Jedan naizgled sasvim običan ručak na kojem je, istina, Pavle Pepdjonović, ugledni poduzetnik iz Ulcinja i veliki zaljubljenik u sport, Ivanu Gudelju, UNICEF-ovom ambasadoru, nekad vrhunskom nogometašu, danas pedagogu i treneru najmlađih uzrasta najpopularnije igre na planetu, iskazao želju da na krajnjem jugu Crne Gore, u sve popularnijem ljetovalištu Ulcinju, prikaže svoj dokumentarni film »Ivanova igra«, pretvorio se u iznimno zanimljiv skup, rijetko viđeno okupljanje nekadašnjih nogometnih asova.

Želja koju je stalno u mislima prebirao Pavle Pepdjonović, da se u gradu na samoj granici s Albanijom prikaže »Ivanova igra«, ne da je urodila dogovorom o prikazivanju filma – dovela je do jednog uistinu nesvakidašnjeg okupljanja nogometaša koji su po prilici prije četrdeset i više godina obilježili prostor današnjih država jugoistočne Europe – u smislu igara za čitav niz nogometnih klubova, ali i za reprezentaciju Jugoslavije.

Susret koji je potaknuo lavinu – Ivan Gudelj i Pavle Pepdjonović

Biografski dokumentarac

Ivan Gudelj je prije nešto više od dvije godine objavio biografski dokumentarac »Ivanova igra« scenarista i režisera Tomislava Žaje, koji pokazuje razinu drame što se dogodila osamdesetih godina jednom od najperspektivnijih igrača Europe. Ivan Gudelj je bio proglašen najboljim mladim igračem Europe 1979. godine, a bio je i jedan od idealne jedanaestorice na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine, koje je za Jugoslaviju završilo odmah u grupnoj fazi. Stići do Top 11 prvenstva, a biti unutar ekipe koja je odigrala samo tri utakmice, k tome imati samo 22 godine, dovoljno govori o tadašnjoj kvaliteti, kao i potencijalu stasitog Imoćanina. Uostalom, upravo nakon te španjolske epizode počela su mu se otvarati vrata, ni manje ni više, nego madridskog Reala. Nažalost, nekoliko godina nakon toga – zaražen je virusom hepatitisa koji ne samo da je prekinuo sjajnu karijeru, skoro je Gudelja zbog loših liječničkih procjena i pretjerano brzog povratka u proces treninga doveo u po život opasne situacije. Gudelj, Imoćanin rođen 1960. godine, morao je prekinuti karijeru te nakon kraćih pokušaja s vođenjem prvoligaških hrvatskih klubova, u cijelosti se posvetio radu s najmlađima.

Ivica Šurjak

– Želio sam da taj film, da tu sportsku dramu, vide i moji Ulcinjani, bio je to jedini razlog zbog kojeg sam želio Gudelja uživo na emitiranju filma. Rado se odazvao i ponudio još kontakata, od Zorana Vulića, Drage Čelića, Branka Miljuša, kako bi se u Ulcinju okupila nogometna ekipa s kojom je s kraja sedamdesetih i do sredine osamdesetih godina igrao. Bilo mi je to jako drago čuti, a da priča bude bolja, tog se dana u Splitu zatekao i legendarni Mehmed Meša Baždarević. I on je odmah dao pristanak za dolazak, tako da se u meni probudila ideja o jednom istinski velikom okupljanju nogometaša koji su obilježili to razdoblje, pojašnjava nam »Ulcinjski fenomen« Pavle Pepdjonović.

Riječki zet

Nakon tog splitskog ručka Pepdjonović je produžio do Ulcinja, a kad je jednom užem, ali utjecajnom krugu ljudi iz toga grada s desetak tisuća dominantno albanskih stanovnika iznio svoju ideju, i sam se iznenadio na koliko je odobravanje naišao.

– Poruka ugostitelja, hotelijera, ali i gradske uprave, je bila – dovedi što je moguće više sportskih legendi, imaš svu našu podršku, organizacijsku i financijsku. Oduševio me stav mojih sugrađana, tako da je opet krenuo poziv Gudelju. Na moj prijedlog kako iz Splita i okolice može dovesti pun autobus nogometnih legendi izrazio je skepsu. Razlog je bio ne baš kratak put, svakako uvažavajući i dob koja je kod nekih bila iznad sedamdeset godina. Ipak, obećao je kako će što osobno, što dijeljenjem njihovih brojeva, pokušati ispuniti moju i želju Ulcinja, pojašnjava nam Pepdjonović koje je niz godina i – riječki zet.

S obzirom da je Pepdjonović izrazito dinamična osoba, k tome i silno ostrašćena sportom – bit će primjerice i u Kataru na grupnoj fazi svjetskog nogometnog prvenstva – kao i čovjek koji u pravilu realizira zamišljeno, krenuo je punom snagom u sklapanje mozaika Ulcinjskog nogometnog skupa. Prije svega druženja prijatelja, ali zašto ne, i skupa s nizom poruka namijenjenih sportskom razvoju klubova i država njegovih gostiju.

Nogometno okupljanje u Ulcinju

– Rođen sam 1977. godine, tako da sam svjedokom sportskih gibanja iz jugoslavenskog doba mogao biti u jednoj sasvim maloj mjeri. Nekih se utakmica prije devedesetih sjećam, no moj je dominantni sport bila košarka. O svim tim nogometnim veličinama znam iz priča ili čitanja pojedinih sportsko-povijesnih djela. Moći ih i upoznati, ugostiti u Ulcinju, za mene je bio istinski izazov, mogućnost čija me realizacija silno veselila, priča Pavle.

Zahvaljujući Gudelju, priča se brzo širila. K tome, iako je Gudelj od sredine osamdesetih bio izvan profesionalnog igračkog nogometa, zauvijek je ostao u dobrim odnosima ne samo s kolegama nogometašima, nego i – novinarima. Jedan od njih bio je i Sinan Sinanović. Danas sarajevski novinar i urednik koji je zanimljiv dio svoje karijere proveo i u Rijeci, s prijelaza osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća. Osim po karijeri sportskog novinara, u gradu na Riječini ostao je zapamćen i po činjenici da je neko vrijeme vodio superpopularni zametski kafić »Libero« čiji je vlasnik bio Srećko Juričić.

Ive Jerolimov i Vjeran Simunić

– Nisam Sinana znao, nisam ga nikad upoznao, ali moja mu se ideja odmah dopala. Kako se na kraju moglo vidjeti i u Ulcinju, jako je povezan s nogometašima svih generacija, pa i utjecajan jer delegacija nogometaša iz Bosne i Hercegovine bila je vrijedna svakog respekta, nastavlja Pepdjonović.

Dobre vibracije

Nakon odličnog, šahovskm rječnikom rečeno, otvaranja, moralo je uslijediti i jako temeljito razrađena organizacijska struktura. Postalo je jasno da će u Ulcinj, na čijem se području nalazi i najveća plaža na Jadranu, stići više od stotinu nogometnih asova, ali i drugih sportaša, među kojima se posebno isticao Ivica Tucak, izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije koja je nedavno osvojila svjetsko zlato. Srećom, u slučaju Ulcinja riječ je o naglašeno turističkom gradu velikog smještajnog kapaciteta, hotela i soba, kao i bogato strukturirane restoranske scene.

Krakovi ulcinjske nogometne priče krenuli su se vrlo brzo širiti na sve strane. Među veteranskom, ali i svakom drugom sportskom javnosti, počela se širiti informacije kako »ugledni poduzetnik iz Ulcinja okuplja nogometne veterane kako bi svi zajedno u tom gradu odgledali Gudeljov film, ali i onako, čisto zbog druženja, stvorili dobre vibracije koje bi se, u teškim vremenima nakon pandemije i ekonomske krize koju je dodatno pojačala ruska invazija na Ukrajinu, proširile u sve gradove i države iz kojih gosti dolaze«.

Nešat Žaveli, Dragan Skočić, Roni Voskion, organizator Pavle Pepdjonović, Milan Radović i Mladen Mladenović

– Da, kako ne, poziv za Ulcinj jako je brzo došao do mene, baš kao i želja organizatora da s nama Riječanima, s igračima, doputuje i jedna od najvećih menadžerskih legendi svih vremena, naš dragi Ljubo Španjol. Žao mi je što zbog dobi u kojoj se nalazi nije mogao s nama, ali se skupu u Ulcinju ipak zahvaljujući tehnologiji obratio, dok su na poziv odmah pozitivno odgovorili Dragan Skočić i Mladen Mladenović. Svakako, u »riječku delegaciju« uvrštavam i Nešeta Žavelija, Miodraga Kustudića, Ivu Jerolimova, kao i Nikicu Cukrova koji su pravu afirmaciju doživjeli upravo u Rijeci, iako u njoj nisu nastavili živjeti, objašnjavao nam je nakon povratka iz crnogorskog primorja Milan Radović, istinska veličina HNK Rijeke. Nitko od fanova nikad neće zaboraviti da je upravo Radović bio jedan od onih koji su Rijeku pretvorili u sjajnog hrvatskog prvoligaša jugoslavenske lige, kao ni to da je 1981. godine bio najbolji strijelac lige.

Pomirenje na jugu

I dok je Rijeka bila najsjeverniji krak ulcinjske veze, posebno je živo bilo njezinom središnjem dijelu, u Bosni i Hercegovini.

– Mnogo mi je poznatih dvojilo o svom dolasku, zacrtani plan da okupljanje bude 11. studenog u tipično nogometnom broju, kao i uoči samog početka Svjetskog prvenstva u Kataru – nije imalo previše potvrdnih slučajeva, osim u slučaju jedne države – Bosne i Hercegovine. Svi pozvani iz BiH jako su mi brzo odgovorili i to u golemom broju pozitivno, tako da i ne čudi što su u Ulcinju dominirali, zadovoljan je Pepdjonović.

S obzirom na iskustvo, nerijetku provokativnost u tekstovima, naglašenu analitičnost, ali u pravilu uvijek jedan pozitivan stav u želji razvoja sporta, poziv Sinanovića u Ulcinj skoro nitko u BiH nije odbio. Ipak, naše zanimanje privukla je jedna druga pojedinost: sukob i prekid odnosa koji su nakon više od trideset godina zahvaljujući Pepdjonovićevom Ulcinju prevladani. Kako je poznato, Sinan Sinanović, danas nakon niza godina rada u Dnevnom Avazu glavni urednik portala sportske.ba, aktivno se sportskim novinarstvom bavio i u Rijeci. Bio je tako i novinarom Kronike, da bi 1993. godine, kad je Zoran Ban, jedan od najzanimljivijih mladih igrača Hrvatske tog doba, prodan – Juventusu. Bio je prvim Hrvatom koji je postao igračem jednog od najznačajnijih talijanskih klubova, da bi Sinanović u istom tom vremenu objavio priču s Banovim roditeljima koji, unatoč »Zoranovim milijunima«, na Grobniku žive u siromaštvu obavljajući najteže poslove. Tadašnji Banov menadžer, još jedna legenda Rijeke, Miodrag Kustudić, nakon tog teksta poručio je Sinanu da ga se čuva kad se susretnu jer je s tom pričom silno naštetio Banovom ugledu.

Nikica Cukrov

– Nije mi bilo svejedno nakon te prijetnje, ali srećom, male su bile šanse da se susretnemo. A onda, sudbina je htjela da se gotovo trideset godina kasnije u Ulcinju nađem s Kustudićem. U duhu dobre atmosfere Ulcinja, mi smo se ne »zakačili«, nego – pomirili, poslao je poruku s juga Crne Gore Sinanović.

Vratimo li se pak Ulcinju u organizacijskom i smislu poruka koje je poslao, važnost tog skupa prepoznala je i sama crnogorska Vlada. Pa je na taj legendarni – baš tako jer je odmah po završetku ulcinjski skup dobio je sa svih strana baš takav pridjev – susret poslala ni više ni manje nego jednog svog ministra, onog sporta – Vasilija Laloševića koji je kasnije, na sjednici Vlade, podnio izvješće o »čudu u Ulcinju«. Ministar Lalošević naglasak je stavio na »pomirbene procese u regionu« za koji se taj skup, kako je istaknuo, založio.

Gudeljov susret s brojnim obožavateljima

– Kad sam vidio da sve ide u jako pozitivnom smjeru, kad sam imao potvrdu o dolasku više od stotinu nogometaša, znao sam da je sve nemoguće strpati u jedan dan. Nije Ulcinj nikom blizu, idealno je bilo da gosti noće dan prije i dan poslije premijere filma i druženja. Nitko od hotelijera nije ni trepnuo, već su, što me također oduševilo, odmah poručili kako je noćenje na njihov trošak. K tome, značilo je to da se aktivno, organizacijski uključuju u čitavu priču. Jednako je ozračje vladalo i u restoranima, svi su rekli – naš trošak. Kako su sportske zvijezde u Ulcinj privukle i velik broj ljudi koji su se htjeli družiti, fotografirati, dobiti autograme slavnih nogometaša, biti dijelom te zanimljive ulcinjske priče, i sama Općina Ulcinj je odlučila omogućiti niz beneficija, pa tako i tri dana ne naplaćivati parkiranje, naglašava Pepdjonović.

Opatijski ugostitelj Roni Voskion i Pavle Pepdjonović s riječkom ekipom

Stručni skup

Red pjesme, red zabave, obilježio je tu neobičnu nogometnu noć u Ulcinju, sreća ponovnog druženja sportaša prelila se i na sve goste, kao i na same domaćine – Ulcinj. Ipak, nakon svega, ima i briga.

– Mislio sam najprije samo organizirati premjeru filma, pred publikom, i omogućiti kasniji razgovor s Gudeljom. Ispalo je da smo u Ulcinju okupili sportaše od kojih se neki nisu vidjeli desetljećima, a osim pjesme i zabave, bilo je i onog što znamo definirati kao dodanu vrijednost, onog što nas uvodi u novu epizodu, onog što pred nas postavlja želja, a to je – nastavak Ulcinja i 2023. godine, u istom terminu, 11. studenog, kaže Pepdjonović te pred nas postavlja brojna pitanja.

U čemu je poanta? Za tog druženja u Ulcinju kod mnogih se rodila želja ne samo družiti se, pjevati i uživati u specifičnostima ulcinjske gastronomije, nego pokrenuti i neke vrlo konkretne menadžerske poslove. Kako je poznato, prostor nekadašnje Jugoslavije karakterističan je i po stalnom generiranju novih igrača, velikih talenata. Upravo stoga bilo je natuknuto kako bi bilo poželjno jednom se godišnje naći u Ulcinju na stručnom skupu o budućnosti nogometa u »regionu«. Uostalom, jako važni dijelovi mozaika šampionske Rijeke 2017. godine bili su između ostalih i iz Crne Gore, Slovenije i Makedonije.

– Eto, s obzirom da je uz Ulcinj i Rijeka moj grad, vama mogu prvo reći da, bit će Ulcinja i 11. studenog 2023. godine. Već se i ove bio javio Zvonimir Boban koji nas je pozdravio i ispričao se zbog nemogućnosti dolaska, ali da dogodine dolazi, najavio je već sada. O čitavoj ovogodišnjoj ulcinjskoj priči jedna posebna profesionalna ekipa snima cjelovečernji dokumentarni film. Kako je »Ivanova igra« sjajan film o Ivanu Gudelju, inicijalno i doveo do ulcinjskog druženja o kojem pričaju i pišu ne samo mediji s prostora bivše države, nego i oni iz ostalih država jugoistoka Europe pa i mnogo šire, najvjerojatnije će se taj novi film prikazati u istom terminu iduće godine. Ono što također ističem, poziv je upućen i Aleksanderu Čeferinu, predsjedniku UEFA-e, kao i Zvonimiru Bobanu koji je nakon iznimne funkcije u FIFA-i, sad šef nogometa u europskoj organizaciji. Kažem, rano je za precizne odgovore, no sigurno ću nastaviti u smjeru stvaranja »ulcinjske inicijative«, najavio nam je na kraju razgovora Pavle Pepdjonović, jedna od Ulcinju najdražih osoba, ma i prije ove nogometne fešte koja se u studenom dogodila na jugu Crne Gore.

Pavle Pepdjonović i Sinan Sinanović