RIJEKA Real Madrid i Mallorca podijelili su bodove na startu španjolskog nogometnoga prvenstva. Gledajući nastup virtuoza iz sastava slavnih Los Blancosa, netko tko slabo hvata korak s ubitačnim ritmom u kojem živimo, instinktivno pomisli da su tek nedavno, 1. lipnja Kraljevi osvojili Ligu prvaka, a već sada moraju loviti prvenstvene bodove. Doda li se tome da su nekoliko dana prije počeka prvenstva osvojili UEFA-in Superkup, još jedno od bezbrojnih, skoro pa svakodnevnih natjecanja, i to pobjedom nad Atalantom (2:0) u Varšavi, neizbježno se upitati odakle Judeu Bellinghamu i društvu uopće volja za igrom, da ne govorimo o inspiraciji. Nastupa je skoro pa kao odlazaka na kavu, bez obzira na to što svaki ima itekakvu težinu, fizička snaga i mentalna čvrstina igrača, bez obzira na zveckanje milijunima, imaju granice.

Zbrajajući sve navedeno, komentari »dobronamjernih« o neučinkovitom »atomskom napadu« Madriđana kod Mallorce su nezgrapni. Gledajući Španjolsku, pa i diljem Europe, dojam je da nikoga nije briga za igrače, važno je da se neprestano igra. Bitno je da se pleše u tom kolu koje se stalno okreće, da je primjerice Manchester City, veliki Realov rival u Ligi prvaka, svladao Chelsea, da je Verona u Serie A demolirala Napoli, i tako redom. Konkretno, Serie A je samo jedna od ogledala nogometne današnjice, svako njezino kolo rascjepkano je na tri dana, sve samo da imamo televizijske prijenose svih utakmica.

Filmska brzina

Mogao bi se izredati cijeli niz zbivanja u vrhunskom sportu u kojem se živi filmskom brzinom. Recimo, tek što su završena prvenstva u Ligama petice, već su servirani novi slasni proizvodi, veliki spektakl poput Europskoga prvenstva, sa što više reprezentacija i što većim brojem utakmica, a u drugi plan je gurnuto saznanje da su igrači dovedeni na tako kvalitetan i naporan turnir kao iscijeđeni limuni od duge sezone u nacionalnim i europskim natjecanjima. Na taj sportski švedski stol stižu pak stalno nova jela, javnost još nije probavila španjolski kontinentalni trijumf u Njemačkoj, a morala je zagristi u onaj još obilniji, kao što su Olimpijske igre u Parizu. Uglavnom, svi ti veliki događaji, kao i veliki sportaši koji su njihovi protagonisti, sve su više potrošna roba bezobzirnog kapitalizma koji vlada svima nama.

Industrija

Vrhunski sport u tom neravnopravnom nadmetanju sve više gubi svoju bit, kao i bitke sa šoubiznisom, sve moćnijom industrijom novca, bujicom milijuna koja ga je, uostalom, već odavno preplavila. Valovi milijuna su davno zapljusnuli sport na Otoku, u Velikoj Britaniji je 2012. godine nakon Olimpijskih igara zabilježena zarada od sporta od 20 milijardi funta, a od tada je sportska industrija kontinuirano u prvih 15 najuspješnijih industrijskih grana, daleko utjecajnija od telekom operatera, automobilske industrije, osiguranja ili financija, sve s gotovo pola milijuna zaposlenih. Stratosferske brojke od 500 i više milijardi dolara globalne industrije sporta iznova dokazuju koliko krupan kapital u svemu, tako i u ovoj zabavi milijardi ljudi, vlada svijetom. Arena je naziv tolikih reprezentativnih stadiona ili dvorana, automatski asocira na glasovita rimska borilišta s čijih su tribina gledatelji urlali na borbama gladijatora. Današnji vrhunski sportaši pak podsjećaju na te gladijatore, istina, plaćene silnim milijunima i pritom ne ginu u areni kao oni davni borci, ali su obično oruđe u rukama bogatih koji se žele dodatno obogatiti. Sve u modernoj verziji one »kruha i igara«.

Uzalud je sada kuknjava onih romantičnijih da komponenta humanosti ima sve manje mjesta u svijetu šoubiznisa, kao famozno bojenje mosta u San Franciscu, ovaj ples priredbi i milijarde koje donose jednostavno ne staje.