RIJEKA Nenad Bjelica se u susretu osmine finala Kupa protiv Opatije vratio Kantridi koja je bila njegova sudbina. Tamo se, naime, dok je kao gledatelj pratio utakmicu Superkupa između Rijeke i Dinama 2014. godine, prvi put upoznao sa Zdravkom Mamićem. Četiri godine kasnije Mamić je, poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, Bjelicu konačno doveo u Maksimir. Ostalo je povijest. Možda i svijetla budućnost. Bjelicu u srijedu protiv Šahtara očekuje vjerojatno najvažniji trenutak u dosadašnjoj trenerskoj karijeri, a Dinamo jedna od najznačajnija utakmica u bogatom kurikulumu maksimirskoga kluba.

– Uf, imao sam ja već najvažnijih utakmica u karijeri, stalno dolazi neka najvažnija. Uostalom, utakmica protiv Šhatara bit će 455. u mojoj karijeri, tijekom koje je bilo puno sudbonosnih, povijesnih, odlučujućih i utakmica poslije kojih više nije bilo života… Po tom pitanju sam apsolutno opušten, život uvijek ide dalje i ići će dalje. Dobro, utakmica sa Šahtarom može biti odlučujuća za naš plasman u drugi krug Lige prvaka, ali i ne mora, jer poslije nje imamo još dvije utakmice u kojima možemo osvojiti šest bodova. Međutim, naravno da bismo pobjedom napravili velik korak ka drugom mjestu u našoj skupini.

Već izvjesno vrijeme u nogometnim kuloarima slovite za legitimnog nasljednika Zlatka Dalića za kormilom reprezentacije. Možete li se pobliže odrediti po tom pitanju?

– Ako ću biti iskren, meni je svakodnevni rad s momčadi vrh vrhova. Kad bih došao u priliku biti izbornik, ne znam kako bi se osjećao. Možda bih se i u toj koži dobro osjećao, međutim, ja uvijek kažem da u životu sve dolazi spontano. Ne želim ništa forsirati niti donositi odluke preko koljena. Hoće li me ljudi iz HNS-a htjeti u određenom trenutku i hoću li ja u tom trenutku biti slobodan na tržištu ili ne, ne znam, ali svakom hrvatskom treneru san je biti izbornik reprezentacije. Vjerojatno će se to jednog dana dogoditi, ali stvarno mi je teško procijeniti kad će to biti. Što god, činjenica da me se spominje u tom kontekstu ispunjava me velikim ponosom.

Uspjeli ste, što u nas nije uvijek jednostavno, postati miljenik nogometne nacije, poput Dalića koji je lani s Hrvatskom osvojio povijesno srebro. Podjednako vas cijene »hajdukovci« i Riječani, ne samo »dinamovci«?

– To mi je drago čuti. Srećem se s puno ljudi i navijača Rijeke, Hajduka i ostalih hrvatskih klubova, to o čemu pričate osjećam u neposrednom kontaktu s njima. Mislim da smo po tom pitanju puno napravili našim nastupima, ponašanjem i izjavama pa je slika o Dinamu sada ipak drukčija. To što nas prate i navijači drugih klubova ispunjava nas velikim zadovoljstvom i ponosom, lijepo je kada cijene naše rezultate i to što postižemo. Na kraju krajeva, svi želimo boljitak hrvatskog nogometa.

Hoće li Hrvatska uskoro na Rujevici izboriti EURO?

– Hoće. Uvjeren sam u to.

Riječani vjerojatno žale što vaš dobar odnos s Damirom Miškovićem nije konkretiziran trenerskom inauguracijom na Rujevici. Je li ikad postajala ta opcija?

– Ne. Bez obzira što smo Damir Mišković i ja uvijek imali dobar odnos, a imamo ga i dan danas. Poslovni i prijateljski. Puno smo puta razgovarali i o Speziji i o Rijeci, općenito o nogometu, ali nikad se nismo dotaknuli te teme. Čak ni onda kad sam prestao biti trener Spezije, ali mora se priznati da je Rijeka tada imala vrhunskog trenera u Matjažu Keku pa Mišković i nije imao neku potrebu posezati za mnom.

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU