RIJEKA – Hrvoje Smolčić, tri minute stariji brat blizanac Ivana, kapetana Rijeke, bio je protekle nedjelje na Poljudu, uživo svjedočeći Jadranskom derbiju protiv Hajduka (2:2) poslije kojeg je Rijeka ostala na vrhu ljestvice SuperSport HNL-a. Stoper Eintrachta iz Frankfurta na posudbi je u LASK-u iz Linza, njemačku Bundesligu zamijenio je austrijskom samo da bi igrao.

– Očekivao sam klasični Jadranski derbi, maksimalno jedan ili možda dva gola, a na kraju smo ih vidjeli četiri. Utakmica je bila zanimljiva, time sam baš zadovoljan i drago mi je što sam imao priliku doći u Split – kaže Hrvoje Smolčić, koji se skrasio na sjeveru Austrije.

– Rijeka je baš stabilna i drago mi je što ima najveći kontinuitet u HNL-u i to joj nitko ne može oduzeti. Ekipa su s glavom i repom, u svakoj utakmici su stabilni, ne osciliraju, zna se što se može od njih očekivati, a nisu nikad podbacili. Iz toga su razloga i tu gdje jesu, za razliku od drugih, nemaju rupe u rezultatu. Imaju svoj stil, dok su Hajduk i Dinamo labilni u ovom trenutku. Često pričam s bratom i čak im zavidim što su kao momčad na toj visokoj razini. Čak i bez pravog napadača stvore puno prilika, zabijaju, posložili su se i baš su klapa. Zato želim da posljednju utakmicu polusezone, koja će biti teška, jer vidimo da u HNL-u više nema ekipe koju možeš lako dobiti, završe na najbolji mogući način. Mislim da je Rijeka od svih ekipa najviše zaslužila jesensku titulu, zato ne želim da propuste tu priliku.

Koju bi ocjenu dao bratu? Ivan je bio asistent za gol Selahija, dok je njegov ubačaj donio veliku šansu Fruku, koji s četiri metra nije uspio pogoditi mrežu.

Dobra klapa

– Baš sam bio zadovoljan svime što je odigrao. Naravno, osim situacije kod drugoga gola. Moram reći da sam baš zadovoljan kako je miran, ima samopouzdanja i igra u oba smjera. Ne mogu reći da zatvara samo svoj dio u obrani. On ide u napad kada god vidi priliku. Povratna za Fruka bila je bolja od asistencije Selahiju… Igra na dobroj razini, kao i cijela momčad. Lijepo je gledati kako ima samopouzdanja, pred toliko gledatelja na Poljudu i protiv takvog suparnika. I ne samo njega. Svaka čast Bijelima.

Za nedavnoga posjeta Rujevici upoznao je Radomira Đalovića, trenera Bijelih, koji ima poseban odnos s igračima.

– Đalović energiju koju ima prema klubu i gradu baš lijepo prenosi na momčad. Lijepo je gledati kako se svi zajedno bore. Nisam imao priliku tako slaviti golove s trenerom, to je neki poseban odnos. Volio bih da sam imao i nadam se da ću jednom imati takvog trenera… Kada vidiš da se svi bore jedni za druge. To baš nedostaje mojoj ekipi. Puno je nezadovoljstva, a najtužnije je da nisu zadovoljni ni oni koji igraju. Mene to ljuti jer sam se nasjedio u Frankfurtu. Kako možeš biti nezadovoljan, imaš priliku dokazati se, igraš utakmice, radiš po meni najljepši posao na svijetu, imaš 90 minuta gdje se ne boriš samo za sebe, već i za obitelj, grad, navijače… Zato mi je gušt gledati Bijele, koliko su homogena ekipa. Kad još čuješ od brata što je bilo sa Zlomislićem, kako je putovao s momčadi i kako su svi pazili na njega u autobusu… Baš su dobra klapa i drago mi je što je tako. Željni su dobrog rezultata i prvi su pored toliko favoriziranih Dinama i Hajduka. Zato zaslužuju samo pohvale.

Hrvoje se iz Splita vratio u Austriju, LASK sutra čeka utakmica protiv Vikingura u Konferencijskoj ligi.

– Ta utakmica nam ne znači ništa jer smo ispali, ali moramo je odraditi i završiti kalendarsku godinu što je bolje moguće. U petak se vraćam u Hrvatsku, vjerojatno sam u nedjelju na Rujevici, pogledat ću brata i Rijeku u posljednjoj utakmici prvoga dijela sezone protiv Slaven Belupa. Nadam se da ćemo i mi i Rijeka završiti na najljepši mogući način -pobjedama.

Poslije 16 kola austrijske Bundeslige LASK je na sedmom mjestu s učinkom od šest pobjeda, dva remija i osam poraza.

– Liga nam je završila 7. prosinca. Nakon toga su nas čekale dvije utakmice Konferencijske lige pa nam je Europa produžila prvi dio sezone.

U Konferencijskoj ligi LASK je 34. od 36 klubova s dva boda, uz sedmicu protiv Fiorentine u Firenci u petom kolu…

– Malo me i sram. Kada sam vidio ekipe s kojima igramo u Konferencijskoj ligi, vjerovao sam da ćemo skupiti deset ili više bodova, ali baš smo jako podbacili. Stvarno smo razočarani. Nismo ni u ligi na nekoj razini, već je promijenjen i trener. Sezona nije bajna, ali tu sam na posudbi, došao sam igrati jer se nisam naigrao u Frankfurtu. Uglavnom sam ulazio s klupe, a svakih mjesec, mjesec i pol dana sam počinjao utakmicu. Teško se nametnuti kad nemaš ritam utakmica. Vjerujem da sam dobar dio prilika i iskoristio, ali konkurencija je velika i nije se lako nametnuti. Zato sam zatražio da me puste. Cilj je sada skupiti što više minuta, vratiti se i psihički, osjetiti teren i konstantu, što nisam imao od Rijeke.

Specifična liga

S 24 godine Hrvoje je zapravo tek na početku. S druge strane, dovoljno je iskustva.

– Još sam u nekoj ranijoj fazi karijere, ali s 24 godine može se napraviti jako puno dobrih stvari u nogometu, puno je mlađih igrača koji su visokoj razini igre. Imam još vremena, sada je najvažnije ostati zdrav, skupljati minute i igrati što je bolje moguće. Trenutno igram i nadam se da će tako ostati.

U austrijskoj Bundesligi, baš kao u HNL-u, na vrhu nije po Transfermartu najskuplja momčad, RB Salzburg.

– I oni su promijenili trenera. Austrijska liga je jako specifična. Osobno, uvijek sam željan posjeda, kroz posjed dominiraš i stvaraš prilike, ali tu se puno igra na duge lopte. Iskreno, to nije stil nogometa koji volim. Mi znamo imati posjed, ali rezultat često izostane. Možda je kvaliteta viša od HNL-a, ali moraš se prilagoditi ovom stilu. RB Salzburg je daleko iznad svih po Transfermarktu, ali ne mogu dominirati. Ne prolazi posjed tek tako. Tereni nisu svugdje bajni pa bodove uzimaju oni koji, po mojem mišljenju, igraju ružnije… Ali to je nogomet, zato je atraktivan i zanimljiv jer nikad ne znaš tko koga može dobiti.

Hrvoja čeka dva tjedna stanke.

– To je optimum, dovoljno da se odmoriš i zaželiš nogometa. Tako je bilo u Hrvatskoj i Njemačkoj. Odgovara mi. Malo ću vremena provesti s obitelji, s bratom i rodbinom u Gospiću. Negdje ćemo otići i s djevojkama pa će ta dva tjedna brzo proći.

Kiša i hladnoća

U Linzu nema snijega, nema klasične austrijske idile.

– Nažalost, snijega nema. Volio bih da ima, ali ovo je najgora kombinacija. Po cijele dane pada kiša, a hladno je, 3-4 stupnja Celzijusa. Nije baš najljepše, nema puno sunčanih dana. Navikao sam se, u Frankfurtu je bilo i gore.

S obzirom na predstojeće blagdane, ima i želja kada su u pitanju nogomet i darovi pod jelkom.

– Prvo, da brat i ja ostanemo zdravi i poslije posljednjih utakmica prvoga dijela sezone. Uvijek to ističemo. Poslije toga je pobjeda Rijeke u nedjelju, bila bi velika čast i privilegij završiti prvi. Jer se Rijeku ne doživljava kao lidera. Ja nisam imao priliku često biti prvi s Rijekom, baš bi mi bilo drago da brat kao kapetan bude barem jesenski prvak, a za kasnije ćemo vidjeti.

Hrvoje je počeo trenirati kod Keka, imao je privilegij kao junior raditi s momčadi koja je osvojila naslov prvaka.

– S takvim igračima vidiš koja je to ozbiljnost, vidiš koja je to razina, vidiš kako se trebaš odnositi prema klubu, koja su očekivanja kluba i grada. Baš mi je drago da sam to prošao, puno sam naučio.

A je li naučio njemački jezik?

– Nisam najbolji, ali mogu se sporazumijeti. Često kažem da moram bolje, ali previše je naših, koji kvare moje učenje. Ma, Frankfurt i Linz su mali Balkan…