RIJEKA Nikada u zaborav poći neće ona »Kartulina s Kraljevice« i slavni izvođač pjesme, Toni Kljaković. Isto tako u bogatoj povijesti našeg živopisnog primorskog grada nastanjena još u pretpovijesno doba te davno potom i dom Zrinskih i Frankopana, ostaju ljudi koji su svojim djelima tu ostavili neizbrisivi pečat. Spominjanje obitelji Ružić, ne samo u Kraljevici i u Hrvatskom primorju već i diljem Lijepe Naše budi ugodne, pomalo nostalgične asocijacije. Protagonisti za pamćenje ove lijepe štorije slavna su braća, stariji Milan, pokojni Minta za tolike prijatelje i obožavatelje samo nezaboravni nogometaš, i dvije godine mlađi, doktor Boris Ružić čija bi bogata biografija bila dovoljna za zanimljivu TV seriju u kojoj bi uz njega bila brojna znana imena, različiti, tijekom dugih desetljeća protagonisti ovdašnje svakodnevnice.

Doktor Ružić je godinu po godinu stigao i na kraj svog liječničkog puta na koji se može ponosno osvrnuti, a samo oni iz tog miljea znaju koliko je zahtjevno bilo kročiti na ovu stazu kroz tolike godine teških studija, stažiranja i specijalizacije, sve da bi onda mogao pomagati, doslovno spašavati život mnogim ljudima.

– Imao sam mukotrpan put od završenog fakulteta u Rijeci do rada na kirurgiji u Sisku. Supruga mi je naime iz Zagreba te sam otišao tamo živjeti. Kako sam se zaposlio u Sisku, svakog sam dana putovao 70 kilometara. U tom sam gradu bio šest godina. To je bilo prije rata. Tamo sam i dobio specijalizaciju za Zagreb, u bolnici u Vinogradskoj, u KBC-u Sestre milosrdnice. Tu sam završio specijalistički ispit 1993. godine. Potom sam u toj bolnici jedno vrijeme bio zamjenik ravnatelja pa sedam godina šef urologije. Došao sam i do statusa profesora, što nije lako. Najprije sam naime magistrirao pa doktorirao te sam predavao na fakultetima i u Osijeku i u Zagrebu, Mostaru, na Zdravstvenom veleučilištu. Napisao sam i brojne članke, izdao sam i jednu knjigu za to Veleučilište. U KBC-u Sestre Milosrdnice stalni sam zaposlenik bio ukupno 35 godina, kaže Boris Ružić, nadaleko cijenjeni specijalist urologije, subspecijalist androligije i urološke onkologije, čovjek koji je s itekakvim pravom počasni građanin Kraljevice, rođen one davne 1957. godine.

– Bio je to sveukupno gledano, itekako zahtjevan put.

Plemeniti poziv

Pritom i njegov primjer govori o tome kako nije riječ samo o poslu nego još više o plemenitom liječničkom pozivu usmjerenom drugima, pomaganju najpotrebnijima, bolesnim ljudima. Uza sva zadovoljstva dobro obavljenim poslom samo liječnici znaju koliko znanja i pažnje treba da bi uspjeli obavljati stalno nove zadaće i kolike emocije to budi. Svaki liječnik u jednom trenutku osjeti spominjani poziv kojemu se odaziva, tako je bilo i s njim pri čemu je odolio zovu obližnjih morskih valova.

– To moje razmišljanje o medicini seže još u dane djetinjstva, do mog brata Milana. U Kraljevici svi smo bili pomorci, svi su težili biti na brodovima. Tako sam i ja odmalena razmišljao o tome kroz jedrenje i more. Međutim, brat, od mene stariji dvije godine, odlučio je upisati nautički smjer u školi u Bakru. Kada sam završio osnovnu školu i došao na red, onda je mama rekla: »Ne želim da mi se dva sina tope na moru, jedan mora biti na kraju.« Tako sam ja pošao u gimnaziju, poslije mature nisam znao koji fakultet upisati u Rijeci, a bio sam primljen i na Građevinskom i na Medicinskom fakultetu. Ali, prevagnula je medicina i nije mi žao.

Spomenuo je svog brata Milana, nezaboravnog asa, omiljenog u svim nogometnim krugovima. »Oj, Ružiću Milane, kraljevički kapetane«, kao da još u ušima zvoni poklik legendarnog radijskog komentatora Ive Tomića zadivljenog jednom od prezentacija onog dragulja s travnjaka na Oštrom, čovjeka kojega smo svi zvali jednostavno Minta, igrača čije ime nosi stadion u Kraljevici.

– Nadimak Minta sam mu dao ja. Kada smo bili djeca u Kraljevici, kao mali nisam mogao izreći Milan, pa sam govorio, Minta, Minta. Ostao mu je tako taj nadimak do kraja života. Inače, meni je nadimak Bombolo. Kako sam bratu dao nadimak, a ljudi su tamo stalno izmišljali dodatne nazive djeci, mene je dopao ovaj. Bambola je na talijanskom lutka, a kao mali, onako kovrčave kose, lijepog, zgodnog, netko me nazvao Bombolo.

Mintini trofeji

Kao i svaki autentični talent, tako je i Minta rano zasjao, još kada je kao klinac dolazio na Omladinsko igralište s Kraljevicom, tadašnji centarhalf, a tek kasnije vezist nagovještavao je veliki potencijal, drugo je pitanje je li se očekivalo da će toliko zablistati.

– Nismo se nadali da će toliko ostvariti u karijeri. Igrao je u početku centarhalfa i to tako dobro da je pri osvajanju Kvarnerske rivijere u toj ulozi bio proglašen najboljim igračem, a onda je, možda igrom slučaja postao »desetka« u veznom redu. Gledajući ga kao da sam uvidio da za mene neće biti kruha u nogometu. Tu je naime bilo puno odricanja, treninga ujutro i poslijepodne, nije bilo slobodnog vikenda, onoga da naša klapa po običaju ode van profeštati. Shvatio sam da je to prestrogi režim za mene.

Otvorenje stadiona »Milan Ružić Minta« na Oštru 2015.

Velika konkurencija

Milan je pak uspio proči kroz »sito i rešeto« do prve jedanaestorice na Kantridi kroz koje se jako teško prolazilo u onoj sjajnoj momčadi Bijelih.

– Bila je tada velika konkurencija, a pogotovo jer su jako teško uspijevali ovi iz perifernih mjesta oko Rijeke. Ne znam je li to tada bilo takvo selekcioniranje, uglavnom, možete vidjeti po sastavu da su uvozili igrače u Rijeku, a domaće su zapostavljali.

Svjetsko prvenstvo liječnika u Klagenfurtu 1998.

Potvrđuje to i slučaj njegova brata, za kojeg je na primjedbu kako je spor, slavni Ante Biće Mladinić duhovito u svom stilu dodao: »Da, spor je, ali stalno odmiče.« Za slavnog splitskog stručnjaka kolala je poruka kako je u Beogradu s Partizanom osvojio titulu prvaka s rekordnim brojem bodova, a onda dodana šala da je načinio i rekordni račun u hotelu Jugoslavija. Minta je naime zaigrao za Hajduk na Memorijalu Pere Radakovića, a tek kasnije se nekom na Kantridi »upalila lampadina«, pozvan je u Rijeku za Kvarnersku rivijeru.

– Kada je na Kvarnerskoj rivijeri još igrao za Kraljevicu, zapazio ga je Šegvić iz vodstva Hajduka, koji je tu igrao u skupini. Maloljetni Minta je čak potpisao predugovor za njih, bilo mu je 16 godina. S njihove strane potpisao je Tomislav Ivić, moj brat je čak odigrao i neke turnire, u Düsseldorfu, isto i na Peri Radakoviću, tada je baš i igrao »desetku«, a ne u obrani. U toj situaciji prevagnula je opet naša mama jer oni su ga smjestili u Split u hotel s tih 16 godina i rekli da neće igrati za prvu momčad Hajduka nego za drugoligaša Split. Bilo je to tužno i mama je rekla: »Ne, vrati se ti nazad. Budi doma, prvenstvena ti je škola.« Tada se umiješala Rijeka s kojom je potom potpisao ugovor.

Boris Ružić, Miroslav Blažević Ćiro i Zorislav Srebrić

U svakoj obitelji svaki član ima manje ili više izraženu ulogu, u slučaju poznate kraljevičke obitelji Ružić, majka Antonija je svakako imala veliki utjecaj na kasnije slavne sinove, s pravim im je autoritetom, i srcem i razumom, davala dobre savjete.

– Slušali smo majku. Ona je ustrajavala da završimo školu, Minta je završio nautiku u Bakru, potom je završio i Višu pomorsku. Položio je i kapetanski ispit, ali nikada nije plovio, pošao je u nogomet, nikada nije radio na brodu.

Najskuplje je ono što se ne može kupiti – bjelodana je činjenica koja vrijedi i za zdravlje, on može uživati u činjenici da ga je tolikima povratio.

Boris Ružić i kćer Ivana na promociji udžbenika koji je napisao

– Operirao sam jako puno ljudi iz naše Primorsko-goranske županije, iz Kraljevice,  Rijeke… Stvarno volim pomoći, tko me pozove, pomognem. Sada, kad sam stupio u mirovinu, više ne zovu. Svima sam izlazio ususret i to mi je jako drago.

Brojne uspomene

Na ovom dugom životnom putu doktora Borisa Ružića su brojne postaje i s tolikim suputnicima, iza svega ostaju nebrojene uspomene kojih će se uvijek rado prisjećati. Osim medicinskih i one sportske. Dosta je kazati da je čak dvanaest puta sudjelovao na Svjetskim prvenstvima kao član reprezentacije hrvatskih liječnika, u Hrvatskom liječničkom športskom društvu (CRO DOCS) osnovanom 1998. bio je potpredsjednik društva i tajnik nogometne sekcije. Rezultati su itekako zapaženi, osvojena su tako četiri treća, dva druga i jedno prvo mjesto u malom nogometu, jedna titula prvaka Svijeta u velikom nogometu.

– Nakon svega sam jako zadovoljan. Na profesionalnom planu praktički sam došao do vrha, bio sam i šef urologije, došao sam i do titule profesora, bio sam predsjednik Hrvatskog urološkog društva. Bilo je lijepo i na sportskom terenu, nastupali smo na Svjetskim prvenstvima na kojima smo osvojili puno medalja.

Boris i Milan Ružić s ocem 1958. godine

I on je samo jedan od primjera kako nogomet i medicina odlično idu zajedno u našem kraju u toj višedesetljetnoj simpatičnoj simbiozi. Brojni su poznati riječki liječnici koji su bili i zapažena imena na nogometnom terenu, dosta je među inima imena kao što su Damir Matovinović, Boris Nemec, Niko Cvjetković, u širokom društvu nećemo zaboraviti ni Andreja Mraza, sjajnog nogometaša koji je s Orijentom igrao u četvrtfinalu Kupa Jugoslavije. Razna su imena iz medicine našeg kraja za koje je šira javnost još više čula i kroz nogomet. Boris Ružić je inače dokaz kako se isprepliću sport i medicina. Kao svestrani sportaš još je u osnovnoj školi u dva navrata bio najbolji gimnastičar Skijaške škole na Platku, jedrio je u klasi kadet kao floker, kasnije i kormilar. U plivanju i piramidi je u dva navrata uspješni sudionik Jadranskih susreta. Kraljevička Mladost i nogomet su posebno poglavlje, tu je prije skoro pola stoljeća, od 1965. bio u pionirima i juniorima, u timu s bratom Mintom igrao je na Kvarnerskoj rivijeri. Osvajač Memorijala Egona Polića ušao je u selekciju Primorsko-goranske regije, igrala su znana imena kao braća Tabar, braća Šestan, Vjeko Knežević, Miro Brnelić, Kontrec. Kod slavnog trenera Ive Šangulina s mladim Bijelima je u društvu Hrstića, Sobola, sugrađanina Karlovića na pripremama. Fraktura Ahilove pete, školovanje i potonje obaveze stavile su točku na loptačke ambicije, ali veze s nogometom nikada nisu pokidane.

– Ja i dan danas malo zaigram nogomet u dvorani s ovih svojih sada 67 godina, tu u Kraljevici sa svojim dečkima s kojima sam nekada igrao. Dođem svakog petka, naravno, ako nisam bio spriječen obavezama na poslu, ostala su ta lijepa druženja.

Mladi umirovljenik

Sada je u »danima aklimatizacije«, niti mjesec dana je »mladi umirovljenik«.

– Još nisam svjestan da sam umirovljenik. Radit  ću povremeno u riječkoj poliklinici Primari docenta Vlade Mozetića, te u zagrebačkoj poliklinici Sinteza, poručuje Boris Ružić.

Boris i Milan Ružić 1967. godine

Segmenti su to tek iz ove ugodne ćakule o sportu i medicini koja puno kaže o bogatstvu života našeg primorskoga kraja i ljudima koji poput njega desetljećima već tiho i samozatajno, ali zato vrlo uspješno daju sve od sebe kako bi pomogli mnogima u svojoj okolini i u svoj i druge živote dodali ukusnih mirisa i okusa. On, brat mu Minta i majka Antonija obitelj su koja se u Kraljevici već dugo spominje po dobru i tako će ostati upamćena.

Boris Ružić i Sanjin Ugarković

– Kraljevica mi je sve, kada sam živio i radio u Zagrebu koristio sam svaki slobodni trenutak da dođem ovdje. Dolje smo načinili lijepu kuću uz samo more. Kraljevica, u kojoj sam izabran za počasnog građanina, mi je utočište. Znam sve ljude, tu sam domaći.