RIJEKA Kao što požutjelo lišće ubrzano otpada u ovim sumornim, jesenskim danima studenog, isto tako odlaze i jedan za drugim slavna imena Dinama.

Po onoj kako »život piše romane«, samo dva dana nakon što se na komemoraciji Slavena Zambate oprostio od svojega nekadašnjeg kapetana i suigrača, legendarnog centarfora i golgetera onog Dinama osvajača Kupa velesajamskih gradova, preminuo je i Krasnodar Rora, još jedan član, bez ikakve sumnje, Dinamove »zlatne generacije« iz 1967. godine, stari dobri »Zambijev« prijatelj i suigrač u napadu koji je asistirao Zambati prodorima po lijevoj strani i centaršutevima, ali je također i sam pogađao mreže.

Sastav Škorić, Cvek, Brnčić (Gračanin), Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Lamza (Gutzmirtl) i Rora i do danas je najslavnija postava Dinamove povijesti, koje oni najstariji »dinamovci« pamte bolje nego tablicu množenja, a Rora je u njoj bio dugogodišnje nezamjenjivo lijevo krilo, koji je svojom ljevicom pisao sjajne, do danas među navijačima »modrih« prepričavane drage im retke povijesti kluba iz Maksimira.

»Rora nas je iznenada napustio u četvrtak u ranim jutarnjim satima, a pamtit ćemo ga kao jednoga od najvećih Dinamovih igrača svih vremena, popularno lijevo krilo koje je u 10 godina provedenih u plavome dresu upisao 459 utakmica uz 90 postignutih pogodaka«, objavio je Dinamo tim tužnim povodom.

Oproštajne riječi

Šokantna je vijest uslijedila dva dana nakon što se Rora na komemoraciji na stadionu u Maksimiru emotivnim govorom oprostio od svojega nekadašnjeg kapetana i suigrača Slavena Zambate. Oproštajne je riječi uputio i na samom ispraćaju. Rora je svakako bio jedan od simbola naraštaja iz 1967. godine, veliki prijatelj, kohezivni faktor pa čak i svojevrsni »glasnogovornik« cijele te generacije o kojoj mit ide s koljena na koljeno među ljubiteljima nogometa, a naravno najviše među simpatizerima Dinama.

Rođen je 23. ožujka 1945. godine na Visu, otišao je s otoka i odrastao je u Šibeniku, gradu velikih pjevača poput Arsena Dedića, Vice Vukova i Miše Kovača te velikih sportaša koji su se proslavili u svijetu poput Dražena Petrovića. Prve je nogometne korake kasniji as lagana koraka, brz i sjajan tehničar, načinio s 14 godina na šibenskim poljanama i to baš u »nogometnom kvartu«, na Šubićevcu.

Za drugoligaša iz Šibenika je igrao od 1962. do 1964. godine kada ga je zapazio Dinamo, tu se u jakoj maksimirskoj konkurenciji izbrojio za svoj dres s brojem 11, koji nije ispuštao cijelo desetljeće.

S Dinamom je osvojio kup Jugoslavije u sezonama 1964./65. i 1968./69., a u toj se njegovoj maksimirskoj dugogodišnjoj epopeji najradije pamti da je baš Rora bio jedan od najboljih igrača Dinama u velikom finalu Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, u kojem je Dinamo s 2:0 pobijedio Leeds United, a uz to je postigao drugi pogodak. U uzvratu u Engleskoj bilo je 0:0 te je to bio prvi i jedini do danas hrvatski nogometni trofej.

Momčad je inače do finala doveo Branko Zebec, kojega je Krasnodar izuzetno cijenio, najviše od svih u svojoj karijeri, a u finalu je Dinamo vodio Ivica Horvat.

Za reprezentaciju Jugoslavije Rora je 1967. i 1968. odigrao pet utakmica, a debitirao je 1. studenoga 1967. godine u Rotterdamu kada je Jugoslavija u prijateljskoj utakmici s 2:1 pobijedila Nizozemsku. Jedan je od brojnih Dinamovaca iz svoje generacije koji su praktički skoro svi bili reprezentativci, ali nitko standardni. Bez sumnje bi igrao mnogo više u izabranoj vrsti, ali je imao nesreću da se pojavio u vrijeme Dragana Džajića, nezamjenljivoga na tom mjestu, jednog od najboljih, ako ne i najbolje lijevo krilo na svijetu, čovjeka koji je bio stalni član reprezentacije svijeta.

Osim igrom, Rora je imponirao i izgledom, itekako je s pravom nosio ime Krasnodar. Elegantan i zgodan da bi mogao dobiti ulogu u filmu, čovjek koji je za brojne prijatelje bio kratko i jasno samo Kraso, redovito je bio spominjan kao jedan od najljepših sportaša s ovih prostora.

Novinar

Iz Dinama Rora je 1973. prešao u belgijski Standard iz Liegea, za koji igrao do 1975. godine, a zatim je u Francuskoj od 1975. do 1978. godine nastupao za Nancy Lorraine i FC Haguenau. U Nancyju je igrao zajedno s legendom francuskoga i svjetskog nogometa, Michelom Platinijem. Štoviše, i sam je Platini, legendarna »desetka« Juventusa i francuske reprezentacije, prilikom svojedobnoga posjeta HNS-u, istaknuo i poručio: »Ne bih postao onakav igrač da nakon treninga nisam ostajao dodatno raditi s Rorom.«

Po završetku igračke karijere pisao je za Sportske novosti te trenirao Izolu, Radnik, Šibenik, Samobor, Varteks, Zagreb, BSK iz Slavonskog Broda, a radio je i kao trener u Dinamovoj školi Hitrec – Kacian. Veliki sportaš ali i čovjek s urođenim smislom za šalu i pravi šarmer, priredio je tako jednom i malu zabavu gledateljima na Krimeji kada se kao trener Izole došao nadmetati na Krimeju. Njegova momčad nije dohvatila rezultat koji je želio i po završetku utakmice odjurio je do suca, gestikulirajući i govoreći mu nešto, izgledajući silno nezadovoljan i jako uzbuđen.

Usred svega toga on se, međutim, okrenuo prema publici, namignuo je i nasmijao se pokazujući da je sve ono bila samo predstava te su gledatelji prasnuli u smijeh. Dolazio je i inače u naš kraj, tako je bio gost na Hreljinu u tradicionalnoj utakmici zagrebačkih i riječkih sportskih novinara, kada su on i suigrač mu iz generacije ‘67. Rudi Belin pojačali Zagrepčane, dok su pojačanja Riječana bili Marijan Brnčić, još jedno ime iz te momčadi, te Drago Čohar.

Riječka su »pera« inače dobila taj ogled, koji se igrao prije prvoligaške utakmice Rijeke i Dinama na Kantridi, čak 4:0, ali je rezultat bio najmanje važan bez obzira na to koliko svi na terenu davali sve od sebe. Najvažnije je bilo druženje, ono se odvijalo uz pjesmu i smijeh kod nezaboravnog Iveta Bujana, dobro da su svi novinari stigli na utakmicu na Kantridi.

Mnogi od njih nažalost više nisu među živima, sada nas je napustio i Krasnodar Rora, čovjek kojemu smo se istinski divili, kojega smo voljeli i cijenili i koji će, kao i brojna druga velika sportska imena hrvatskog sporta, ostati zauvijek u našim najljepšim uspomenama.