Kada se spomene kanadski nogomet, pripadnicima starije i srednje generacije ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu vrlo vjerojatno će na pamet pasti Nick Robert Dasović. Jednostavno, ime tog bivšeg kanadskog reprezentativca hrvatskih korijena dosta često se nalazilo u nogometnom eteru ove zemlje tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Kada je ždrijeb Svjetskog prvenstva u Kataru smjestio Hrvatsku, Kanadu, Belgiju i Maroko u Skupinu F, danas 53-godišnji Dasović opet je postao tražen. Prije svega, kao vrsni poznavatelj prilika u kanadskom nogometu, a zatim i kao čovjek čiji je život usko vezan uz ovu zemlju.

– Već su me milijun puta pitali za koga ću navijati kada na teren izađu Kanada i Hrvatska, ha, ha… Iskreno, najviše bih volio da ta utakmica završi neriješenim rezultatom, bez da itko izgubi, a najslađe bi mi bilo da obje moje reprezentacije prođu u nokaut fazu Svjetskog prvenstva. To bi bila »win-win« situacija za mene – objašnjava Dasović.

Kako biste procijenili izglede zemlje u kojoj ste rođeni?

– Bit će jako teško, iako Kanada sada ima dobru momčad. Za mene je ta skupina s Belgijom, Hrvatskom i Marokom jedna od najjačih na Svjetskom prvenstvu, ako ne i najjača.

Mislim da bi prolazak skupine bio odličan rezultat za Kanadu. Ako se to dogodi, kasnije je svašta moguće. Nadam se i vjerujem da će proći barem jedna od mojih reprezentacija, a volio bih da to obje naprave.

Kanadski napredak

Prije kvalifikacija za Katar, Kanada je prvi, zadnji i jedini put u svojoj povijesti bila na Svjetskom prvenstvu 1986. godine u Meksiku, a danas u reprezentaciji ima dva klasna mlada igrača, Alphonsa Daviesa i Jonathana Davida. Što se promijenilo zadnja tri i pol desetljeća?

– Nogomet je napredovao u Kanadi. Danas imamo tri kluba u MLS-u, a prije pet godina smo pokrenuli profesionalnu ligu, Canadian Premier League. Ovdje ima puno atletski nadarenih igrača, koji su snažni i brzi, ali nedostajale su druge stvari, koje su vrlo bitne u procesu stvaranja nogometaša.

Sada se podiglo zanimanje za nogomet, došli su kvalitetni treneri i otvorene su nogometne akademije. Stvarno se puno napravilo u zadnjih petnaestak godina, i zato se nitko ne treba čuditi što imamo kvalitetnu generaciju koja je izborila nastup na Svjetskom prvenstvu.

Igrao sam za reprezentaciju 63 puta, od 1992. do 2004. godine, i znali smo imati dobru ekipu, ali ovo je nešto sasvim drugačije. Nova generacija je snažna, atletična i zna igrati nogomet. Danas imamo Kanađane u Bayernu, Lilleu, Portu, Bešiktašu, Club Bruggeu i drugim europskim klubovima, a kada sam ja igrao toga nije bilo. Mislim da je ovo tek početak i siguran sam da kanadski nogomet može ići samo naprijed.

Otkuda je stiglo to pojačano zanimanje za nogomet u Kanadi?

– Rekao bih da je oduvijek postojalo, ali je pravi zamah dobilo tek prije petnaestak godina. Recimo, Toronto je 2007. godine ušao u MLS i odmah je imao više od trideset tisuća ljudi na svakoj domaćoj utakmici. Kanada je zemlja doseljenika, tu ima ljudi koji su podrijetlom iz Engleske, Škotske, Italije, Hrvatske, Srbije, Mađarske, Južne Amerike, Afrike…

Na jednom mjestu postoji sto nacija koje vole nogomet, i to se vidi na prezimenima naših reprezentativaca. Mi smo multietničko društvo sa zajedničkim identitetom, koji se, između ostalog, gradi kroz sport. Zato kažem da je ovo tek početak uspona kanadskog nogometa, a isto vrijedi i za SAD.

Nekada su naši igrači htjeli nastupati za druge zemlje jer su bili sigurni da s Kanadom neće vidjeti najveća natjecanja. Recimo, Jonathan de Guzman se odlučio za Nizozemsku, a njegov brat Julian je drugi po broju nastupa za Kanadu, iza Atibe Hutchinsona. Tu je i Owen Hargreaves, koji je igrao za Englesku. Sada je situacija drugačija jer je Kanada konkurentna. Izborili smo Katar, a iduće Svjetsko prvenstvo zajednički će ugostiti Kanada, Meksiko i SAD. Prema tome, sigurno ćemo nastupiti na dva Mundiala u nizu.

A kako vam izgleda hrvatska reprezentacija?

– Kada samo pogledam veznu liniju, jasno mi je kolika je to kvaliteta. Ljubitelje nogometa u Kanadi sada je uhvatila euforija i misle da se skupina s Hrvatskom, Belgijom i Marokom može proći bez problema. Onda im obično kažem: »Ljudi, budite pametniji, to su igrači iz vrhunskih europskih klubova.«

Stalno pratim hrvatsku reprezentaciju i ligu, i zato znam kakva je to kvaliteta. Luka Modrić, Marcelo Brozović, Ivan Perišić, Mateo Kovačić… To su sve vrhunski igrači, a iza njih dolaze mladi koje smo sada mogli vidjeti u Ligi nacija. Mislim da će Hrvatska imati važnu ulogu na ovom Svjetskom prvenstvu. Ne želim prognozirati kako će proći, ali vjerujem da će biti dobra i opasna za sve suparnike.

Odlična za mlade

Što mislite o hrvatskoj ligi?

– Mislim da je odlična za mlade igrače koji traže odskočnu dasku za veće europske klubove. Nije najjača, ali, koliko vidim, stalno napreduje i raste. Hrvatsku ligu gledam svaki put kada mi se pruži prilika, ili na televizoru, ili na kompjuteru, i mogu reći da tamo ima jako puno zanimljivih igrača koji pokazuju velik potencijal.

Vratimo se na vas. Rođeni ste 5. prosinca 1968. godine u Vancouveru i tamo ste odrasli, a postali ste nogometaš. Kako to da niste završili u nekom od sportova koji su popularni u Kanadi?

– Kada sam bio dijete, hokej na ledu je bio jako skup sport, ha, ha… Moji roditelji su iz Perušića stigli u Kanadu godinu dana prije nego što sam rođen, a otac je bio veliki navijač Dinama.

Druga djeca su na zidovima svojih soba imala poster zvijezda hokeja na ledu, a kod mene su na zidu bili Cico Kranjčar, Velimir Zajec… Od malih nogu sam sanjao da ću jednog dana otići u Zagreb i igrati za Dinamo. Sa sedam godina sam počeo igrati za Croatiju iz Vancouvera i do dan danas se družim s tim ljudima.

Krajem osamdesetih godina ste stigli na korak do ostvarenja sna. Kako je to izgledalo?

– Došao sam na probu u Dinamu 1988. godine, nešto prije svog dvadesetog rođendana. Kada sam stigao, svi su mi govorili da nisam normalan i da mi je bolje da se vratim u Kanadu. Tada je Ćiro Blažević bio glavni trener, a pokojni Josip Kuže je vodio drugu momčad.

Kada sam se pojavio, Kuže je mislio da sam navijač iz Kanade, koji se došao fotografirati s igračima i vidjeti stadion. Jedva sam mu objasnio da želim igrati nogomet u Dinamu, a zatim sam nekoliko mjeseci bio s drugom momčadi. Tada mi je Kuže rekao da još nisam spreman za prvu momčad i sugerirao mi je da odem u tadašnju treću ligu, ako imam želje i volje.

Godinu i pol dana sam proveo u Segesti iz Siska, gdje sam igrao jako dobro. Vratio sam se u Dinamo, potpisao ugovor na četiri godine i ozlijedio gležanj. Na kraju sam za Dinamo odigrao jednu utakmicu u bivšem Kupu maršala Tita. Zatim Kuže je otišao iz kluba, a umjesto njega je stigao pokojni Vlatko Marković kod kojeg nisam igrao. Otišao sam u NK Zagreb, ali ni tamo nisam igrao kod Ive Šuška, a onda je počeo rat.

Vokalne ludorije

Kasnije ste bili u Francuskoj i Švedskoj, a najdublji trag ste ostavili u škotskom St. Johnstoneu. Kako vam je bilo tamo?

– Taj klub se nalazi u gradu Perthu koji ima pedesetak tisuća stanovnika. Tamo sam proveo šest godina i uživao sam. Škotski navijači od igrača uvijek traže i najviše cijene borbenost. Dobro smo igrali, u mojoj prvoj sezoni smo ušli u Premier ligu, kasnije smo bili u finalu Liga kupa, gdje smo izgubili od Glasgow Rangersa, a 1999. godine smo bili treći u prvenstvu i izborili smo Europu.

Uvijek sam govorio da sam najbolji u klubu koji je dobar prema meni. To je za mene bilo kao vjenčanje. Stvarno sam uživao u tih šest godina. Na domaćim utakmicama nas je gledalo šest-sedam tisuća stanovnika, odnosno oko petnaestak posto populacije Pertha, a protiv Rangersa i Celtica bila je potpuna ludnica u gradu i okolici.

Volim Škotsku jer je u nekim stvarima slična Kanadi. Osim toga, moj najstariji sin je rođen tamo. Bilo mi je lijepo u Perthu, iako je grad mali. Sada živim u Vancouveru koji je vrhunsko mjesto za život, ali ponekad se zaželim mira kakav sam imao u Perthu.

Jeste li tada imali ponuda iz jačih klubova?

– Nešto je bilo, ali nikada nešto opipljivo. Kao igrač sam bio prespor za neki vrhunski klub. Nedostajao mi je onaj prvi korak, koji je iznimno važan u nogometu.

Da sam to imao, možda bih završio u Celticu ili Rangersu. Kada sam postao stariji, taj nedostatak sam pokušavao kompenzirati iskustvom.

Kasnije ste se prebacili u trenerske vode i vodili ste, između ostalog, U-23 reprezentaciju Kanade, a sada ste u nogometnoj akademiji Vancouver Whitecapsa. Kada se spominje taj dio vaše karijere, Wikipedia kaže da ste poznati po svojim »vokalnim ludorijama«. Znači li to da puno galamite dok vodite utakmice?

– Nemam pojma što to znači, ha, ha… Ljudima koje treniram uvijek kažem da sam podrijetlom Hrvat i da sam zbog toga malo temperamentniji. To je normalno jer radi se o dijelu našeg hrvatskog DNK.

Kako bih rekao, energičan sam, a od svojih momčadi uvijek tražim da igraju sa srcem. No, kada završi utakmica normalno idemo dalje, izgubili ili pobijedili. Tako da, što se tiče Wikipedije, tu nije u pravu.

Imate li kakve trenerske ambicije za budućnost? Recimo, možda da se okušate u nekom hrvatskom prvoligašu?

– Sada sam u MLS i uživam vodeći mladu ekipu Vancouver Whitecapsa. Međutim, volio bih se jednom okušati negdje drugdje, a bilo bi super da to bude baš u Hrvatskoj. Trenerski život nije lagan jer trener uvijek mora imati spakirane kofere, a moji koferi su spakirani i spremni za put već trideset godina, ha, ha….

Sada sam vrlo zadovoljan u Vancouveru, ali postoji ona izreka: »Nikad ne reci nikad.« Meni je Hrvatska predivna zemlja i volio bih tamo raditi kao trener. Ponavljam, zadovoljan sam u Vancouveru, ali tko zna što se može dogoditi u budućnosti…

Htio sam postati rock’n’roll zvijezda

Budući da u vašoj mladosti nogomet u Kanadi nije bio na visokoj razini, što su vam rekli roditelji kada ste im objasnili da želite biti profesionalni nogometaš?

– Nisu baš bili oduševljeni. Nogomet sam gurao uz školu, a pred kraj školovanja mi je stigao prvi poziv za U-19 reprezentaciju Kanade. Išli smo na turnir u Meksiko i tamo smo igrali pred četrdeset tisuća ljudi na stadionu. Kada sam osjetio tu atmosferu, rekao sam sam sebi da je to ono što želim raditi.

Tamo sam počeo sanjati o karijeri nogometaša i odlasku u Europu. No, kada sam bio mlađi, htio sam postati rock’n’roll zvijezda i svirao sam bubnjeve u bendu. Nešto smo pokušavali, ali nije baš išlo. Danas mi se čini da je teže postati rock’n’roll zvijezda nego nogometaš, ha, ha… Volim glazbu i danas doma imam gitaru i bubnjeve. Kada se poželim malo opustiti, sviram za sebe.

Mourinho je stvarno super čovjek

Trenersku školu ste završili u Škotskoj, dok ste igrali za St. Johnstone. Znate li da se tamo stručno usavršavao i Jose Mourinho?

– U Škotskoj sam završio sve stupnjeve do UEFA Pro licence, a B licencu sam završio s njim u grupi. Poznajem dosta stranih jezika, pa su me uvijek tražili da pomažem strancima. Tako sam upoznao i Mourinha. Sjećam se kada je stigao. Dočekao sam ga i pitao odakle je i gdje radi, a on mi je rekao da je pomoćnik Louisa van Gaala u Barceloni.

U prvi mah sam mislio da me zafrkava i nisam mu vjerovao sve dok mi nije pokazao fotografije. Zajedno smo proveli deset dana i bili smo si dobri. Čak smo na karaokama zajedno pjevali La Bambu. Kasnije smo izgubili kontakt. Da ga danas netko pita poznaje li Nicka Dasovića, vrlo vjerojatno se ne bi sjetio tko sam, ali u tih deset dana smo se jako lijepo družili.

Danas me smeta kada neki ljudi za njega govore da je arogantan i ne znam što sve ne. Imao sam ga priliku dobro upoznati i mogu reći da je stvarno super čovjek. Sve što je postigao u nogometu je čudesno, ali za mene to nije iznenađenje. Sjećam se da nam je nekoliko puta rekao: »Vi igrate, a ja učim.«