Histerizirati, u Hrvatskoj, zbog ponašanja nogometnih sudaca? Vješti VAR PR pušten iz Splita, prvenstveno zbog unutarnjih potreba i prebacivanja težišta s krize rezultata koju je u siječnju pokrenula Rijeka, na vječni plamen netrpeljivosti prema sucima, proširio se, zbog više razloga, i na ostale klubove, na čitavu Hrvatsku. Ponajprije zbog toga što su domaći suci uistinu vrlo prosječne do istinski loše kvalitete i sudačkog znanja.

Tu tvrdnju potkrepljuje njihova prisutnost na međunarodnom tržištu rada gdje ih nema, odnosno ima ih u tragovima. Kao drugo, nemali ih je broj u karakternom problemu – uvijek se priklanjaju jačima jer se tako osjećaju zaštićenima. Zamjeriti se moćnicima, a znanje im je krhko, značilo bi im brisanje s liste. Što možda i nije neki materijalni, dohodovni problem ali jeste kad se u vidu imaju ego i taštinu koji su im obrnuto proporcionalni znanju.

Osvrnemo li se na VAR – za taj sustav elektronske pomoći ljudskoj nesavršenosti u Hrvatskoj ne postoje nikakvi preduvjeti. K tome, nije obavezan pa se uopće nije morao ni uvoditi. Sustav je moguć na naprednijim stadionima koji posjeduju cjelokupni sustav nadzora nogometnog terena. S točno pokrivenim pozicijama kako ne bi bilo nevidljivih zona.

U Hrvatskoj bi se, čak i kad bi se za to imalo volje, pravi VAR mogao instalirati na svega nekoliko stadiona. Primjerice Opus Arena i Rujevica imaju moderne i precizne sustave nadzora tribina.

No tribine su jedno, teren sasvim nešto drugo. Dio stadiona nema ni osnovne instalacije da bi se takav sustav postavio, a možete si misliti, s obzirom na proračune koje imaju, da bi se u tako nešto upuštali ako ne moraju. Uostalom, u Hrvatskoj najmanje polovica prvoligaških stadiona nema sredstava čak ni za održavanje adekvatnih travnjaka, dakle osnovu osnove nogometne igre, kamoli za instaliranje skupocjenog VAR sustava. On se dakle u Hrvatskoj nije morao ni uvoditi jer kad su međunarodne utakmice u pitanju UEFA ionako ima svoje mobilne sustave nadzora i nije joj ni u primisli koristiti bilo kakve domaće VARotvorine.

Pa kako onda uopće funkcionira hrvatski VAR? Tako da koristi kamere tvrtke koja prenosi utakmice HNL-a!

S obzirom da su njihove kamere prvenstveno na pozicijama potrebnim za optimalno prenošenje utakmice, potpuno je jasno kolika je to improvizacija kako bi bile i dijelom VAR-a.

Čudan je to kompromis stoga nismo baš sigurni da se VAR nije na takav, krajnje improvizatorski, način u Hrvatsku uvodio samo kako bi se u datom času potrebe donošenja sudbonosnih odluka moglo pogodovati – moćnicima. Da, ističe se nakana unapređenja kvalitete donošenja odluka, što, da budemo pošteni, često i jeste praksa, ali previše je improvizacija i preskakanja pravila kao i stvaranja neobičnih kuteva, a da se ne bi sumnjalo.

Hrvatski je VAR prečesto preVAR tako da je i ogorčenje javnosti potpuno razumljivo.

Histerizirati, u Rijeci, zbog ponašanja nogometnih sudaca? Uzaludan posao. Sjetimo li se 1984., 1987. i 1999. godine, sjetit ćemo se da su nas brutalno oštetili europski, štoviše bila je riječ o sucu iz “fine i uljuđene” Belgije, jugoslavenski, odnosno srbijanski, te hrvatski suci. Prekinuli su nam u korist favoriziranih moćnika europski san, oduzeli kup i prvenstvo.

Zbog čega, na kraju krajeva, u zemlji gdje je najviše političko tijelo beskrajno vulgarna tvorevina, mjesto gdje čak i ljudi koji bi trebali, po formalnoj naobrazbi i poslu koji obavljaju, biti intelektualcima psuju “kao kočijaši” očekivati da nogometni suci budu fini i pristojni?

Pretpostavimo li da je Bel vjernik, onako psovati Boga može samo osoba koja se istinski, zbog svoje greške kako je sam pojasnio, strahovito prestrašila nekog – ovozemaljskog “boga”.

Što nam je činiti? Napuniti tribine i tako sucima dati do znanja da smo tu, da nas je puno. Da ih motrimo i pratimo. I da ne zaboravljamo.

Svakako i uživati u lepršavoj, razigranoj Rijeci, baš onoj koja je ove sezone unijela totalnu pomutnju u redove “dva najveća hrvatska kluba”. I razbila tko zna kakve dogovore.