Sinišu Mihajlovića, izbornika nogometne reprezentacije Srbije, u Hrvatskoj je za sva vremena obilježio sukob s Igorom Štimcem na onom čuvenom, zadnjem finalu jugoslavenskoga Kupa u Beogradu 8. svibnja 1991. godine između »Crvene zvezde« i »Hajduka«, poslije kojega je za većinu Hrvata vječno obilježen kao velikosrpski propagator zbog čega će 22. ožujka na maksimirskom stadionu uoči kvalifikacijskoga okršaja s Hrvatskom vjerojatno trpjeti žestoke uvrede. Sa Štimcem je u međuvremenu zakopao ratne sjekire na trenerskom seminaru UEFA-e u Varšavi. Mihajlović prvi put za hrvatske medije otkriva što se točno događalo na varšavskoj »kavi pomirenja«. Dakle…

– Taman sam davao izjavu za neke engleske medije kad mi je Štimac prišao i pružio mi ruku. Uzvratio sam na isti način. Sjeli smo, popili kavu i otvoreno popričali o svemu. Izgladili stvari, smirili tenzije uoči međusobnih utakmica Hrvatske i Srbije. Mislim da je to bitno. Sukob između nas dvojice je postojao i ništa to nije bilo prenapuhano. Rekli smo štošta jedan drugome, palo je puno ružnih riječi, priznajem to, kakav bih ja to licemjer bio kada bih sada tvrdio suprotno. Međutim, prošlo je puno godina, odrasli smo ljudi. Trebalo je neke stvari zaboraviti, oprostiti. Ja sam prvi pristao na to. Uostalom, rat je bio i prošao. Neka se nikada ne ponovi. Ne moramo živjeti zajedno, ali trebamo biti tolerantni jedni prema drugima, da vi slobodno dođete u Beograd i mi u Zagreb. To je jedino normalno.

Vjerojatno ste svjesni da vas zbog nekih istupa u prošlosti gledatelji u Zagrebu neće dočekati sa simpatijama?

 – To me pretjerano ne zanima. Sjećam se da me gledatelji u Zagrebu nisu baš lijepo primali ni kad sam bio igrač, zašto bi sada bilo drukčije. Doduše, kada se izdogađalo sve ono što se izdogađalo bilo je i onih Hrvata koji su govorili: »On je malo i naš, ima on malo i naše krvi«. Međutim, ako Hrvati baš žele neka idu na mene u Zagrebu, neka viču, neka me vrijeđaju, pljuju. Neka, treba tako. Spreman sam sve to otrpjeti. Nije to meni nikakav problem, ja to baš volim.

Manje mržnje

Pred kime je veći imperativ, pred Igorom Štimcem ili Sinišom Mihajlovićem?

 – Predamnom u svakom slučaju. Možda je i bolje tako. Možda je i bolje da utakmicu, uoči koje više nemamo pravi na krivi korak, igramo protiv Hrvatske u Zagrebu. Igrat ćemo otvoreno, tražiti pobjedu kao i u svakoj utakmici. Štimcu je lakše, Hrvatska može izgubiti od nas i još uvijek će imati tri boda više u odnosu na Srbiju.

Varate se, Igor Štimac ne smije izgubiti tu utakmicu?

 – Govorim isključivo o bodovnim odnosima u skupini. Na nama je, ponavljam, veći imperativ, ali moja je prednost činjenica što u mojoj momčadi igraju jako mladi momci koji se ne boje imperativa.

 Kako kanite pripremiti igrače za gostovanje u Zagrebu i utakmicu koja će sigurno biti više od nogometa?

 – Ne mislim da će moji igrači tako doživjeti tu utakmicu. Uostalom, oni su redom momci koji rat nisu osjetili niti imaju puno veze s državama bivše Jugoslavije da bi tu utakmicu doživjeli kao nešto više od nogometa. Oni utakmicu s Hrvatskom ne doživljavaju kao derbi skupine ili barem ne više nego što bi doživljavali derbi uoči susreta protiv Belgije ili Škotske. Ova utakmica je više od utakmice u prvom redu za medije, moji igrači je ne doživljavaju na takav način.

 Možete li usporediti današnje ozračje uoči utakmice s Hrvatskom u odnosu na onu »ratničku« atmosferu uoči utakmica između Hrvatske i Jugoslavije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Belgiji i Nizozemskoj 2000. godine?

 – Nadam se da se ozračje među ljudima promijenilo na bolje i da će na tribinama u Zagrebu i u Beogradu biti manje mržnje nego što je bilo onda. Što se tiče mojih igrača i Nogometnog saveza Srbije, jamčim da ćemo se ponašati korektno i da će nam na pameti biti samo nogomet, predlagao sam čak i da plješćemo hrvatskoj himni. Nadam se da će tako biti i s druge strane. Znate… To je samo jedna nogometna utakmica. I poslije naših međusobnih utakmica u Zagrebu i Beogradu igrat će se nogomet u obje države. Neka ljudi dođu na stadion, neka navijaju i vole svoju reprezentaciju, a neka na kraju pobjedi bolji. Znam da zvuči stereotipno, ali ja zaista tako mislim.

Zaslužili smo više

Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskoj reprezentaciji?

 – Gledao sam Hrvatsku koja u dosadašnjem tijeku kvalifikacija nije igrala tako dobro kao mi, a osvojila je deset bodova. Sjećam se utakmice protiv Makedonije u Zagrebu kada je Hrvatska bila na koljenima, a svejedno je na kraju pobijedila. Hrvatska je iskusna momčad, ima odlične igrače, prava je natjecateljska momčad.

Zbog čega u vašoj reprezentaciji više nema nekih igrača koji su se odrekli nacionalnog dresa, a itekako bi mogli pomoći momčadi?

 – Svatko ima svoje razloge i to treba poštivati, ali ja nisam i sigurno nikad neću bilo koga moliti da igra za reprezentaciju. To treba biti čast i ponos svakom igraču. Ne trebaju mi oni koji će igrati za reprezentaciju samo zato da bi meni ili nekome drugome napravili uslugu. Takvi mi ne trebaju. Tko neće igrati, ne mora. Ima onih koji hoće.

 Ima i onih koji hoće igrati, ali ne žele pjevati himnu?

 – I o tome sam već sve odavno rekao. Imam određene principe kojih se moji igrači moraju pridržavati. Adem Ljajić nije ih se pridržavao i više ga nema u reprezentaciji. Za mene tu ništa nije sporno.

 Kako ocjenjujete dosadašnje rezultate Srbije u kvalifikacijama za SP 2014.?

 – Ja sam u principu zadovoljan, nadam se samo da ćemo u nastavku kvalifikacijskoga ciklusa imati malo više sreće. Po onome što smo pokazali na terenu zaslužili smo puno više bodova. Naravno, nadam se da ćemo u nastavku kvalifikacija imati na raspolaganju sve igrače i da će svi biti zdravi. Znate, protiv Belgije, Walesa i Škotske odigrali smo jako dobre utakmice, jedina utakmica u kojoj smo kiksali je ona protiv Makedonije, ali to je normalno s obzirom na mladu momčad kakva je naša. Nemojte zaboraviti da je naša reprezentacija najmlađa u Europi, nama je prosjek 22 i pol godine. Ja znam da rezultat može patiti zbog toga, ali svjesno sam ušao u rizik, jer želim stvoriti momčad koja će na visokoj razini ostvarivati rezultate u idućih sedam ili osam godina. To je cilj. Bez obzira na sve, ja još uvijek mislim da imamo izgleda plasirati se na Svjetsko prvenstvo. Istina je, očekivao sam da ćemo osvojiti više bodova, nedostaje nam barem pet.

Opširnije u tiskanom izdanju Novog lista u utorak 15. siječnja…