ZAGREB  Ždrijeb skupina Azijskoga prvenstva u prvi je plan gurnuo hrvatsku koloniju u reprezentaciji Omana, predvođenu izbornikom Brankom Ivankovićem, čiji stručni stožer čine prvi pomoćnik Mario Tokić, trener vratara Igor Panadić, kondicijski trener Marko Stilinović i video analitičar Zlatko Ivanković. Omancima su za jedan bod pobjegle dodatne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Kataru, kroz koje je kasnije prošla Australija, a sada na istom mjestu žele dohvatiti nokaut fazu natjecanja.

Nadareni igrači

– Sada smo prvi put u povijesti bili u drugoj jakosnoj skupini ždrijeba i izvukli smo Saudijsku Arabiju, koja je u Kataru jedina pobijedila svjetskoga prvaka, Argentinu, te Tajland i Kirgistan. Trenutno smo deveti u Aziji po rankingu, a želimo se probiti još bliže vrhu. Prva dva iz skupine prolaze dalje, a mi vjerujemo da imamo dobre izglede za plasman u nokaut fazu, a onda ćemo vidjeti što će biti. Križamo se sa skupinama u kojima su reprezentacije protiv kojih možemo igrati. Nadamo se da ćemo ići putem Hrvatske u Kataru. Iduće Svjetsko prvenstvo bit će prošireno, s time da Azija daje osam sudionika, i to je naš cilj. Bilo bi to ravno čudu, ali pokušat ćemo sve da se plasiramo – objašnjava Tokić.

Kakva je kvaliteta azijskih reprezentacija?

– Tamošnji nogomet našim ljudima vjerojatno zvuči egzotično, ali ovdje se dosta ulaže i svi žele napredovati zbog čega angažiraju strane trenere. Azija je najmnogoljudniji kontinent i tu postoji velika baza igrača, a među njima ima i dosta nadarenih, kojima je potreban kvalitetan rad da dodatno iskoče. Primjerice, Vijetnam je dva puta uzastopno bio u finalu U-23 Azijskoga prvenstva, što je prava senzacija. Tamo se sustavno radi već godinama i rezultati polako dolaze. Vijetnamci su brzi i dinamični, oni trče od prve do zadnje minute. Nije to neka ekstra kvaliteta, ali napredak je vidljiv. Mislim da niti jednoj europskoj reprezentaciji ne bi bilo lako igrati s Vijetnamom. Prekaljeni Francuz Philippe Troussier tamo već četiri godine radi selekciju i stvara dobru reprezentaciju. Vijetnam je radio jako puno kampova za mlade igrače i stalno su radili selekciju. Međutim, još uvijek postoji velika razlika između onih najboljih, kao što su Japan, Saudijska Arabija, Iran ili Južna Koreja, te ostalih, ali i to se polako smanjuje. Problem je u tome što bi mnogi htjeli instant uspjeh, a to u nogometu ne ide.

A kakva je vaša reprezentacija?

– Što se tiče ovog arapskoga dijela, rekao bih da je Oman podcijenjen, iako tu ima dosta nadarenih igrača. Riječ je o jednoj od rijetkih arapskih zemalja koja ima pustinju, more i planine. U takvom okruženju razvijali su se drugačiji tipovi ljudi, tako da imamo brze, snažne i visoke igrače. Siguran sam da Omanci imaju odlične fizičke predispozicije za sport. Recimo, testovi i mjerenja pokazuju da su jednaki hrvatskim reprezentativcima u tom fizičkom dijelu. Ovdje se možda ne ulaže u nogomet kao u drugim arapskim zemljama, ali to kompenziramo našim radom i njihovom nadarenošću te željom za uspjehom. U zadnje tri i pol godine napravili smo nekoliko velikih iskoraka, iako se ovdje ne ulaže toliko puno, kao u Saudijskoj Arabiji i Kataru. Naši igrači imaju puno respekta prema jačim azijskim reprezentacijama, ali na čelu s Brankom polako stvaramo pobjednički mentalitet. Rejting je nešto što se stvara godinama, a mi smo na dobrom putu. Recimo, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo Oman je prvi put u svojoj povijesti pobijedio Japan i Kinu.

Iskorak

Većina reprezentativaca Omana igra u domaćoj ligi. Kakvo je to natjecanje?

– Omanska liga nije nešto posebno, to moram priznati. Klubovi se previše oslanjaju na starije igrače, koji, da budem slikovit, igraju sve dok mogu hodati. Tu također postoji to preveliko strahopoštovanje prema suparnicima iz zemalja bogate nogometne tradicije. Recimo, kada igraju s nekim iz Saudijske Arabije, omanski klubovi već u svlačionici gube 3:0. Zatim, sezona im traje šest-sedam mjeseci, a to je premalo za razvijanje igrača na vrhunskoj razini. Branko na sve moguće načine tu pokušava nešto promijeniti da bismo podigli razinu kvalitete. Tu ima još dosta prostora za napredak, ali imamo dosta kvalitetnih igrača.

Da li bi se u Omanu našlo nešto za HNL?

– Neke od njih sam preporučivao hrvatskim klubovima. Nakon dobrih utakmica u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo šest naših reprezentativaca je napravilo transfere u Katar i Saudijsku Arabiju, ali i tu postoji objektivan problem jer imaju status stranaca čim pređu granicu. Ti klubovi uglavnom robuju imenima iz zemalja bogate nogometne tradicije i iz njih dovode trenere, koji zatim angažiraju svoje zemljake za momčad, a ne žele Omanca. Na primjer, tako je i naš Mataz Saleh morao otići iz Katara zbog Argentinca od 73 godine. Inače, tog igrača sam preporučio nekim našim klubovima jer smatram da bi bio pojačanje za sve, osim Dinama. Saleh je moderan veznjak koji igra između linija i radi razliku. Zatim, Zahir Al-Aghbari je krilo koje igra u bahreinskoj Al-Khaldiyi kod našeg Riječanina Dalibora Starčevića. Dečko je stvarno odličan igrač i sigurno bi mogao proći u HNL-u. Omancima nije lako otići u inozemstvo jer ih mnogi podcjenjuju, ali odličan dojam su ostavili svi koji su bili u ligama arapskih zemalja. S druge strane, teško ih je uvjeriti da bi im odlazak u inozemstvo donio nogometni iskorak. Primjerice, da Rijeka nekome od njih ponudi ugovor kakav ima u Omanu, on će radije ostati doma nego otići i nogometno se razvijati.