Zorislav Srebrić u svojem radnom okruženju
Znam se našaliti da imam 365 dana godišnjeg odmora iz jednostavnog razloga što uživam u svakodnevnim nogometnim aktivnostima. Nikad se neću umoriti i zasititi nogometa, uostalom, tek mi je dvadeset godina, ha, ha, ha… Naime, u službenim dokumentima uz datum mog rođena stoji 28. veljače, ali 29. veljače je pravi, radni datum - kaže Srebrić
Zašto Mali Ajax? Budući da smo mi s drugom momčadi Dinama imali sjajne rezultate, a da je u tom razdoblju u Europi dominirao Ajax, onda su nas novinari prozvali Mali Ajax. Ipak, puno važnija je činjenica da su u tom našem Malom Ajaxu stasali igrači koji će poslije ostvariti jedan od najvećih uspjeha u povijesti osvajanjem onog čuvenog naslova prvaka 1982. godine. To su bili Vlak, braća Cvetković, Mustedanagić, Janjanin, Cerin, Bručić, Bračun, ali i mnogi drugi talentirani nogometaši koji iz različitih razloga nisu ostvarili velike karijere, poput, recimo, vašeg Crikveničanina Cara, koji je bio jako darovit nogometaš… Mali Ajax je djelovao kao klub unutar kluba, imali smo svoj žiro račun, sami sebe financirali, naravno uz potporu tadašnjih Dinamovih čelnika.
Baza najbitnija
Moj nogometni put nastavio sam kao tehnički direktor u seniorskom programu kluba, gdje sam prvi put počeo surađivati s Miroslavom »Ćirom« Blaževićem s kojim ću ostati nogometno vezan još puno godina poslije. I odmah da kažem, oni koji ne poznaju Ćiru znaju o njemu pričati kao o treneru koji je bio vrlo strog, ali mi koji smo s njim svakodnevno surađivali još u tim zlatnim osamdesetim, znamo da je to bilo baš suprotno. Uvijek si mogao s njim razgovarati, razmjenjivati mišljenja, bio je otvoren za konstruktivnu suradnju. Bila su to nega druga, romantična nogometna vremena. Sjećam se, recimo, jedne utakmice u toj šampionskoj godini Dinama. U Maksimiru je 23. veljače 1982. godine gostovala Crvena zvezda i prodali smo 55 tisuća ulaznica, što znači da je na tribinama bilo barem pet, šest tisuća gledatelja više. Dakle, na utakmicu je došlo više od šezdeset tisuća ljudi. I još nešto, svi smo bili jako ponosni jer je temperatura u termometru toga dana iznosila minus pet Celzijusa! Zamislite to, a došlo je na stadion toliko gledatelja s plaćenim ulaznicama. I nitko se nije žalio na komfor, svi su stajali i uživali u nogometu. Da, da, i smrzavali se, ha, ha, ha… Bila su to neka druga nogometna i sportska vremena.
U nogometu sam doista obnašao različite funkcije. Za vrijeme Jugoslavije bio sam član mnogih komisija, a u svakoj sam bio barem jedan mandatni predsjednik, govorim pritom o Omladinskoj komisiji, Tehničkoj komisiji, Komisiji za natjecanje. Bio sam član stručnih stožera mnogih reprezentacija, izbornik juniorske i seniorske republičke reprezentacije Hrvatske, ali i trener jugoslavenske U-21 i B reprezentacije, a na Svjetskom prvenstvu 1990. godine u Italiji bio sam član stručnog stožera Ivice Osima. U UEFA-i sam više godina bio član Komisije za natjecanje nacionalnih saveza, a kod nas sam suosnivač Nogometne Akademije koja je s godinama iznjedrila velik broj uspješnih hrvatskih trenera, od kojih su neki danas velike trenerske zvijezde, jednako tako jedan sam od osnivača nogometnih kampova na razini Hrvatske.
U Hrvatskom nogometnom savezu sam, naravno, od prvog dana, tijekom svih ovih godina surađivao sam s mnogim dragim ljudima. Naravno da svi znaju da sam posebno bio vezan uz pokojnog Vlatka Markovića, suradnja s kojim datira još iz naših zajedničkih dana u Dinamu, ali dugi niz godina surađivao sam i s Dražanom Jerkovićem, prvim hrvatskim izbornikom, ali i mnogim drugim sjajnim nogometašima, trenerima i stručnjacima. A moji omiljeni igrači i treneri… Ne, ne mogu goviriti na taj način, moje je zadovoljstvo da sam u svim razdobljima surađivao sa sjajnim ljudima. Dakle, Ante Pavlović, Ante Mladinić, Tomislav Ivić, Stanko Poklepović, Vladimir Lukarić, Angelo Žiković, Karlo Kruljac, Ivica Smolčić, Ljubo Španjol, Milan Blažević, Andrija Vekić, Mate Kasač, Zdenko Adamović… To su oni neki iz stare garde, naravno da sam imao odličan odnos sa svim izbornicima i predsjednicima saveza, ali igračima, ali ne želim nikoga posebno izdvajati da ne bih nekoga slučajno izostavio i na taj način povrijedio. Uostalom, svi su oni za promidžbu Hrvatske u svijetu napravili jako puno. Jednako tako, svi oni su, svatko na svoj način, doprinjeli da sam prije četiri godine dobio najviše UEFA-ino priznanje Dijamantni orden časti, priznanje koje još nitko u Hrvatskoj nije dobio. Svaka čast svima, ali sve sam to postigao u prvom redu zahvaljujući podršci moje obitelji kojoj sam iznimno zahvalan.
Moj klub? Dinamo jest moj klub, tamo sam počeo, ali… Posebno sam ponosan na činjenicu da sam dobio službenu nagradu za suradnju s Hajdukom i nagradu od Nogometnog saveza Splitsko-dalmatinske županije. Uostalom, počasni sam član nogometnih saveza Osječko-baranjske, Varaždinske i Zagorsko-krapinske županije. Općenito, uvijek sam volio pomoći koliko sam mogao, moje su namjere i savjeti uvijek bili iskreni, bez fige u džepu, bilo da su u pitanju novinari, bilo da su u pitanju, igrači, treneri ili nogometni djelatnici. Smatram da to tako treba biti, ne samo u nogometu, nego i u životu. Znam da sam ponekad, dok sam još vodio konferencije za novinare, znao biti dosadan kad bih u uvodu pričao o ženskom nogometu, futsalu, mlađim uzrasnim kategorijama… Međutim, i to su vrlo bitne stvari za boljitak nogometa u našoj zemlji, jednako kao i A reprezentacija. Hrvatski nogomet su i male sredine, mali klubovi, baza je najbitnija. Klubovi su osnova i zato je naš zadatak ne dozvoliti gašenje istih. I ne samo to, ti entuzijasti u klubovima su jako važni, ne smijemo dozvliti da se umore, da prestanu sa svojim aktivnostima. To su amaterski radnici i volonteri bez kojih više neće biti klubova.
Bronca i srebro
Uspjesi… Naravno da francuska bronca i rusko srebro zauzimaju posebno mjesto u mojim uspomenama. To je nešto što ostaje za sva vremena. I danas me prođu trnci kad se sjetim tih velikih uspjeha. Sjećam se svih tih divnih trenutaka iz Francuske, ponavljanje jedanaesterca Zlatne kopačke Davora Šukera protiv Rumunjske, čuvenog i nesretnog polufinala protiv Francuske kad su nas sitnice dijelile do finala i, naravno, pobjeda nad Nizozemskom u susretu za treće mjesto, ali i doček na Trgu Francuske republike. U ono vrijeme – nezaboravan. Potiho se tada postavljalo i pitanje: Može li se ovo ikad ponoviti? I ponovilo se! Hrvatska je 2018. godine bila u finalu Svjetskog prvenstva, gledale su je milijarde ljudi, za nju je navijao cijeli svijet. Pokazali smo putokaz kroz život, vjeru u sebe, naši su igrači u mjesec dana preokrenuli državu na sunčanu stranu i dokazali da se može. Imao sam tu sreću biti na svakom treningu, vidio sam svo to zajedništvo, povezanost, razumijevanje… Sve je u Rusiji bili sjajno. A doček… Dakle, 16. srpnja 2018., taj ponedjeljak, možemo prihvatiti kao Dan nogometne zahvalnosti za uspjeh reprezentacije i hrvatskog nogometa u cjelini. Tog dana javnost u Hrvatskoj iskazala je kroz svojevrstan referendum svoj odnos prema uspjehu reprezentacije i hrvatskog nogometa. Ima još nešto, ja se isto tako jako ponosim činjenicom da sam bio član reprezentacije U-18 koja se 1998. godine okitila broncom na Europskom prvenstvu, odnosno što sam bio član reprezentacije kada su naši kadeti također osvojili broncu na Europskom prvenstvu 2001. godine. Dakle, ja u svojoj kolekciji medalja imam tri bronce i srebro!
Čitatelji Novog lista moraju znati da sam dosta doprinio nastupima hrvatske reprezentacije u Rijeci, lijepo se vraćati u sredine gdje se pobjeđuje, a Hrvatska u Rijeci nikad nije izgubila. Jednako tako, jako sam ponosan što sam s drugom momčadi Dinama 1977. godine osvojio Kvarnersku rivijeru koja je baš te godine slavila 25. obljetnicu i na kojoj su baš te godine prvi put sudjelovale 32 momčadi. Uvijek naglašavam važnost Kvarnerske rivijere koju doista smatram jednom od najvećih vrijednosti hrvatskoga nogometa. Rijetko je koji igrač iz tog razdoblja, kada je to bio jedan od najcjenjenijih europskih turnira mladih, zaobišao Kvarnersku rivijeru u svom razvojnom putu, jer… U europskim razmjerima najvažniji turnir zimi bio je Viareggio, a ljeti Kvarnerska rivijera, otac koje je bio legendarni Milan Blažević.