Igor Štimac
Upravo ta grupa vođa i ideologa, koji danas na indirektan način upravljaju Hajdukom, bili su ti koji su tjerali uprave iz kluba pod imperativom rezultata i nekakvih drugih njihovih opravdanja da bi se ljude micalo s upravljačkih pozicija u klubu - tvrdi Štimac
povezane vijesti
RIJEKA Igor Štimac, čije je ime zlatnim slovima upisano u povijest splitskog i hrvatskog nogometa, slavni »vatreni« iz hrvatske reprezentacije koja je 1998. godine bila treća na svijetu, igrač koji je znanjem, pristupom, borbenošću i temperamentom te pobjedničkim duhom igri davao onaj itekako nužan začin igri, među mnogobrojnim je hajdukovcima, nezadovoljnim stanjem u voljenom klubu. U nogometnom Splitu ključa, Štimac, karizmatska ličnost, podijelio je objavu stranice »Bit će Bili što su bili«, koja od Grada Splita traži prodaju dionica kluba privatnom vlasniku, kao i oduzmanje upravljačkih ovlasti udrugi Naš Hajduk, te je putem svojeg Facebook profila ovako komentirao situaciju. »U potpunosti podržavam ovu peticiju jer vrijeme je da grad, odnosno gradonačelnik i njegovo vijeće kao većinski vlasnik HNK Hajduk konačno preuzmu odgovornost i stvore preduvjete za promjene. Dosta je bilo improvizacija, pametovanja i neodgovornog ponašanja. Vrijeme je da udruga NH sa svojim dokazano neuspjelim modelom narodnog kluba prestane maltretirati veliku većinu navijačkog puka, koja osam godina sluša samo obećanja i prazne priče. Islamovići, Baletići i Rilovi, vrijeme je da zajedno sa svojim ideolozima-sociolozima dokažete koliko volite klub u koji se zaklinjete, gubite se i više se ne vraćajte.« Igor Štimac je stanje u Hajduku prokomentirao i za naš list.
ČileanciIgor Štimac je sa suigračima, koji su se kasnije proslavili, u Čileu 1987. godine bio U-20 prvakom svijeta pod vodstvom izbornika Mirka Jozića. – Bili smo jedna grupa mladih momaka, koja je bila silno talentirana i koja je imala na čelu izuzetno kvalitetnog čovjeka od struke, koji je tu generaciju selektirao, vodio i poveo do vrha svijeta. Naravno, to je doživljeno kao veliko iznenađenje. Stvarno smo na jedan impresivan način prošli taj cijeli put, od otvaranja Svjetskog prvenstva do samog finala i osvajanja naslova. No, za nas to nije bilo iznenađenje i kasnije je potvrđeno zašto. Većina nas je ostvarila velike sportske karijere. Jednostavno, bili smo predodređeni da budemo nagrađeni za rad i trud, uložen u svoj razvoj. |
– Počela je akcija potpisivanja peticije i kada sam to vidio, onda sam odlučio dati podršku tom činu. – Da se reakcijom, koja je nužna, od Gradskog vijeća Grada Splita konačno preuzme odgovornost oko upravljanja klubom na pravi način. Jer sve što se događa posljednjih osam godina, događa se uz niz zakonskih propusta, kršenja zakona i neodgovornog ponašanja.
Ljudima koji nisu navijači splitskog kluba žao je zbog niskih grana na koje je spao ovaj sportski velikan, kako li je tek onima koji su stvarali njegovu povijest, svi se zajedno suočavaju s neugodnom činjenicom da »Hajduk kao da nije Hajduk«.
– Svi se trebamo sramiti posljednjih godina što smo hajdukovci. Hajduk je i u prošlosti nekada imao teških poraza, ali to je sada postalo kontinuitet i svakodnevica. A upravo ta grupa vođa i ideologa, koji danas na indirektan način upravljaju Hajdukom, bili su ti koji su tjerali uprave iz kluba pod imperativom rezultata i nekakvih drugih njihovih opravdanja da bi se ljude micalo s upravljačkih pozicija u klubu. A danas sebi dozvoljavaju ovakvo diskriminirajuće ponašanje prema ostatku nogometne Hrvatske. Ratuju sa svima. To je jedna destruktivna atmosfera u kojoj sebi daju za pravo da svima sole pamet, da drže predavanja, a na vlastitom primjeru su pokazali kako nemaju veze s nogometom, s upravljanjem jednim tako ozbiljnim klubom niti išta znaju o tome.
Brod bez kormilara
Kada se govori o upravljanju Hajdukom, iz daljine se doima kao brod koji plovi bez kormilara.
– Tako i jest, tako je i potvrđena stvar da nema nitko odgovoran. Stvari i jesu tako postavljene jer javnost u okruženju ovog splitskog kluba jako dobro zna da sve direktive i predsjednici, koji su izabrani kao od strane Nadzornog odbora ili putem nekakvih natječaja, mogu biti izabrani jedino ako će slušati one koji vode »Naš Hajduk«, koji na kraju nije odgovoran i pere ruke od onoga što se događa u klubu.
Temelji budućnosti indijskog nogometaIgor Štimac je postao indijski izbornik i zadovoljan je novom ulogom. – Ovo s Indijom je jedno predivno novo iskustvo. Nažalost, Indija dugi niz godina nije na pravi način ulagala u nogomet, razvijala ga kroz infrastrukturu, natjecanja. Tek se proteklih nekoliko godina počela na intenzivan način posvećivati nogometu i svemu što on danas iziskuje u modernom svijetu. To je dug proces u koji sam se rado uključio. Zajedno gradimo temelje za budućnost indijskog nogometa. Puno je toga tamo što opstruira jedan brži razvoj, od klimatskih uvjeta, sezone monsuna, koja traje preko tri mjeseca, do velikih vrućina koje slijede iza toga, do drugih stvari. Teško je u tim uvjetima reći da možemo u skoro vrijeme očekivati jedan vrlo veliki, kvalitetni, intenzivan rast na svim nogometnim poljima. Ali radi se intenzivno na projektima, na infrastrukturi, na realiziranju novih natjecanja. Indija se sastoji od 29 država i sedam državnih oblasti sa skoro milijardu i pol stanovnika, ali još uvijek jako mali broj ljudi igra nogomet. Radimo na tome da stabiliziramo natjecanja, produžimo sezone, povećamo broj utakmica kako bismo dobili širu bazu te imali veću mogućnost crpiti kadrove za reprezentaciju i ono što ona treba ostvariti. Istaknuo je i napredak u igri indijske reprezentacije. – Indija je u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo prije četiri godine s mojim prethodnikom nakon pet utakmica bila bez bodova u svojoj kvalifikacijskoj skupini uz gol-razliku minus 12. Mi sada nakon pet utakmica imamo 3 boda s tri neriješene utakmice, a dva puta smo izgubili, oba puta od Omana. Prvu utakmicu smo trebali dobiti. Vodili smo do 82. minute, izgubili smo malo nesretno, nespretno, radi neiskustva smo primili dva pogotka i već u toj prvoj utakmici kvalifikacija smo poljuljali samopouzdanje. Vratili smo ga jako brzo, već nakon nekoliko dana s Katarom, koji je suvereni azijski prvak, odigravši na njihovom terenu 0:0. Pokazali smo tada svima da je Indija postala momčad koju je jako teško pobijediti. Uspjeli smo postići promjenu u vrlo kratkom radu s kandidatima za nacionalnu vrstu jer smo svega tri puta bili zajedno. Od mene se tražilo da Indija promijeni stil igre. Od onog nekadašnjeg engleskog »nabij i juri«, mi smo u vrlo kratkom razdoblju išli na posjed lopte, na kombinatoriku, u organizirano branjenje s finim kontranapadom. Imamo i širinu kadra za sljedeće, azijsko natjecanje, koje nam je imperativ, trebali bismo se plasirati kroz kvalifikacije. Kada gledamo omjere, broj točnih odigravanja kroz utakmicu smo podigli za 140 pasova, a posjed lopte smo podigli za 16 posto. Imamo brojke koje nam sugeriraju da smo na dobrom putu. Za sve više treba više vremena. |
U svemu se čovjek zapita »pa nije valjda moguće da je smisao svega uništiti jednu takvu sportsku instituciju kao što je Hajduk«.
– To treba njih pitati. Cijeli sportski svijet u sportskom smislu inzistira na rezultatu. Što je onda njihovo opravdanje za ostanak i uporno tjeranje istog modela i dalje nakon osam godina dokazanoga nesposobnoga upravljanja klubom?
Evidentno je da je slavni klub upao u organizacijsku i rezultatsku močvaru, iz koje treba nekako izaći u trenucima kada je Hajduk mnogim konkurentima postao »vreća za trening«.
– Izlaz je sasvim jasan, svima u Hrvatskoj je više nego jasan. Taj izlaz je dokazani i potvrđeni upravljački model u Rijeci i u Osijeku. To su dva kluba s privatnim kapitalom, s uređenom upravljačkom strukturom, ali i s odgovornošću prema funkcijama, oni su napravili iznimne pomake u proteklom razdoblju ili desetljeću. Neću govoriti o Dinamu, koji ima drugačiju upravljačku strukturu, ali ovo su dva privatna kluba gdje se zna tko je gazda, tko je odgovoran, tko investira u klub i na koji način klub djeluje. Prema tome, to je jasan pokazatelj kojim putem treba ići.
Premijera pod stijenamaIgoru Štimcu su, kao i svima, nezaboravne i drage uspomene na Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj kada je Hrvatska osvojila treće mjesto, zadivila svijet. – To prvenstvo u Francuskoj je kulminacija rasta jedne generacije. Mlada povijest Hrvatske, počeci stvaranja države i ratna situacija, to nas je onemogućilo kao reprezentaciju da se kroz kvalifikacije natječemo na nekoliko natjecanja. Ali u isto vrijeme smo rasli kroz igranje prijateljskih utakmica, počevši s onom prvom sa SAD-om u Zagrebu. Onda smo igrali u Rijeci s Rumunjskom, tu sam i debitirao jer sam onu s SAD-om propustio zbog distorzije gležnja. Od tada sam bio standardni član »vatrenih«. Ta generacija je imala temelj upravo u grupi onih igrača iz Čilea. Tu je bilo nas šest standardnih iz Čilea, osim pokojnog Dubravka Pavličića bili su još Robert Jarni, Zvone Boban, Robert Prosinečki, Davor Šuker i ja. Na to su se nadogradila imena poput Aljoše Asanovića, Alena Bokšića, Gorana Vlaovića, Nikole Jurčevića, Gorana Jerkana, Slavena Bilića, Dražena Ladića i drugih. Ta reprezentacija je kroz prijateljske utakmice sazrijevala. Stjecali smo i iskustvo u svojim klubovima, u jakim europskim ligama. Koliko se radovao svjetskoj bronci, žali za Europskim prvenstvom dvije godine prije toga. – Smatram da smo trebali osvojiti Europsko prvenstvo po kvaliteti koju smo tada imali jer smo onda u Engleskoj bili jači nego u Francuskoj. Nepravedno smo zaustavljeni na tom putu koji je trebao prethoditi Svjetskom prvenstvu. Zaustavljeni smo od Njemačke na Old Trafordu uz silne greške suca, za koje danas teško možemo reći da su bile nenamjerne. Ali onda smo se na SP-u revanširali Nijemcima. Karma je čudna stvar, u Francuskoj im se vratilo na najgori mogući način, a nas je ipak dovelo do toga da ostvarimo mogućnost osvajanja jedne medalje za Hrvatsku i povratka u domovinu na pobjednički način. |
Pitanje je samo »koji vjetar puše« i hoće li Hajduk promijeniti rutu ili će usprkos raznim protestima i nezadovoljstvima nastaviti po starom. Igor Štimac je i kritičan i skeptičan.
– Dok imamo ovakve gradonačelnike, koji su opet neodgovorni ili peru ruke od odgovornosti, to sigurno neće krenuti. Jer, nažalost, Grad Split vegetira ponovno u protekle četiri godine s čovjekom, koji je samo fiktivno gradonačelnik, a niti ima većinu u Gradskom vijeću, niti može donositi odluke. I onda pametuje.
Čvrsti temelji
I kada se priča o sportu, u ovom slučaju o nogometu, nakon ovih opaski čovjek htio ne htio pomisli na sveprisutnu politiku, koja se kao bršljan oko stabla ovija oko sporta, pitajući kakve se igre igraju iza onih vidljivih igara na terenu.
– Ja neću insinuirati i iz tih razloga se neću time baviti. Hajduk me kao klub interesira u smislu sportskog ostvarenja i onoga što on danas predstavlja u Hrvatskoj. Nažalost, osam godina nakon početka ovog modela upravljanja Hajduk je na jako niskoj ili na najnižoj razini u svojoj povijesti. A osam godina je dvostruko više vremena nego što bi bilo tko dao nekome u bilo kojem sportu da se dokaže.
Posljednji jugo-kup sa SkoblaromŠtimac i ostali hajdukovci rado pamte i posljednji jugo-kup, koji su osvojili pod vodstvom trenera Joška Skoblara, svladavši u Beogradu Crvenu zvezdu, prvaka Europe te 1991. godine, koju svi najviše pamtimo po početku rata u nas. – To je svakako jedan od najdražih trofeja, poseban na svoj način jer je bila riječ o posljednjem finalu, o posljednjem jugoslavenskom trofeju jedne lige, koja je bila izuzetno jaka. Mi smo u finalnoj utakmici svladali budućeg prvaka Europe, momčad koja je tada dominirala europskom scenom te svjetskim klupskim nogometom. Izašli smo na tu utakmicu s puno autoriteta i samopouzdanja, bez obzira na to što smo kvalitetom bili dosta podređena momčad tadašnjoj Zvezdi, što je bilo i razumljivo. Ali vjerovali smo u uspjeh, u pobjedu i tako smo se postavili od prve minute, tako nas je Skoblar i pripremao za utakmicu. Na kraju smo i nagrađeni radi takvog pristupa. Iz tog razloga smo i taj Kup trajno vratili u Split gdje je i danas. Paprena atmosfera? Bilo je paprenije dva tjedna kasnije otići tamo na ligaški megdan Crvenoj zvezdi. Bilo je puno gore to iskustvo jer finale Kupa je odigrano pred polupraznim tribinama u onakvoj atmosferi jer stadion JNA nije domaćinski stadion Crvene zvezde. Ali, nakon toga smo morali na megdan na Marakanu i to je bilo jedno bolno, neugodno iskustvo. Bilo je divljanja, bilo je tu svega i mislim da smo u konačnici sretni da smo se u kompletu vratili doma. Inače, oni su dobili 1:0. |
I oni stariji simpatizeri »bilih«, kojih ima ne samo diljem Dalmacije, Hrvatske i Europe, nego i na drugim kontinentima, ne pamte kada je njihov sportski ljubimac tako djelovao kao sada.
– Ja ne pamtim Hajduk s krizom upravljanja. Hajduk je imao krize rezultata, imao je turbulentna vremena i nekada neugodna iznenađenja pa i u mom mandatu u nekim europskim susretima. Možda smo bili tada nerealni, možda smo previše očekivali u to vrijeme. Hajduk je imao sportskih posrtaja, ali nije imao krizu upravljanja.
Hajduk je, naime, bio institucija s ugledom o čemu se danas može tek pričati.
– Hajduk je bio pojam kluba zato što je gradio svoju povijest na čvrstim temeljima. Da se razumijemo. Danas ova grupa ljudi tvrdi da je politika konačno daleko od kluba, a naprotiv, politika nikada nije bila više involvirana u klub. To oni mogu pričati nekom drugome. Mi svi koji smo radili u klubu u svoje vrijeme imali smo političku neovisnost. Politika se nije miješala. Bili smo hajdukovci. Ovo je nekakva čudna sorta ljudi, koja je same hajdukovce podijelila na nekoliko skupina, unijela je razdor među Hajdukov puk.
Vatreni MetkovacIgor Štimac rođen je u Metkoviću 6. rujna 1967. godine. Počeo igrati nogomet u Neretvi, kao šesnaestogodišnjak odigrao i nekoliko utakmica u Hrvatskoj ligi – jug, da bi 16. srpnja 1984. otišao u Hajduk odakle je s dvojnom registracijom povremeno dolazio na posudbu u Metković. Za Hajduk je odigrao 243 utakmice i postigao 21 pogodak. Osvojio je posljednji jugoslavenski Kup 1991. godine, bio je prvak Hrvatske 1992. te 1995. godine. Igrao je portom za Cadiz te klubove Derby County i West Ham United.
Veliku počast ukazali su mu navijači Derby Countyja, uvrstivši ga u idealnih 11 u povijesti kluba glasovanjem 2009. u Derby Evening Telegraphu u sklopu proslave 125. godišnjice kluba. Još 1987. godine igrao je na U-20 Svjetskom prvenstvu u Čileu za reprezentaciju Jugoslavije i osvojio zlatnu medalju. Za Hrvatsku reprezentaciju odigrao je 53 utakmice i postigao 2 pogotka, a od velikih natjecanja nastupio je na EP-u 1996. i Mundijalu 1998. godine prilikom osvajanja trećeg mjesta. Za Hrvatsku je debitirao je 22. prosinca 1990. protiv Rumunjske (2:0) baš u Rijeci, na Kantridi je i posljednju utakmicu 13. veljače 2002. protiv Bugarske (0:0). U Hajduku je radio kao sportski direktor i trener, a 2006. trenirao je Cibaliju, te Zagreb u sezoni 2009./2010. Početkom srpnja 2012. izabran je za izbornika hrvatske reprezentacije. Nakon poraza od Škotske u Glasgowu 15. listopada 2013. i izborenog doigravanja za SP u Brazilu dao je izbornički mandat na raspolaganje i predsjednik HNS-a Davor Šuker je prihvatio ostavku. Nasljedio je Miroslava Blaževića kao trener Zadra, a u prosincu 2016. postaje trener katarske Al-Shahaniyje. Konačno, lani je preuzeo klupu Indije. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo Indija je pod njegovim vodstom remizirala s azijskim prvakom Katarom, nakon čega je postala prva azijska reprezentacija koja je neporažena otišla iz Katara u 2019. godini. Od 2001. do 2004. godine bio je aktivan u upravi Hajduka, a tada je klub osvojio prvenstvo Hrvatske u sezoni 2003./2004. Dvije godine bio je član Izvršnog odbora HNS-a. Kao predstavnik Hajduka 2007. izabran je za predsjednika Udruge prvoligaša te je po funkciji bio dopredsjednik HNS-a. Na skupštini HNS-a u prosincu 2011. bio je kandidat za predsjednika HNS-a, ali nije prošao u glasovanju protiv tadašnjeg predsjednika HNS-a Vlatka Markovića. |
