Kratke i iznenadne vijesti znaju biti jako okrutne, gorče od žuči, tako i ova posljednja u nizu, da je preminuo Paolo Rossi, talijanski nogometni junak s osvojenog Svjetskog prvenstva 1982. godine, koji je umro u 64. godini. Stao je u kolonu pokojnih velikana ubrzo iza argentinskog umjetnika svjetskoga glasa Diega Armanda Maradone, koji je umro krajem prošlog mjeseca.

Serie A, calcio, ali i cijeli nogometni svijet uzdišu za još jednom veličinom. Naravno, najviše će uzdisati supruga Federica, kćeri Sofia Elena, Maria Vittoria i sin Alessandro. Vijest je odaslana kada je talijanski TV kanal RAI Sport, s kojim je Rossi surađivao, priopćio u četvrtak da je Pablito umro od »neizlječive bolesti«. »Tako tužne vijesti: Paolo Rossi nas je napustio«, poručio je voditelj RAI Sporta Enrico Varriale dodavši:
– Nezaboravni Pablito, u kojeg smo se svi zaljubili u to ljeto 1982. i koji je posljednjih godina bio dragocjen i kompetentan kolega u RAI-u.

Lavlja špilja

Rossi je s Juventusom osvojio dva naslova u Serie A, Europski kup i Coppa Italia, ali ostat će diljem svijeta najviše upamćen po šest golova koje je zabio na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj. Njegov izbor u momčad u početku su kritizirali stručnjaci koji su ga otpisali i rekli da nije u formi, no ostali su bez riječi kada je zabio sjajan »hat-trick« protiv Brazila.

Bio je to jedan od najslavnijih sastava »carioca« svih vremena, sa zvijezdama kalibra Zica, Falcaoa, Socratesa, Edera, ali je Rossi ispao njihov »krvnik«, a ta pobjeda Italije s 3:2 je tada izazvala razočaranje mnogih romantičnih ljubitelja nogometa diljem planeta u ovoj drugoj grupnoj fazi SP-a. Nagovijestila je, međutim, goleme mogućnosti »azzurra«, koji su u polufinalu matirali Poljake 2:0 golovima Rossija, koji je u finalu dao prvi gol za pobjedu 3:1 nad Zapadnom Njemačkom, to je Italiji donijelo treći naslov svjetskog prvaka i prvi od 1938. godine. Kada smo već kod Nijemaca, Rossijeva igra neodoljivo asocira na nezaustavljivog njemačkog strijelca Gerda Müllera, slavni Paolo je svojim njuhom za pogađanje mreže prava talijanska inačica ovog najslavnijeg njemačkog strijelca svih vremena.

Rossi je inače osvojio Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac, te Zlatnu loptu kao najbolji igrač tog Svjetskog prvenstva. Sada je neizlječiva bolest prekinula život čovjeka rođenog 23. rujna 1956. godine u Pratu, strijelca rođenoga u brežuljkastoj Toscani, koji se nakon nastupa u Vicenzi tri godine, pa u Perugiji te još sezonu u Vicenzi, preselio u Juventus te tu, kao i u reprezentaciji, svojim golovima za pamćenje pisao povijest talijanskog, europskog i svjetskog nogometa.

Puno je epizoda za prepričavanje, ali je ipak trijumf na SP-u u Španjolskoj 1982. godine na počasnom mjestu. Govorilo se da je u toj skupini Italija upala u lavlju špilju gdje su krupne zvjerke gladne uspjeha, Brazil i Argentina. Ispalo je, međutim, da su navodni krvnici postali žrtve, Rossi i prijatelji su znali u onom svom stilu, možda ne atraktivnom ali vrlo praktičnom, matirati kako Zicov Brazil, tako i Maradoninu Argentinu.

Veliki zalet nakon takvih pobjeda je bio azurni val, u polufinalu su potopili Boniekovu Poljsku, a u finalu Rummeniggeovu Njemačku. Bila je to momčad legendarnog selektora Enza Bearzota i golmana Dina Zoffa, a glavni protagonist je bio Pablito, kako su mu od milja počeli tepati.

Zlatna generacija

Vratio se nogometu nakon izdržane kazne zbog navodnog namještanja utakmica u aferi »calcioscomesse«, radi nedjela koja je uvijek negirao. Prvotna kazna od tri godine mu je smanjena na dvije, taman da može na SP. Collovati, mladi Bergomi, »urlo« Tardelli, stameni Gentile koji je rukama i nogama zaustavljao Maradonu, vezist Antognoni i nezaustavljivi fantazist, »signor lažnjak« Bruno Conti i ostali azzurri su digli Italiju na noge, slavila je titulu tog ljeta 1982. godine.

Svijet je obišla slika kako Sandro Pertini, vjerojatno najomiljeniji predsjednik Italije svih vremena, čovjek koji je ušao u pjesmu (»un partigiano come presidente«) u Madridu na finalu navija na tribinama pored španjolskoga kralja. I on se divio Paolu Rossiju, uvijek gladnom golova, godinama sinonimu za strijelca kakav se rijetko rađa. Strijelac hat-tricka Brazilu, dva Poljskoj i jednog pogotka Nijemcima najbolje je igračke godine dao Juventusu, nakon toga otišao je u Milan, da bi karijeru zaključio u Veroni. Uz Roberta Baggija i Christiana Vierija najbolji je strijelac Italije na svjetskim prvenstvima s devet golova.

Tri gola postigao je i na Mundijalu u Argentini 1978. godine. Bio je prvi igrač koji je u jednoj godini postao svjetski prvak, najbolji strijelac i osvajač Zlatne lopte, poslije je to uspjelo Brazilcu Ronaldu. Kada je riječ o učinku u klubu, s Juventusom je uzeo šest scudetta, jedan Kup kupova, jedan europski Superkup i jedan Kup prvaka, s Vicenzom je bio prvak Serie B i najbolji strijelac prvenstva, a nakon karijere je dugo bio komentator za Mediaset i RAI.