Matjaž Kek: Supruga mi je oprostila strast prema "Rijeci"

Mojoj vam se Gordani, kad dođe, u Opatiji jako sviđa, no ono što nju posebno oduševljava, ono što joj »ježi kožu« je huk koji na utakmici napravi Armada. Njoj je to najljepši dio primorskog ambijenta

Potpuno ste u krivu. U trenutku poznate fotografije koju ste kasnije iskoristili za poster »Junaci iz Stuttgarta« nisam bio na konferenciji za novinare. Ne, na fotografiji me nije bilo jer sam se u trenutku nakon eksplozije oduševljenja što je zavladalo među našim brojnim navijačima na Neckar stadionu, potpuno sam, otputio u svlačionicu.

Presvukao sam se, jer je odjeća koju sam nosio bila potpuno mokra, sjeo na klupu, podigao noge na stol i otpio gutljaj pive. Potpuno miran, naprosto sam uživao. Nekad… nekad čovjek mora naprosto biti sam.

  Matjaž Kek, trener HNK Rijeka. Sasvim sigurno jedna od omiljenijih osoba metropole Kvarnera. I to ne samo među onim ljudima kojima srce kuca za najdraži nogometni klub. Posjetili smo ga, dan nakon božićnih praznika u njegovom rodnom Mariboru. Susret s njim dugo se spremao. Sve dok je trajalo prvenstvo stizale su informacije kako – nije vrijeme.

Pitate me za Armadu? Obožavam i silno cijenim tu ekipu. Pa pričao sam vam o strasti. Ja u svoj posao unosim strast koju svim silama želim prenijeti i na igrače. A kod Armade osjećam baš to što je potrebno da bi se došlo do velikih rezultata – strast. Znam i njezinu povijest, znam s koliko su ljubavi dolazili na utakmice i kad rezultata nije bilo, znam da nikad ne napuštaju »Rijeku«. A ono što su radili ove sezone, putovali s nam po Europi… divim se svim ljudima koji su uložili svoj novac, a znamo kakva su vremena, i svoje vrijeme, vozili stotinama kilometara, često po noći da bi nas došli bodriti: e za to nema riječi s kojima bih im se zahvalio.  Kad ste me pitali za sličnosti između Maribora i Rijeke – da to su svakako i navijači. Mariborske Viole su također dobro organizirane, mnogo ih dolazi na domaće utakmice, jako ih puno ide i na gostovanja. I da, vrlo strasno vole svoj klub.   Dodao bih još nešto kad je Armada u pitanju. Silno su i oni napredovali zadnjih mjeseci. Svi volimo dobar ambijent, no ako su propisi UEFA takvi kakvi jesu, mora ih se poštovati. Malo sam se pribojavao atmosfere na utakmici s Lyonom, nakon kazne, nakon obaveze pražnjenja D tribine. A bilo je sjajno, svi su se preselili, tamo gdje inače nikad nisu i besprijekorno navijali. Jednostavno, strahovito cijenim publiku koja dolazi na stadion, koja nas bodri, koja voli svoj klub.

A onda je, nakon »Lokomotive«, na red došla »Bijela noć«. Nije se pretjerano otimao, a njemu i nama je odgovaralo da se susret dogodi u Mariboru. Njegovom gradu, mjestu u kojem su nastali korijeni svih njegovih današnjih uspjeha. U srcu temperamentne Štajerske.

Maribor moj grad

– Od kud dolazi prezime Kek? Nisam istraživao, ali za sebe i svoje znam da oduvijek živimo u centru Maribora. To je apsolutno moj grad. U njemu sam započeo nogometnu karijeru, za prvu ekipu NK Maribor sam zaigrao s 18 godina, 1979. Kasnije sam prešao u austrijski »Spittal« koji je danas nažalost u teškoj situaciji, dok sam se u Grazu, u GAK-u zadržao sve do 1995. godine.

  Odigrao je Kek u tom periodu i jednu utakmicu za slovensku reprezentaciju, da bi se 1999., dakle u već poznim nogometnim godinama, u Mariboru oprostio od aktivnog igranja nogometa. Ukupno je je za »violičaste« odigrao skoro 250 utakmica, postigavši pedesetak golova. S terena se, u istom klubu, seli na trenersku klupu, asistira Bojanu Prašnikaru. »Maribor« živi svoje ponajbolje dane – plasirao se u Ligu prvaka gdje je, u skupini na gostovanju pobijedio čak i moćni Dinamo Kijev.

  – Vrlo sam brzo postao glavni trener, osvajam i prvenstvo Slovenije, no klub je zapao u velike probleme tako da dolazi do sporazumnog raskida ugovora, prisjeća se Kek.

Nema rezultata bez emocija

Odlazi na klupu mlade reprezentacije Slovenije, a nakon što je legendarni Brane Oblak u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj doživio neuspjeh, dolazi do pomalo iznenađujuće odluke – na mjesto slovenskog selektora imenuje se Matjaž Kek, iskusni ligaški igrač s diplomom Fakulteta za sport.

Da, dobro ste upoznati i s nenogometnim dijelom mene, uživam u glazbi. Generacija sam što je stasala s rock scenom sedamdesetih godina tako da je u osnovi mog zanimanja rock’n’roll. Kasnije, kako se čovjek razvija, pa i stari, na red dolaze i neke druge vrste, jazz mi je jako drag, obožavam jazz glazbu.  Svakako da dobro znam i riječku scenu, poznato mi je kako je uz neke zagrebačke bandove bila najjači dio hrvatske rock i punk scene sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Taj je »riječki zvuk« ostao tako prepoznatljiv i danas. Cijenim njegovu beskompromisnost, pomalo neispolirani zvuk koji je tako dobra preslika grada poput Rijeke. Danas slušam Let 3, a na »Bijeloj noći« me oduševila Tina Vukov. Iako krhka, sjajno pjeva, pjesme joj imaju jako dobru atmosferu.  Ne, na koncerte baš i ne idem. Znam da Liburnija ima odličnu jazz scenu, slušao sam i Elvisa Stanića, ali ga nisam nikad osobno upoznao. Možda bih i volio više posjećivati koncerte ali ne zaboravite – ja sam prije svega sto posto u nogometu, to je moja velika strast koja često ne dozvoljava razmišljanje o drugim stvarima, ne daje vremena za zabavu.

  – Znam da ćete se sada prisjećati naših velikih rezultata, izbacivanja Rusije koju je vodio uistinu veliki znalac Guus Hiddink, no ja ne mislim da postoje »neponovljive« utakmice. Ima svakako povijesnih utakmica, no ako postoji sustav, ako se dobro radi, ako se u posao s kojim se bavimo unese emocija – sve se može ponoviti. Zapravo, nema rezultata ne pokažu li emocije pojedinci i ekipa, tvrdi Kek.

  Ulazak u desetljeće koje živimo donosi promjene i na Kantridi. U »Rijeku« dolazi ekipa kojoj novac nije jedino bitan, koja iz korijena želi promjeniti situaciju u klubu. Gabriele Volpi i Damir Mišković počinju stvarati jezgro iz kojeg se mora roditi uspješan nogometni kolektiv.

  – Srećko Juričić i ja smo se znali. Pozvao me na radni dogovor. U Ljubljanu. S njim je bio i Dean Šćulac. Dugo smo razgovarali. Osjetio sam u njihovim stavovima mnogo – emocija. Da, znam da vam to u svijetlu današnjeg nogometa gdje je novac najprisutnija varijabla zvuči neobično, no bilo je baš tako. Nema tog novca koji me može natjerati raditi negdje gdje mi se ne sviđaju ljudi s kojima ću raditi. Uostalom, mi na tom sastanku, gdje mi se već značajno bila otvorila odluka o dolasku u Rijeku, uopće nismo razgovarali – o novcu. Vratio sam se u Maribor i suprugi Gordani priopćio – ima u toj ekipi iz Rijeke nečeg posebnog, nečeg što mi se sviđa i uklapa u moje promišljanje nogometa. Iskreni su, objektivni, realni a i ja sam baš želio jedan takav – realni projekt, nastavlja svoju priču Kek.

Ruke lete na sve strane

Žar u očima. Do tada miran, odmjeren, skoro pa tih u svojim izjavama, Kek se u caffeu hotela »Arena« na Mariborskom Pohorju gdje smo razgovarali, počeo vrpoljiti, ruke su letjele na sve strane.

Svaka sekunda provedena na utakmicama u Europi je dragocjenost, iznimna dobit za Rijeku. Kad se samo sjetim koliko smo svi, ne samo ja kao trener i igrači, nego svi ljudi u klubu napredovali od prve utakmice protiv Prestatyna! Jako će nam na proljeće nedostajati europske utakmice. Varaju se svi koji misle, a često ste to i vi novinari, kako nam je zbog 12 europskih utakmica bilo mnogo teže nego hrvatskim klubovima koji u Europi ove sezone nisu nastupali. Pa teške, međunarodne utakmice s maksimalnom odgovornošću najveća su moguća dobit za svakog igrača, najbolji trening. Na pripremnim utakmicama nekima se ne da, neki se čuvaju – kad nastupate u Europi, ide se 100 posto. Pogledajte ritam utakmica američke košarke – pa oni non-stop igraju, treninzi su im u drugom planu. Kod naših se igrača vidi da su silno napredovali nakon ove sezone, a to je jako lijepo pokazala i zadnja utakmica protiv Lokomotive. Izgradili su odgovornost, karakter, dobili samopuzdanje. Vjerujte mi, jako će nam falit europske utakmice. S druge strane, znam da su moji igrači mladi dečki, da su non-stop igranjem poremetili ustaljene obiteljske navike, da je unutar njihova četiri zida bilo možda i nerazumijevanja. Kad sam ih na »Bijeloj noći« vidio sa suprugama i djevojkama, još mi je jasnije bilo koliko žrtve i htijenja unose u posao koji vole. Želim im da se odmore, da napune baterije, a od 5. siječnja krećemo u novi ciklus.

Strast, već i u samom prisjećanju kako je došlo do prihvaćanja trenerske pozicije u »Rijeci«. Pojavila se iznimna emocija, energija. Pokušavamo ga »prizemljiti« konstatacijom da mu je Rijeka morala izgledati kao dobra prilika nakon što je proveo nekoliko mjeseci u Al-Ittihadu, jednom od nekad najmoćnijih klubova ne samo Saudijske Arabije već i tog dijela Azije, (pre)daleko od obitelji.

  – Ja sam profesionalac, brzo nas je presjekao, a moja obitelj ima svoj život. Supruga Gordana radi u jednoj mariborskoj osiguravajućoj kući, sin Matjaž kojem su 23 godine studira i igra nogomet u Mariboru. Oni niti su sa mnom živjeli u Džedi, niti žive u Rijeci.

  Ali Rijeka je vrlo blizu Maribora, što je njima ili vama »skočiti« jedno do drugih, pokušavamo s geografskim adutima.

  – Grdno se varate. Ja sam sto posto u nogometu, u poslu koji obavljam. Potpuno je nebitno gdje se nalazim. Nema vam tu, ponekad i nažalost, pretjerano vremena za sentimentalnost, za obitelj. Današnji nogomet – ili si mu potpuno profesionalno predan, ili nema rezultata, tvrdi Kek.

  Iako smo načelno razgovor, druženje s Kekom zamislili ponešto udaljenijim od nogometa, teško ide. Mada, i ne treba se čuditi, ono s čime je opčinio navijače Rijeke, upravo je strasna predanost nogometu i upornom stvaranju kluba kojeg će respektirati Hrvatska, kasnije i Europa.

Ono s čime dodatno oduševljava javnost, ali i novinare, silna je sposobnost komunikacije. Naprosto, sjajan komunikator i to apsolutno na svoj osebujni način. Odmjeren i stručan.

  – Ne, nisam nigdje posebno studirao, odnosno stručno se usavršavao u komunikologiji, no mislim da je odnos s javnošću danas nasušna potreba ma s čim se bavili. Istina, komentirao sam utakmice na slovenskoj televiziji, na radiju, a dok sam igrao u Grazu imali smo posebnu obuku kako davati izjave, kako se ponašati u komunikaciji s novinarima i općenito javnošću. Ako mislite da sam u tome dobar, tim mi je draže jer PR je u svakom slučaju, bio pozitivan ili u nekim situacijama krizan, jako potreban. Pa ne bi u velikim nogometnim klubovima imali čitave ekipe koje na tom rade da nije bitan.

Glupo bi bilo reći da me politika uopće ne zanima jer previše je utkana u naše svakodnevne živote da me se ne bi ticala. Mada, vjerujte, bilo što detaljnije o politici i političkim strankama mi je potpuno strano. Naravno da poznajem gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela, no koji je predznak njegove politike… nije mi poznato. Važno je da ljudi čine dobra dijela.  Na našu konstataciju kako je svojim pozitivnim stavovima mnogo učinio na popularizaciji Slovenije u Hrvatskoj, odgovorio je kako bi mu bilo drago da se u što skorije vrijeme uklone i posljednje granične barijere između dviju država, kako bi mu bilo drago da komunikacija u svakom smislu postane još brža i iskrenija, te kako bio zadovoljan da zbog politika obje države ne pate »obični« ljudi što nažalost nije baš rijedak slučaj. Da, isto tako ne može shvatiti zbog čega Slovenija još uvijek nije povezala Postojnu, Ilirsku Bistricu i Rupu autocestom. Ono što nikako ne voli je miješanje politike u sport.

 Dolazak u »Rijeku« nije bio pretjerano dobar. Po pitanju rezultata. Zatečeno stanje nije blistavo, pa ni rezultati to ne mogu biti. No, prvenstvo ipak završava pozitivno, izborila se Europa.

Energija s tribina

– Dobro smo se ekipirali, odlično odigrali pripreme. Tu iznimno cijenim i predsjednika Damira Miškovića – točno se zna tko što radi, a meni su »ruke otvorene« u kreiranju momčadi i igre. Prve dane srpnja vratili smo se u Rijeku, a kad se u Žuknici, protiv celjskog drugoligaša »Šampiona« okupio velik broj gledatelja te kad je na Kantridi protiv »Kopra« došlo nekih tri tisuće posjetitelja, kad sam osjetio onu silnu pozitivnu energiju na tribinama, znao sam da smo definitivno na dobrom putu. Inzistiram da rad mora biti predan, naporan, zahtijevam da se treningu i igri svi moraju predati maksimalno. Da unutar ekipe vlada sklad, da se osjete emocije. Nakon toga, ni rezultati sasvim sigurno neće izostati.

Također, svoje igrače uvijek uvjeravam da je sve moguće, da nema nemogućih, unaprijed izgubljenih situacija. Vjera u sebe jako je važna. Sretan sam što sam kod niza igrača uspio prenijeti takvo razmišljanje, što kroz ovih nekoliko mjeseci vidim silnu promjenu u njihvom ponašanju, samopouzdanju, zadovoljno konstatira prvo ime struke u HNK Rijeka put koji je u svegapola godine transformirao ekipu.

  Ono što je Kak također učinio, veliko je zanimanje za nastupe »Rijeke« izvan hrvatskih granica, poglavito u Sloveniji.

Mora se čim prije krenuti u izgradnju novog stadiona. Znate, kad su ljetos dolazili iz UEFA-e nisu mogli vjerovati u kojim se uvjetima radi. A tek kad smo im pokazali Rujevicu… ne, ovakve uvjete nema ni jedan klub koji se plasira do Liga Europe bila im je jasna konstatacija.  Teško će nam dozvoliti opet igrati na ovakvoj Kantridi. S druge strane, lokacija je svetinja. Sjećam se kad su u Mariboru započele rasprave o izgradnji novog stadiona. Bilo je raznih ideja samo se u jedno nije smijelo taknuti – lokaciju. U raznim oblicima stadion je u Ljudskom vrtu još od prije II. svjetskog rata, nije bilo govora da ga se ma gdje premjesti. Iako zbog toga nedostaje parkirnmih mjesta, prilaz je teži, no navijači naprosto ne žele da se neke tradicije mijenjanju.  Ne ulazim u planove, arhitektonske rasprave, ali jedno znam – kad bi »Rijeka« imala novi stadion i isti takav sustav pomoćnih igrališta, siguran sam da bi se zbog komfora i svega što uz to ide na utakmicama značajno povećala posjeta kao i popravila, olakšala kvaliteta rada u svim pogonima – od najmlađih do seniorske ekipe.  Teško je razgovarati o razvoju ma i škole nogometa ne promijene li se uvjeti rada. Uostalom, upravo zbog uvjeta rada, umjesto da u siječnju startamo u Rijeci, mi moramo početi u Rovinju što nam značajno »komplicira život«.

  – Neprestano me u Mariboru, od kuda dolazi mnogo navijača na naše utakmice, traže dresove kojih nikako da se nabavi dovoljna količina, a znam da se utakmice Rijeke prenose i na nekim slovenskim tv postajama. Da, na neki način »Rijeka« je hit i u Sloveniji.

  Ma koliko nas je »prizemljio« pričom kako profesionalcu nije bitno gdje se nalazi, uporni smo u povezivanju Maribora i Rijeke, traženju sličnosti u sudbinama i mentalitetu dvaju gradova što mu život na Kvarneru ipak čine jedostavnijim. 

Slični smo po ponosu

– Da, u tom ste dijelu u pravu. Štajerska je najtemperamentniji dio Slovenije, odnonso unutar nje ima sasvim sigurno svoj specifični mentalitet, a značajno ju određuje i odnos prema Ljubljani. Ono što se u Rijeci kaže »sami protiv svih« kad se definira odnos prema Zagrebu, pa i Splitu jako je slično štajerskom razmišljanju. Svakako, slični smo i po ponosu, i jednom pomalo rabijatnom pedigreu koji se vezuje uz industrijske gradove. K tome, od austrougarskih smo vremena dijelili slične ili jednake državne okvire. Je, u Rijeci mi je svakako lijepo, a život u Opatiji je uistinu baš po mom ukusu. Predivan grad, u jutro džogiram, a već sam jako dobar i s čitavim nizom prodavačica na tržnici, s nekim od ugostitelja koji pripremaju odličnu »gregadu«, ma uostalom – pa kome ne bi bilo lijepo u gradu s ovakvim lungo marem!

  Supruga Gordana? Što ona kaže na ovaj kutak Jadrana, na Kvarner i Rijeku?

  – Da, i mojoj vam se Gordani, kad dođe, u Opatiji jako sviđa, no ono što nju posebno oduševljava, ono što joj »ježi kožu« je huk koji na utakmici napravi Armada. Njoj je to najljepši dio primorskog ambijenta. I ne samo to, nakon što je osjetila s koliko se ljubavi navijači »Rijeke« odnose prema svom klubu, i prema meni je postala popustljivija, potpuno je shvatila i prihvatila strast s kojom sam se predao »Rijeci«.

Hvalimo mu i kvalitetu hrvatskog jezika. Nevjerojatno čist, čak i u naglascima, za jednog stranca.  – Ne, ni hrvatski jezik nisam učio nigdje posebno. Maribor je prije, u socijalizmu, bio zahvaljujući industriji meka za doseljavanje iz drugih dijelova Jugoslavije. Pa sam tako, u kontaktu s ljudima i kolegama igračima upijao i hrvatski jezik. Ne znam, možda imam sluha pa lakše učim jezike, skorman je Kek.

  Matjaž Kek, jedno od najznačajnijih imena ovogodišnje Rijeke i »Rijeke«. Oprostili smo se s njim. Pogled na Maribor. Sasvim sigurno grad koji mu je dao sve, uostalom kao što je i on njemu uzvratio istom mjerom. Mada, osjetilo se u svakoj njegovoj rečenici da i Rijeku jako voli. Da se baš zarekao kako će učini sve da Kantrida uživa, da bude ponosna.

Baš kao što je to činio i svih utakmica ove polusezone, baš kao što se, mokar »k’o miš«, stropoštao na klupu u utrobi Neckara, stavio noge na stol i otpio gutljaj pive.

_________________________________________________________________________________

Niz devetki i šilterica

Matjaž Kek je rođen 9. rujna 1961. Dakle, pedantna djevica

.   – Ma ne, ne znam koji mi je podznak, ne zanima me to. Numerologija? Stvarno se ne zabavljam s takvim stvarima. Nisam praznovjeran. Kapa, šilterica što je obavezni dio mog »dress coda« na utakmicama se dogodila slučajno. Kad sam prvi put došao u klub, nakon svega nekoliko minuta prišao mi je oružar Rustem Gashi i darovao mi prvu šiltericu. Od tad se od nje ne odvajam, ali ne zbog toga što mi nosi sreću.    Pokušavali smo dovesti u vezu njegov znak djevice s posljednja dva selektora hrvatske nogometne reprezentacije – Slavenom Bilićem i Igorom Štimcem koji su rođeni 11. i 6. rujna, što dakle potvrđuje »predodređenost« nekih znakova za trenerski poziv, ali i dalje – potpuno ignoriranje »sudbine«.

  No da u Kekovu znaku rođenja i događajima koji su ga kroz život pratili ima i nešto više od slučajnosti, pokazuje jedna zanimljivost.

  Kako je poznato, Kek je selektorom slovenske nogometne reprezentacije postao 3. sječnja 2007. godine kad izabrana nogometna vrsta naših sjeverozapadnih susjeda i nije baš najbolje stajala u kvalifikacijama za europsko prvenstvo što se imalo odigrati u Austriji i Švicarskoj. Nažalost, osim što vremena za »preslagivanje kockica« nije bilo dovoljno, grupa je bila iznimno teška – moćna Nizozemska i tada jake Rumunjska i Bugarska. Ni kvalifikacije za svjetsko prvenstvo 2010. nisu Sloveniji startale baš najbolje – Češka, Slovačka, Poljska i Sjeverna Irska ozbiljni su protivnici, rezultati »šareni«, Južna Afrika je izgledala dalje no što uistinu jeste.

  A onda je 9. 9. 2009. godine, na Kekov rođendan, uz niz devetki dakle, u mariborskom Ljudskom vrtu gostovala Poljska koju je Slovenija potukla s 3:0 i tako si otvorila vrata, pobijedivši još na gostovanjima Slovačku i San Marino, za doigravanje s Rusijom. Moćna je reprezentacija jedne od najvećih država svijeta u dva ogleda nadigrana, nastala je jedna od najuzbudljivijih sportskih fešta u Sloveniji, a nakon Južne Afrike gdje je su u skupini osvojena četiri boda »dežela« je zasjela na 15. mjesto FIFA-ine ljestvice.

  – Ma kakva numerologija! Ekipa se dizala, ekipa je dobivala samopouzdanje na čemu sam neprestano radio. Protiv Poljske se to jako dobro vidjelo, zato smo uspjeli, a ne zbog toga što se utakmica preokreta igrala 9. 9. 2009., rezolutan je Kek. 