Činjenice vrlo jasno govore da je Iva Olivari postala team menadžerica hrvatske nogometne reprezentacije uoči Europskog prvenstva 2016. godine, kada je izbornik bio Ante Čačić. To sasvim sigurno znaju svi zagriženi ljubitelji nogometa. No, Hrvatska je tada ispala u osmini finala i njena prva četiri nastupa su prošla nezapaženo.

Godinu i pol kasnije, uoči zadnjeg kola kvalifikacija za Svjetsko prventvo, Čačića je zamijenio Zlatko Dalić. Sve ostalo je suvišno spominjati jer danas taj pohod do finala Mundiala u Rusiji predstavlja obaveznu lektiru čak i za ljude koji površno prate sport. Kako je Hrvatska rušila prepreke na travnjaku, tako su mediji počeli pokazivati sve više interesa za »tajanstvenu plavušu na klupi reprezentacije«.

Naravno, ekspresno je krenulo i nadmetanje u smišljanju osebujnih opisa. Iva Olivari na početku je predstavljana kao »mama reprezentacije«, a zatim i »duša reprezentacije«. Vremenski odmak uskoro je donio nove momente, prožete još jačim epitetima, poput »prva dama hrvatskog nogometa« i »najmoćnija žena hrvatskog nogometa«.

– Ma, dajte… To je smiješno. Još malo pa ću postati i »baka hrvatskog nogometa«, ha, ha… Bit ću najsretnija kada u Hrvatskoj bude više žena koje rade ovaj posao. Onda valjda više neću biti »čuđenje u svijetu«. Realno, da sam muškarac po imenu Ivo Olivari nitko tome ne bi pridavao toliko pažnje, objašnjava nam Iva Olivari.

Čuđenje u svijetu

Na klupi reprezentacije ste više od sedam godina, a radite i kao delegatkinja UEFA-e na međunarodnim utakmicama. Kakva iskustva ste prikupili?

– Zapravo, rekla bih da sam u svijetu naišla na još više čuđenja. Na primjer, ljudi mi često prilaze kada shvate da sam delegatkinja neke utakmice. To se posebno odnosi na žene koje me jako podržavaju.

Početkom travnja ove godine bila sam delegatkinja prve ženske Finalissime, odnosno utakmice prvaka Europe i Južne Amerike. Na Wembleyju su igrali Engleska i Brazil, a sve cure iz stručnog stožera Brazila su mi doslovno prilazile jedna po jedna i htjele su razgovarati sa mnom. Njima je, jednostavno, bilo nepojmljivo da žena obnaša dužnost team menadžerice neke muške reprezentacije. Toga kod njih u Brazilu nema.

Vi ćete vjerojatno znati u kojoj su mjeri zapravo žene zastupljene u nogometu?

– Zaposlena sam u Hrvatskom nogometnom savezu od 1992. godine na raznim administrativnim poslovima i imam dovoljno iskustva u tome. Zato mogu reći da u jako puno saveza, možda čak i u većini, te poslove vode žene sve do trenutka izlaska reprezentacija na teren.

No, mnogi od njih te svoje administratorice ne vode na putovanja. Znači, te žene odrade svoj dio posla i ostaju u uredima. S druge strane, Španjolci su tu, recimo to tako, pioniri. Još negdje od 2008. godine, kada im je izbornik bio Vicente del Bosque, njima je team menadžerica bila Silvia Dorschnerova.

Ona je sada u mirovini, a njena zamjena je još jedna žena, Nuria Martinez Navas. Iskreno, mislim da su žene dobre za taj posao, zato što su precizne i strpljive. Neću reći da nam je emocionalna inteligencija prednost, ali mislim da u nekim situacijama možemo drugačije reagirati.

Općenito gledajući, u nogometu ima i više žena nego što biste možda na prvu pomislili. U HNS-u, primjerice, radi više žena nego muškaraca. No, istina je da je puno manje žena na upravljačkim i dužnosničkim pozicija, ali i ta se slika polako poboljšava.

Kako se nosite s iznenadnom popularnošću i pojačanim interesom javnosti za vaš život?

– Iskreno, ne opterećujem se time. I dalje nastojim odraditi svoj dio posla na najbolji mogući način, kao što sam ga radila otkada sam došla u HNS. Jedina razlika je u tome što sam u to doba bila zadužena i za reprezentacije mlađih dobnih kategorija.

Tada je to bilo izvedivo jer u kalendaru natjecanja nije bilo toliko utakmica kao danas. Realno, radim isti posao koji sam radila i prije, a jedina razlika je u tome što sada sjedim na klupi reprezentacije, i zato sam postala zanimljiva medijima.

Debitantski nastup

Opet, nije baš sve isto kao i prije. Tijekom završnice Svjetskog prvenstva u Kataru ugledni New York Times je objavio veliki tekst o vama i Ivančici Sudac, HNS-ovoj voditeljici Međunarodnog odjela i Odjela licenciranja.

– Da, zato što sjedim na klupi i vidljiva sam u prijenosima utakmica reprezentacije koja je postigla svjetske uspjehe proteklih godina. Ispada da su žene u nogometu još uvijek svjetsko čudo, iako je u praksi drugačije, ima nas.

Zato i kažem da ću biti najsretnija kada nas bude još više na tim vidljivijim pozicijama u klubovima i reprezentacijama. Mislim da se ta situacija malo-pomalo mijenja. Recimo, nedavno sam bila delegatkinja na utakmici Lugana i Bešiktaša u Konferencijskoj ligi.

Team menadžerica Lugana je žena. Znači, stvari se polako pomiču u tom smjeru, a ja se nadam da će to u doglednoj budućnosti postati sasvim normalno i uobičajeno.

Kako je uopće došlo do toga da postanete team menadžerica reprezentacije?

– Kada je Davor Šuker postao predsjednik Saveza, došlo je do reorganizacije. Moj posao uvijek je bio vezan uz reprezentaciju, paktički od početka svog rada u HNS-u komunicirala sam s klubovima i igračima, slala pozive za reprezentaciju.

Nakon te reorganizacije je odlučeno da ću ja biti team menadžerica reprezentacije, a na Europskom prvenstvu u Francuskoj odluku da sjedim na klupi donio je tadašnji izbornik Ante Čačić, uz suglasnost kapetana Darija Srne.

Pamtite li svoj debitantski nastup na klupi?

– Naravno. Bilo je to 12. lipnja 2016. godine na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Pobijedili smo Tursku golom Luke Modrića na stadionu Park prinčeva u Parizu. Sjećam se da sam bila vrlo uzbuđena.

Važan dio mog posla je i prijavljivanje zamjena igrača i bilo me strah da ne pogriješim. To nije baš tako jednostavno kao što se čini jer stručni stožer dosta puta zna vagati takve odluke do zadnjeg trena. Svi oni razgovaraju među sobom, a toliko su fokusirani na utakmicu da mi ponekad i ne kažu tko mijenja koga.

Onda ih moram navlačiti za rukav i pitati za zamjenu. Taj prvi put sam bila vrlo uzbuđena jer ipak se radilo o Europskom prvenstvu, a ne o, na primjer, prijateljskoj utakmici s Gibraltarom.

Što sve, zapravo, spada u opis vašeg posla na dan utakmice?

– Sve počinje dan ranije. Znači, dan prije utakmice do 23:59 u sustav UEFA-e ili FIFA-e, ovisno o natjecanju, moram unijeti imena svih igrača, njihove brojeve na dresovima, datume rođenja i brojeve putovnica.

Na dan utakmice prijepodne idem na organizacijski sastanak na stadionu. Tamo moramo donijeti i primjerke opreme u kojoj će igrati naša reprezentacija, a zatim se utvrđuju detalji dolaska na stadion i čitav niz drugih natjecateljskih i organizacijskih pojedinosti.

Izbornik ima sastanak s igračima i trenerima u 12:30, a u 13:00 je ručak. Nakon toga mi izbornik na papir napiše kojih jedanaest igrača će započeti utakmicu, i onda to unosim u sustav, kao i taktičku postavu.

Neke reprezentacije tu znaju upisivati svašta kako bi privremeno zavarale suparnika, ali mi uvijek nacrtamo formaciju u kojoj ćemo igrati. Također prijavljujem zamjene igrača i zadužena sam za komunikaciju s četvrtim sucem. Stalno se nešto događa.

Bapske priče

Jeste li se kada našli u situaciji da vam za vrijeme utakmice netko priđe i zamoli vas da pozovete team menadžera reprezentacije?

– Za vrijeme utakmice to se nije nikada dogodilo jer tada već znaju zbog čega sam na klupi. Međutim, prije utakmice je druga priča. Ako sam ispred svlačionice naše reprezentacije i pokraj mene stoji neki muškarac, u devedeset posto slučajeva svi će automatski otići prema njemu.

Ako sam tamo samo ja, najčešće će me pitati za team menadžera. Takve situacije postaju sve rjeđe jer sada već ima dosta službenih osoba koje me poznaju i zbog reprezentacije, i zbog delegiranja na utakmicama.

Kada ste na klupi, bude li situacija da članovi stručnog stožera s vama komentiraju neki detalj iz utakmice?

– Taktički dio izbornik i treneri komentiraju međusobno. Svi oni su potpuno unutra za vrijeme utakmice i normalno je da emotivno reagiraju na ono što se događa na terenu.

Otme li vam se u takvim situacijama kakva psovka?

– Ne, nikada. Oni su uvijek pod stresom, nervozni, i zato uvijek nastojim biti mirna na klupi. Ponekad ih znam smirivati, tipa: »Daj, nemoj, četvrti sudac će te prijaviti glavnom.« No, to ne pomaže puno. Dok traje utakmica, oni su u svom filmu i ne slušaju me previše. Mislim da je to potpuno razumljivo.

Kao team menadžerica imate pristup svlačionici. Je li na početku tu bilo situacija koje bi vam stvorile nelagodu?

– Sa sobom nosim puno stvari koje odlažem u svlačionici kada dođemo na stadion. Na primjer, kod mene su uvijek putovnice svih igrača jer smatram da je tako sigurnije. Da svaki ima svoju putovnicu na utakmici, vrlo vjerojatno bi ih nekoliko bilo izgubljeno.

Uglavnom, kada ostavim svoje stvari u svlačionici, izađem van. Dogodi li se da mi nešto treba, pokucam na vrata i najavim se. Naravno, ne ulazim unutra kao kauboj. Ako procijenim da nije trenutak za ulazak, onda zamolim nekoga da ode do mojih stvari i donese ono što mi je potrebno.

S reprezentacijom ste do sada bili na deset velikih natjecanja, od čega ste na četiri bili na klupi. Nedostaje li vam ponekad žensko društvo?

– Više ne jer sada je tu kolegica Helena Puškar, koja je naša menadžerica za utakmice i evente. Moram priznati da mi to paše jer nekada žene vole porazgovarati sa ženama. Da si kažemo »bapske priče«, ha, ha, ha…

S druge strane, u reprezentaciji imam i svoje »ispijače kave« s kojima volim sjesti. Na velikim natjecanjima uvijek imam puno posla vezanog uz utakmice, ali nađe se vremena i za kavu. Recimo, Domagoj Vida mi zna poslati poruku: »Tetka, što radiš?«

On me uvijek zafrkava i zato me zove tetka. Recimo, Mario Pašalić me zove »teta Iva«, ali Vida ne pušta. Za njega sam tetka. Kad se Vida tako javi sjednemo pola sata na kavu i pročavrljamo.

Tetka voli rock

Kako izgleda vožnja reprezentacije do stadiona prije utakmice?

– Imamo svoju playlistu koja svira u autobusu. To su uglavnom domoljubne pjesme, s time da neposredno pred ulazak na stadion obavezno svira »Lijepa li si«. To je dužnost Jurice Jurjevića, da upozori kada smo na tri-četiri minute od stadiona. Nakon pobjeda, uglavnom je Vida DJ i pušta glazbu. Ako je baš jako veliko veselje, zna me pitati: »Tetka, koju ćemo?«

I što izaberete?

– Tetka voli rock’n’roll, a takve pjesme se ne uklapaju u taj trenutak slavlja. Naši dečki preferiraju domaću glazbu. Vida ima žicu za stvaranje štimunga i podizanje atmosfere. Uz njega su glavni zabavljači bili Šime Vrsaljko i Dejan Lovren. Svi dečki su stvarno jako dobri i dragi. Kada se nešto radi, ozbiljni su i potpuno koncentrirani.

Spomenuli ste da u HNS-u radite od 1992. godine. Koliko su se stvari promijenile u međuvremenu?

– HNS je počeo raditi u Ilici 21, i tamo sam bila na razgovoru za posao početkom 1992. godine. Rekli su da će mi se javiti kada presele na novu lokaciju, u Ilicu 31. Prošlo je nekoliko mjeseci i mislila sam da od toga neće biti ništa, kada je jednog dana zazvonio telefon.

Bio je to poziv iz HNS-a. Sjećam se da smo na početku imali mehaničke pisaće mašine. Kasnije je stigao fantastični napredak jer smo dobili električne pisaće mašine koje su imali traku za brisanje, i to nam je ubrzalo rad.

U nekom trenutku HNS si je uspio priuštiti jedan kompjuter na kojem smo naizmjence radile Ivančica Sudac i ja. Reprezentacije mlađih uzrasta tada su se okupljale na Glavnom kolodvoru. Ta djeca su putovala vlakom cijelu vječnost, a mi smo im u Savezu pravile sendviče.

Ništa nam nije predstavljalo problem, radili smo sve što je trebalo. Stvarno smo bili kao složna obitelj, a taj duh postoji i danas, kada HNS ima moderne urede u poslovnoj zgradi gdje se nalazi i hotel Doubletree by Hilton.

Jeste li pratili nogomet prije nego što se se zaposlili u HNS-u?

– Jesam, ali ne toliko temeljito. Kod mene doma su se uvijek kupovale Sportske novosti i Večernji list. Kada bi netko iz obitelji išao u dućan, znalo se da će kupiti kruh, mlijeko i te novine. Samo, ja sam Sportske novosti uvijek čitala od zadnje stranice zbog tenisa kojim sam se bavila.

Nogomet sam pratila na razini rezultata, a znala sam otići na neke utakmice Dinama. No, ne mogu reći da sam bila zagriženi fan. Ma, da mi je tada netko rekao da ću završiti u nogometu, slatko bih se nasmijala. Mislim da je tada bilo puno vjerojatnije da završim u nekom drugom sportu.

Sport nas je naučio zdravom razmišljanju

Bili ste vrlo nadarena tenisačica, a trenirao vas je vaš pokojni otac Vladimir Puhalo, koji je inače radio kao glumac u Kazalištu Komedija?

– Tata je imao dosta talenata, a u tenisu je bio samouk. Sam je naučio igrati i sam je napravio trenerske programe. Tata je bio avangarda za to doba. Na primjer, moje cure koje je trenirao i dandanas mi govore o njegovim treninzima.

Zbog čega ste prestali igrati tenis?

– Bila sam nadarena i dvije godine sam provela trenirajući u Americi. Sve je bilo super dok nisam doživjela ozljedu zapešća desne ruke. Liječili su me neko vrijeme, ne baš najuspješnije, probali su nekoliko metoda, a na kraju je završilo tako da su mi mišići zgloba na toj ruci potpuno atrofirali.

Čak se spominjala i operacija čiji ishod je u to doba bio vrlo neizvjestan. Moji roditelji su odlučili da ne žele riskirati, i to je bio kraj moje teniske karijere.

Je li vam žao zbog toga?

– Iskreno, danas mi se čini kao da je to bilo u nekom drugom životu. Jedina poveznica s tenisom su mi druženja s ljudima iz moje generacije koji su također trenirali. Niti malo ne žalim za time jer nisam sigurna je li takav život za mene.

Osim toga, ne volim se osvrtati. Ako imam neki problem pokušat ću ga riješiti. U slučaju da ne uspijem, idem dalje. Zar sam zbog te ozljede trebala sjesti, plakati i naricati nad svojom sudbinom? To nije dolazilo u obzir.

Bez obzira na tu ozljedu, tenis mi je dao puno toga. Tamo sam stekla prijateljstva za cijeli život i naučila poštovati sebe i druge. Mi smo provodili ljeta po turnirima i spavali jedni kod drugih jer naši roditelji nisu imali novaca za smještaj.

Tako sam prošla velik dio bivše Jugoslavije i stekla prijateljstva za cijeli život. Mi se ne moramo vidjeti po četiri-pet godina, ali uvijek ćemo si odgovoriti na svaki poziv. Sport nas je naučio zdravom razmišljanju.

Smatram da djecu treba poticati da se bave sportom jer ono što vidim mi se nikako ne sviđa. Meni je zastrašujuće kada vidim da roditelji klincima od dvije godine daju mobitele da se zabave. Smatram da djecu treba upisati na bilo koji sport, zbog njihovog fizičkog i psihičkog razvoja.

Kad ti je tata Zekoslav Mrkva i Japanska Buba

Vaš pokojni otac Vladimir Puhalo bio je glumac i posudio je glas popularnim junacima crtića, Zekoslavu Mrkvi i Japanskoj Bubi. Time je obilježio djetinjstvo brojnih generacija. Kako je bilo odrastati u takvom okruženju?

– Teško mi je reći jer on je uvijek bio naš tata. Meni i sestri je bilo normalno da je uvijek tu. No, ljudi su ga stalno tražili da kaže nešto kao Zekoslav Mrkva ili Japanska Buba. Onda bi on govorio normalno, a zatim bi iznenada nešto ispalio tim glasom, na opće oduševljenje.

Puno toga iz tih crtića bile su njegove fore. Tata je bio vrlo zabavan čovjek, s njim nikada nije bilo dosadno. Jednom je u Zagrebu boravio Chuck Jones, jedan od tvoraca Zekoslava Mrkve, i oduševio se onim što su napravili tata i Ivo Rogulja čiji je glas bio Patak Dodo.

Jones je tada rekao da je tata nadmašio čuvenog i Mela Blanca koji je dao glas Zekoslavu Mrkvi u originalnom američkom crtiću.