Duško, dijete muško – tepali su navijači nezaboravnom strijelcu Dušanu Bajeviću, elegantnom golgeteru Veleža s pravom nazivanom »princ s Neretve«, koji je nedavno u Ateni proslavio 72. rođendan primajući razne čestitke, tako i onu našeg lista. Itekako ih je sve zaslužio, riječ je o jednom od najboljih napadača i trenera u povijesti ne samo bosanskohercegovačkog nogometa, nego i šire.

Rođen 10. prosinca 1948. godine, kao mlad je već u ljeto 1966. godine u Veležovoj prvoj momčadi, u rujnu te godine debitirao je na prijateljskoj s GOŠK-om, a trener Mirko Kokotović tri mjeseca kasnije, šest dana prije Bajevićeva 18. rođendana, dao mu je i prvi prvoligaški start Hajduka. To je početak njegove nezaboravne epopeje.

Trio BMV

Pod vodstvom trenera Sulejmana Repca nastajao je onaj najbolji Velež u povijesti. Idol navijača je trio BMV – Bajević, golman Enver Marić i vezist Franjo Vladić. Bajević je u sezoni 1969./70. zajedno sa Slobodanom Santračem, najboljim golgeterom u povijesti jugo lige, bio najbolji strijelac Prve lige, a inače je ukupno u 568 utakmica za Velež dao »samo« 468 golova. Od toga u prvenstvu 166 golova, što ga čini trećim najboljim strijelcem svih vremena, iza Santrača i Darka Pančeva, a jedini je koji je dvaput uspio postići pet golova u istoj utakmici, i to oba puta protiv Maribora. Prvi napadač reprezentacije postao je nakon ‘minimundijala’ u Brazilu, gdje je Venezueli također zabio pet golova, i jedini reprezentativac Jugoslavije u povijesti koji je na Svjetskom prvenstvu, 1974. u Njemačkoj, u trijumfu protiv Zaira, zabio hat-trick.

U reprezentaciji su ga vodila slavna imena, Vujadin Boškov, Tomislav Ivić, Miljan Miljanić, Milan Ribar. Otišao je u atenski AEK pod vodstvom trenera Zlatka Čajkovskog, osvojena je dupla kruna. Bilo mu je samo 35 godina kada je kao trener preuzeo Veleža, samo tri dana po oproštaju od igračke karijere s Hajdukom. S »Rođenima« je već dvije godine kasnije uzeo drugi, posljednji trofej u povijesti kad je u finalu Kupa 1986. svladan Dinamo Ćire Blaževića sa Semirom Tuceom, Seadom Kajtazom, Predragom Jurićem.

Trenersko čudo

Izbornik Ivica Osim ga je u proljeće 1986. instalirao u stručni stožer reprezentacije kao prvog pomoćnika i najbližeg suradnika, a 1988. napustio je Osimovu Jugoslaviju i Velež, nakon što je jednom bio treći i jednom drugi, i vratio se u AEK. U prvoj sezoni napravio je senzaciju i osvojio titulu prvaka, u idućuh 11 godina osvojit će osam titula grčkog prvaka, među onima 1993. godine kad je bio ispred Osimova Panathinaikosa, ukupno je skupio 15 pehara u svim natjecanjima, što ga čini daleko najtrofejnijim bosanskohercegovačkim trenerom ikad. U Grčkoj je, pogotovo među AEK-ovim navijačima, imao status trenerskog čuda, ali u ljeto 1996. poveo je njihovog velikog rivala Olympiakosa. Dobijao je pritom prijetnje smrću, a uz to je dominirao grčkim nogometom, klub je prvi put došao i do četvrtfinala Lige prvaka, gdje je tijesno ispao od Juventusa.

Otpušten je dok je momčad bila na prvom mjestu, nakon PAOK-a se vratio u AEK. I tu je bilo prijetnji, a on je zabilježio sjajni nastup u Ligi prvaka bez poraza u svih šest utakmica grupne faze, uključujući i dva dvoboja s tadašnjim europskim prvakom Real Madridom. Klupu je 2004. napustio doslovno u prvom poluvremenu: navodno je dobio informaciju da su mu navijači vrijeđali suprugu, odšetao je sa stadiona dok je utakmica trajala i nije se vraćao.
Bio je i u Crvenoj zvezdi. I ondje je ušao u sukob s navijačima, koji su mu ciglama razbili auto tražeći njegov odlazak, a otišao je nakon poraza od Vojvodine, koji je bio tek tek treći u prvenstvu, a Zvezdu je bila na vrhu ljestvice. Vratio se u Grčku, gdje je opet vodio AEK, čiji su ga navijači nakon poraza u prijateljskoj utakmici i fizički napali na terenu, a zadnji klub bio mu je 2012. Atromitos.

Skromna proslava

Od 2013. do 2018. radio je kao AEK-ov sportski direktor, nakon nedavne kratke epizode kao izbornik BiH, sada miruje, može se s ponosom osvrnuti na svoj bogati nogometni učinak za pamćenje i prepričavanje.
– Eto, pune su mi 72. godine, sada sam zakoračio u 73. godinu, veli Duško Bajević.

U skromnom stilu osvrnuo se na epopeju koju je desetljećima stvarao na terenu i uz teren.
– Taj moj opus ima težinu. Ima nekih dobrih i nekih loših strana. Ja sam uglavnom zadovoljan s tim čitavim periodom, iako je uvijek postojala mogućnost da se ostvari nešto malo bolje, malo jače, malo teže…

Ne može pritom zaobići sveprisutnu koronu koja je publici zatvorila vrata stadiona, poremetila kalendare natjecanja, a uz to zaraza kao svima ostalima, prijeti naravno i igračima i trenerima. Duško Bajević je ovog 10. prosinca u Ateni proslavio rođendan skromno, zbog pandemije su izlasci ograničeni.
– Ovo što se sada događa je pokvarilo dosta toga, ne samo meni, već svima. Nadam se samo da neće dugo trajati. Ne možemo nigdje izlaziti, eto ja sam kod kuće. Nije to kao nekada kada se ljudi okupe pa mogu proslaviti. Nemaš ni volje slaviti kad strada toliko ljudi i očekuješ što će biti sutra, prekosutra. I sam se bojiš svega toga. Ispada da je ovako najljepše kad si sam kod kuće. No i to je dobro.

Izbornička epizoda

Opijao je znanjem i elegancijom, talent kakav se rijetko rađa, bio je omiljen na svim ondašnjim prvoligaškim stadionima, kako igrom tako i golovima, potezima za nogometne sladokusce. Okušao se potom godinama i u drugoj ulozi, onoj trenerskoj, dobro zna što znači biti igrač, a što kormilar momčadi, kakva je trenerska odgovornost pogotovo ako netko kao što je on, ima veliku igračku reputaciju. Uostalom mnogi veliki igrači nisu uspjeli kao treneri.

Photo: Armin Drugut/PIXSELL

– Teže je biti trener nego igrač, to mogu reći odmah. Ima tu dosta stvari, recimo kao igrač radiš, treniraš, imaš utakmice, dosta toga moraš napraviti, pritom tu dosta tražiš sebe. Opet, kada pređeš u trenere, tu također tražiš sebe, moraš vidjeti što si napravio svo vrijeme kao igrač, koliko tu možeš pomoći kao trener. Iako su tu igrači glavni, oni su najbitniji, moraš imati čistu situaciju u klubovima u kojima radiš. Ja sam primjerice radio u klubovima u kojima je bilo i dobrih situacija, i onih teških, trebalo se boriti i dokazati. Imao sam tu sreću što sam ranije igrao u Grčkoj, konkretno u AEK-u, to mi je bila prednost u odnosu na ostale, jer sam znao Grčku, znao sam AEK, poznavao taj mentalitet, način igranja. Znao sam to okruženje gdje su igrališta puna.

Okušao se godinama kao trener u klubu, imao je i kratku izborničku funkciju kao izbornik BIH, osjetio je izazove i jedne i druge funkcije, kako je raditi u klubu i u reprezentaciji.
– Razlika je velika. Ja sam navikao izaći na teren i trenirati s igračima, da vidim ja njih i oni mene, upozoravamo jedni druge što i kako treba činiti, radim s njima dva i pol, tri sata, a vrlo je teško kao selektor da ne vidim igrače, ne radim s njima i vidim ih dva, tri dana prije utakmice. To je tako svima, ali meni to ne odgovara, posao je posao, a pogotovo sada kada je korona okrenula sve naopako. Pogledajte kalendar, neke stvari su trebale biti završene, odigrane u ožujku, travnju, do lipnja, a sve je otišlo do studenoga i kasnije.

Temperamentni Grci

Igrači i treneri su u žiži zanimanja, u Grčkoj je naime nogomet jako popularan a navijači su itekako temperamentni.

– Ti navijači i jesu fanatici, oni kao nitko drugi žive sa svojim klubom, s uspjehom i neuspjehom, događaju se tu različite stvari. Doživljavaš dosta toga i kada je dobro i kada je loše, znao sam tako što se može uraditi, što se može očekivati. Ali to je sve zajedno jedna ljubav, jedno veliko obožavanje AEK-a od strane navijača. Riječ je o obožavanju koje sam imao kad sam bio igrač, trebalo je to spriječiti, preskočiti igrački dio kad sam došao kao trener i napraviti nešto. Eto, imao sam sreće da sam uspio i da smo u prvoj godini kad sam došao, uzeli prvenstvo i kasnije se nastavio taj niz s velikom pomoći prvo igrača, a onda i publike koja je punila stadion. Igrali smo dobar nogomet. Imali smo tešku financijsku situaciju, bile su to vrlo važne utakmice, borba za jednu i drugu titulu, i to u godinama kad je AEK morao biti samo prvak i ništa drugo. Drugo ili treće mjesto nije ono što može zadovoljiti navijače. Ali to se poslije polako spuštalo, uzimala su se prvenstva, bilo je dosta dobro i ostala su lijepa sjećanj. Uglavnom, kad razmišljam o tome, sjećanja su lijepa, iako ima i neke gorčine.

Bajević je uglavnom okusio kako je raditi pod velikim pritiskom nogometne javnosti kakva je ona u Grčkoj.
– Bilo je teško raditi, ali sam bio u prednosti u odnosu na druge trenere jer sam prije toga igrao četiri godine u Ateni za AEK, znao sam metalitet tih igrača, s kim igraš, kako igraš, što traže i što ne traže. Moraš najprije znati čitavu situaciju, što se događa u svim ostalim klubovima, pratiti njihove igrače, kako igraju, na čemu se bazira njihova igra. Moraš imati i dobar stručni štab, imao sam oko sebe ljude, momke s kojima sam živio i radio, koji su ranije i igrali samnom. Imao sam uglavnom jednu veliku, točnu, jasnu suradnju.

Mirovina

Marić, Ristić, Hadžiabdić, Čolić, Glavović, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje je sastav sjajnog Veleža kojeg su valjda mogli zacvrkutati i mostarski vrapci. Bajević je igrao i u reprezentaciji Jugoslavije protkanoj mnogim izvanserijskim asovima, no niti ona postava Veleža niti ona reprezentativna, kao da nije igrala pod pritiskom rezultata i na koncu konaca nisu se osvajali trofeji iako je bilo kvalitete za to. Iako je Velež igrao sjajan nogomet, Bajevićeva generacija dohvatila je četvrtfinale Kupa UEFA, domaći trofej 1974. pobjegao je na gol-razliku.

– Mi smo drugačiji mentalitetom od Grka, razlika je velika i u kvaliteti, i u ekonomskoj situaciji. U Veležu smo zbilja igrali najljepši i najbolji nogomet u bivšoj Jugoslaviji, ali nikada nismo uspjeli doći na prvo mjesto, Kup smo osvojili kasnije. Ali ostalo je nešto lijepo, ali neke okolnosti ti nisu dale da napreduješ. Imaš opravdanja kao igrač, a ja kasnije i kao trener, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako kasnije i u Ateni, okolnosti nisu iste, ne možeš doživjeti u Ateni ono što imaš u Jugoslaviji i obrnuto. Neću govoriti o lošim stvarima, mentalitet je sasvim drugačiji, dopuštaju se druge stvari. Inače, mi u onoj Jugoslaviji nismo bili financijskii pokriveni kao što je to u Grčkoj, to je bila velika razlika. Kada smo kod našeg Veleža, konkurencija je bila jaka, imali smo Dinamo i druge klubove, kao što je ovdje u Grčkoj konkurent AEK-u Panathniaikos, PAOK, Olympiacos, no način razmišljanja je sasvim drugačiji. Ali igrao se dobar nogomet, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i u Grčkoj gdje se nogomet voli i poštuje izuzetno puno, navijači vole svoje klubove »od dna do vrha«, ne može više. Spremni su napraviti i neke stvari koje nisu u redu, i to se događa.

Duško Bajević je zaklopio svoju bogatu nogometnu knjigu, bio je nedavno izbornik selekcije BIH-a s kojom se razišao i ispada da je stavio potpis pod svoj višedesetljetni opus.
– Ja sam u nogometnoj mirovini već dugo, a to što sam vodio Bosnu i Hercegovinu je druga stvar, to sam učinio više iz neke patriotske obaveze jer u tom periodu nije bilo nikoga tko bi preuzeo to mjesto, pa sam ja prihvatio.