ZAGREB Odlazak Stjepana Lamze u bolja spominjanja rastužio je navijače Dinama svake životne dobi i ljubitelja nogometa. Svi koji su ga gledali kako igra odmah će reći da je bio neponovljivi virtuoz lopte, uz napomenu da mlađim generacijama može biti žao što nisu imale taj privilegij, s time da niti jedan njegov suvremenik neće ponuditi ništa manje od te konstatacije. Jednostavno, Štef Lamza bio je jedan od rijetkih nogometaša koji su baš svakim svojim potezom bacali tribine u trans.

– On je bio jednostavan i skroman čovjek i veliki igrač. Bio je toliko dobar da je u to vrijeme mogao igrati u bilo kojem europskom klubu. Nikada nije bilo isto igrati utakmicu s njim ili bez u momčadi. Tu se uvijek radilo o ogromnoj razlici – kaže Marijan Brnčić, koji je s Lamzom igrao za Dinamo 1967. godine, kada je u Zagreb stigao trofej namijenjen osvajaču tadašnjeg Kupa velesajamskih gradova, odnosno današnje Europske lige.

Modri su tada u polufinalu tog natjecanja izvukli moćni Eintracht, koji ih je na prvoj utakmici u Frankfurtu savladao s 3:0. Zagrebački uzvrat okončan je pobjedom Dinama 4:0 u produžetku, s time da apsolutno svi koji su gledali taj ogled tvrde da nikada prije ni kasnije na stadionu Maksimir nitko nije bio ni blizu Lamzine izvedbe.

Labuđi pjev

Sudbina je odredila da ta utakmica bude labuđi pjev njegove briljantne karijere i njegov posljednji nastup u modrom dresu. Nakon slavlja u Vili Rebar, Lamza je pao s balkona na prvom katu, s pet metara visine, i čudom je ostao živ. Tada je imao 27 godina i ulazio je u najzrelije igračko razdoblje. Kasnije se oporavio i igrao za Rijeku, Zagreb, francuski Chateauroux i Croatiju iz Melbournea, ali nije uspio uhvatiti nekadašnju razinu.

– Bio sam dosta vezan za Štefa jer su me u klubu zadužili, pod navodnim znacima, da brinem o njemu. Bili smo cimeri, a sobu smo dijelili i toga dana u Vili Rebar. Morao sam ići na aerodrom, a kada sam se vratio on je, na žalost, već nastradao – prisjeća se Brnčić.

Lamza je volio život i bio je, kako kažu oni koji su ga poznavali, iznimno pristupačan čovjek. Enormno nogometno znanje i boemski maniri pretvorili su ga u miljenika navijača o kojem se i danas pričaju legende u nogometnom dijelu Zagreba. Jedna od njih kaže da je u trenucima kada Dinamu nije išlo znao poručiti suigračima: »Samo meni dajte loptu i sve je riješeno.« Druga je, pak, vezana uz kultni uzvrat s Eintrachtom. Tada je, naime, suigrača Branka Gračanina pitao: »A s kim danas igramo?«

Nogometni genijalac

– Ta momčad iz 1967. godine bila je spoj odličnih i karakternih igrača i vrhunskog trenera. Štef je protiv Eintrachta bio odličan, ali on nikada nije igrao loše. Uzmemo li raspon ocjena kao u školi, on je uvijek bio dobar, vrlo dobar ili odličan. Čak i kada mu nije uspijevalo sve ono što je zamislio, Štef je bio dobar. On je bio preveliki igrač da bi odigrao loše – objašnjava Brnčić, dodajući da je tu vrlo važnu ulogu imao Branko Zebec.

Prema njegovim riječima, taj je prekaljeni stručnjak usmjerio Lamzin talent.

– Štef je igrao na poziciji koju smo tada zvali lijeva spojka, ali bilo ga je po cijelom terenu. Recimo da nije igrao racionalno. Kada je Zebec došao u Dinamo, stavio ga je na klupu i rekao mu je: »Štef, samo me poslušaj i bit ćeš najbolji na svijetu. Ne možeš biti svugdje po terenu jer tvoja pozicija ima svoje taktičke zakonitosti.« Štef je stvarno odigrao puno velikih utakmica na putu do osvajanja Kupa velesajamskih gradova. Nogometni genijalci ne mogu igrati drukčije, a Štef je bio jedan od takvih – zaključuje Brnčić.