RIJEKA  Tko ne bi poželio Borisa Tičića u blizini, igrači kao suigrača, treneri kao svoju igračku uzdanicu, navijači kao nogometaša u kojega se mogu uzdati, igrači kojima je bio omiljenim trenerom. Isto tako, svaka bi ga punica poželjela za zeta, kao što je na utakmicama tiho i samozatajno obavljao golemi “rudarski posao”, tako je i izvan terena do srži pošten, a velom samozatajnosti i skromosti do današnjih dana instiktivno obavija svoje blještave sportske ljudske kvalitete, toliko da svi izneseni epiteti nisu nimalo uobičajena pohvalna parola, nego realan odraz stanja, kao pogled u ogledalo. Boris Tičić, rođen 1957. godine, sjajan defenzivni vezni igrač posvetio se mirnom životu na Pagu nakon sjajne karijere. Iz tadašnje odlične Ine zablistao je u Orijentu koji je tih nezaboravnih ranih osamdesetih igrao dva četvrtfinala Kupa Jugoslavije pod vodstvom Joška Skoblara i Ivana Đalme Markovića, u Rijeci je sa Skoblarom igrač momčadi koja se do posljednih kola otimala za naslov prvaka Jugoslavije, bila je četvrta u Jugoligi, posramila je Real Madrid u Kupu UEFA-e da bi bila pokradena u Madridu. Boris Tičić je sredinom devedesetih bio trener Orijenta u njegovim prvoligaškim danima, vodio je potom uz ostale i Zadar, sada je u itekako zasluženoj nogometnoj mirovini.

– Ne radim ništa u nogometu – poručuje s Paga Boris Tičić, dugogodišnji protagonist lijepe, nezaboravne riječke nogometne povijesti. – Idem na more, imam vrt te radim tu u polju. Već neko vrijeme nisam aktivan sudionik u nogometu.

Iz daljine se, kao i brojni zaljubljenici u igru između dva šesnaesterca, raduje nastupima svojih klubova, Rijeke koja je jedan od “drmatora” u elitnom razredu, te probuđenog Orijenta koji kuca na prvoligaška vrata.

Boris Tičić iz vremena dok je nosio dres Rijeke

– Itekako pratim nastupe Rijeke i Orijenta, uostalom bio sam na proslavi Orijentove stote obljetnice. U Rijeku sam došao samo radi toga. Što se pak tiče rezultata Rijeke i Orijenta, to je stvarno super, nešto fenomenalno, pogotovo zbog situacije u društvu i sve druge okolnosti. Drago mi je sve ovo kako zbog Orijenta, tako i radi Rijeke koja je uz ostale uspjehe dočekala i titulu državnog prvaka.

Prvaci Hrvatske

Emotivno je vezan za Krimeju na koju je kao pionir odlazio s Turnića s Marinkom Koljaninom, kasnije slavnim golmanom i sadašnjim direktorom “crvenih”. Kao dječak se čak ostavio nogometa, ali je srećom ipak nastavio stazom koju je napustio.

– Tu smo počeli kao djeca. Tamo su bili dečki s Krimeje, Vežice i s Trsata, a nas četvorica smo bila s Turnića. Išli bismo s torbama na autobus i na treninge, nisu nas vozili ni ćaća ni mater, na isti smo se način vraćali doma. Tu je bio Marinko Koljanin, Đoko Grujević, Žikić i ja. U razigravanju smo dobili Rijeku igrajući na Krimeji i na Kantridi, za njih su igrali Sobol, Stipančić stariji, na koncu smo ih dobili na penale. Imam doma o tome isječke iz novina. To je bio najveći uspjeh pogona mladih Orijenta, bili smo na završnici pionirski prvaci Hrvatske. Bio sam prestao igrati nakon pionira, budući da tada nije bilo kadetske konkurencije. Tada sam samo rekreativno, i to mali nogomet, igrao za svoju Mjesnu zajednicu na Turniću, isto tako i za školu, išao sam u Tehničku školu. Tjelesni odgoj nam je predavao poznati nogometaš i trener Nikola Pape Filipović. Organizirao je ekipu Tehničke škole, osvojili smo prvenstvo srednjih škola grada Rijeke, bili smo prvi bez primljenog pogotka. Bio sam junior i onda je Rijeka dala Papetu da preuzme INA-u,  to je bio tadašnji Prvi razred ovdašnje lige, poslali su ga da ne ispadnu, bili su zadnji. Došao je po mene u školu i pitao me bih li igrao, rekao sam da ne jer mi škola dobro ide. Došao me idući tjedan zvati da igram za seniore. Postavio me je u prvi sastav u idućoj utakmici za juniore, a već u sljedećoj sam odmah igrao za seniore INA-e. Zahvaljujući Papetu vratio sam se u nogomet. Tu su i utjecali neki problemi, konretno na sistematskom zdravstvenom pregledu na početku školske godine viđene su neke smetnje. Srećom, nije to bio problem sa srcem kao što su se pribojavali, nego sam imao sportsko srce. Čuo mi se šum, uz to bih u stanju mirovanja imao ispod 40 otkucaja u minuti. Nešto slično smo imali Nikica Cukrov i ja.

Krenuo je njegov nogometni put uzbrdo, s igrališta na Podmurvicama se vratio na Krimeju, nakon svega je stigao na Kantridu, u Rijeku, sve preko Kvarnerske rivijere.

Orijent je tada bio odlična ekipa, ono što smo doživljavali i ostvarivali je nezaboravno. U te dvije sezone smo tukli jedno četiri prvoligaša. Sjetim se eliminiranja Olimpije, drugog dana u novinama vidim da su me stavili za igrača utakmice – kaže Tičić

– Nedavno je bio članak u Novom listu da smo Damir Desnica i ja iz malog kluba došli do Rijeke, on iz Elektroprimorja, ja iz INA-e. Kada sam bio tamo, Ilija Pašić je napravio reprezentaciju igrača iz malih klubova, igrali smo Kvarnersku rivijeru s imenom Kraljevica. Recimo, iz INA-e smo bili pokojni Vunić i ja, Ive Jerolimov i golman Oto Blažević iz Senja, Čargonja iz Grobničana, Radić iz Jedinstva Grpci, Čop iz hreljinskog Naprijeda, Marin Tabar, koji je tada bio u Kraljevici, Golac iz Triblja. Bili smo prvi u grupi, pobijedili smo Vojvodinu, juniorskog prvaka Jugoslavije, Osijek, prvaka Hrvatske, te igrali neriješeno s Leeds Unitedom. Razigravali smo sa Sarajevom, ekipom Hadžibegića, Pašića, kasnijih seniorskih prvaka Jugoslavije, ispali smo na penale, a petorica nas iz te momčadi prešla smo u Orijent.

Igrač utakmice

Društvo je stiglo na Krimeju u pravi čas, tu se popularni Tica, itekako pouzdani zadnji vezni i centarhalf, naigrao utakmica sa slavnim suigračima pod vodstvom legendarnih trenera Joška Skoblara i Đalme Markovića kada je ranih osamdesetih Orijent bio dva puta u četvrtfinalu Kupa Jugoslavije, eliminirao je ugledna prvoligaška imena kao što su OFK Beograd, Zagreb, Olimpija, Osijek, Budućnost… Na njega se tada “naješkao” ni manje ni više nego Hajduk, ipak je na koncu otišao u Rijeku.

– Orijent je tada bio odlična ekipa, ono što smo doživljavali i ostvarivali je nezaboravno. U te dvije sezone smo tukli jedno četiri prvoligaša. Sjetim se eliminiranja Olimpije, drugog dana u novinama vidim da su me stavili za igrača utakmice. Tada sam radio u Elektromaterijalu i igrao za Orijent. Tada je po mene došao Hajduk, bio je zimski prijelazni rok. Orijent me nije puštao nego neka čekam ljeto, kao i ovi iz Splita. Tada se pojavila Rijeka pa sam u siječnju 1983. prešao na Kantridu.

Tu ga je dočekao trener Joško Skoblar, pod njegovim je vodstvom igrao puno velikih utakmica za “bijele”, a posebno mjesto imaju dueli s velikim Real Madridom, potučenim na Kantridi kojega je sudac u revanšu spasio od već skoro sigurne eliminacije.

Poželio bih svojim dragim klubovima sve najbolje. Orijentu želim da uđe u Prvu ligu jer sam i ja jedne sezone bio trener Orijenta kada smo ušli u Prvu ligu – govori bivši branič

– Ono s Realom je nezaboravno, onu utakmicu na Kantridi smo igrali kao da smo bili u transu. Grad se praktički mjesec dana pripremao za taj susret. Mi ih nismo “fermali dva posto”, izašli smo na teren kao kao da igramo s bilo kime. Ali, u tom razdoblju našu momčad nitko nikada nije nadigrao na Kantridi, ni Hajduk, ni Crvena zvezda ni Dinamo, ni Partizan, ni bilo tko drugi. Nitko. Svi su bili u podređenom položaju, a tribine su nam redovno bile krcate navijačima.

Njegovi dragi bivši klubovi uživaju u nogometnoj renesansi. Rijeka je institucija hrvatskog nogometa, uz tolike osvojene Kupove je bila i državni prvak, Orijent je navijače obradovao još jednim u nizu preporoda i više od stogodišnjoj povijesti kluba, kuca na prvoligaška vrata.

– Poželio bih svojim dragim klubovima sve najbolje. Orijentu želim da uđe u Prvu ligu jer sam i ja jedne sezone bio trener Orijenta kada smo ušli u Prvu ligu. Rijeci bih također poželio sve najbolje, pogotovo što je tu moj susjed, Pažanin Damir Mišković, čovjek koji je godinama na čelu kluba. Uz to sam i emotivno jako vezan i za jedan i za drugi klub, a Orijent mi je nešto posebno jer kao dijete i kao mladi igrač sve to zapamtiš. Recimo da je Orijent moj način života. Dječje ljubavi su najjače. Drago mi je radi prijatelja Marinka Koljanina i predsjednika Saše Matijaša, uzeli su klub s tradicijom i digli su ga. Založili su se i digli su Orijent na ovakvu razinu, uz sve mi je posebno drago što imaju jako mladu ekipu. Uglavnom, i u Rijeci i u Orijenti rade jako dobar posao, svaka im čast.