treći pogodak već do bodova želi doći u nekakvim kontroliranim uvjetima, a na taj način Osijek jednostavno ne zna ili ne može igrati. I zato je stigao četvrti ligaški poraz u nizu nešto što se Osijeku nije nikada dogodilo u eri mađarskih vlasnika. Zapravo, posljednji put je Osijek četiri uzastopna prvenstvena poraza imao prije gotovo deset godina. U jesenskom dijelu prvenstva 2015./16. kada je trener bio Dražen Besek. Gubili su Bijelo-plavi redom od Slaven Belupa, Lokomotive, Hajduka i Rijeke.

Povlačenje

Iskreno, mučno nam je kada trener Osijeka nakon susreta ustvrdi »malo toga smo im dopustili«, a izgubio je utakmicu. Majstore, dopustili ste im točno onoliko koliko je trebalo da ne pobijedite. Općenito, te priče »ništa im nismo dopustili« su jasna poruka što od ove momčadi želi Coppitelli. I dokaz kako Osijekov trener malo toga razumije po pitanju okruženja u kojem radi. Nikoga ovdje ne zanimaju priče tipa »ništa im nismo dali« posebno kada se igra na Opus Areni. Daleko je važnije što se učinilo prema naprijed, u napadačkoj trećini terena, a taj je učinak vrlo skroman. Takav je bio i protiv Slaven Belupa ako izuzmemo kratkotrajno nadahnuće u početku susreta.

U drugom poluvremenu, kako je vrijeme odmicalo, sve se jače širio miris preokreta. Osijek nije želio igrati, branio se, a znamo koliko je kilav u tome. No, posljednji čavao u lijes svoje momčad u toj utakmici zakucao je upravo njezin trener potpuno nerazumnim zamjenama igrača. Ostaje dojam kako Coppitelli i te promjene igrača ne obavlja po događanjima na terenu, već po unaprijed pripremljenom planu. S druge strane Mario Kovačević je zamjenama pokrenuo svoju momčad koja je napadački također u većem dijelu susreta bila poptuno nedorečena i bezopasna. No, posljednjih petnaestak minuta samo malo odvažnije igre gostiju bilo je dovoljno za preokret. Osijek je u završnici pao na tjelesnom planu što je bilo za očekivati nakon onog maksimirskog »vaterpola« u srijedu, ali time nam je čudnije što osječka momčad nije u prvom poluvremenu dodala gas do kraja i tražila još poneki pogodak kojim bi si završnicu susreta učinila nešto lagodnijom. Ali ne, već po ustaljenom receptu Coppitelli je usporio utakmicu, povukao svoju momčad i izgubio sve, ali…

– Po iskazanom trudu ovo je za mene naša najbolja utakmica drugog dijela sezone. Prvo poluvrijeme je bilo perfektno, protiv jako dobre momčadi nismo primili pogodak, a Slaven Belupo praktički nije imao šansi. U drugom poluvremenu nam je nedostajalo energije i nije u takvim okolnostima bilo lako. Dobro smo kontrolirali utakmicu, oni su imali jedan prekid i zabili gol »izvan konteksta«. Mislim da smo pokazali da smo bolji od njih – objašnjavao je trener Bijelo-plavih.

Osijek možda jest bolji kada želi igrati, ali kada kalkulira, onda ne mogu pobijediti nikoga. Potvrdila je to ova sezona, osim toga Slaven Belupo je u tri susreta dvaput pobijedio Bijelo-plave pa tvrditi da si bolji od njega u najmanju je ruku neozbiljno.

Zbogom

Uostalom, nepotrebno je o bilo čemu dalje lamentirati jer očaji i opća konsternacija koja je vladala na tribinama Opus Arene tijekom većeg dijela tog susreta od strane gledatelja najbolje će reći sve o trenutačnoj situaciji Osijek. Prst prema dolje okrenut je svima, ali baš svima. Upravi, treneru, igračima, a prvi put se, nakon susreta, izražavalo nezadovoljstvo i prema glavnom sponzoru Lörincu Meszarosu. Inače, nisu točne informacije o sastanku uprave nakon susreta iz jednostavnog razloga što predsjednik Ferenc Sakalj nije ni bio na toj utakmici. Bilo je telefonskih »malih noćnih razgovora«, no Coppitelli je još uvijek trener Osijeka. Opet to ne znači kako će to ostati i danas. U biti, on je već smijenjen samo što mu to službeno još nitko nije priopćio. Čeka se Sakaljev dolazak u Osijek kako bi se i ta formalnost odradila. Nasljednik? Priča se svašta, ali prava je istina kako trenutačno konačno rješenje ne postoji.

Jedan od Coppitellijevih pomoćnika Tomislav Radotić u nekom je trenutku figurirao kao mogući izbor kao privremeni trener do kraja sezone, ali pitanje je treba li olako potrošiti domaćeg čovjeka bez prevelikog iskustva u ovako zahtjevnoj situaciji. Pričalo se o Željku Sopiću, ali koliko znamo on nije opcija, iako kada kriza dosegne ovakve razmjere i nemoguće postaje moguće. Netko se sjetio Damira Krznara, ali konačna odluka još ne postoji. Činjenica je tek da ovako dalje više jednostavno nema smisla. Coppitellija više ne sluša nitko. Njegova razmišljanja bila bi smiješna da već nisu postala tragična, nije u stanju promijeniti baš ništa, a iz nekih reakcija igrača tijekom susreta na njegove upute sugeriraju kako ga ni oni više uopće ne doživljavaju.

Zato sad treba hitno spašavati ono što se spasiti može, iako se iz današnje perspketive svjetlo na kraju tunela uopće ne vidi. Osijek prolazi kroz najveći krizu ne samo rezultata, već i općeg povjerenja u eri mađarskih vlasnika.