RIJEKA  Branko Ivanković, Mario Tokić i Igor Panadić. Hrvatska je veza u reprezentaciji Omana, trojac stručnjaka, koji radi itekako zapažen posao na Istoku, na kormilu je ove reprezentacije od početka 2020. godine. Oman je bio jako blizu plasmana među 32 reprezentacije u Kataru, u skupini azijskih kvalifikacija zauzeo je četvrto mjesto iza Saudijske Arabije, Japana i Australije, koja je osvojila tek bod više. Izbornik Ivanković tako je ostao bez prilike da s trećom reprezentacijom poslije Hrvatske i Irana sudjeluje na najvećoj nogometnoj smotri, no Oman je ostavio jako dobar dojam, reprezentacija je to koja je posljednje dvije godine napravila bitan iskorak u trenutku velikih problema s koronavirusom. Uostalom pobijedila je jedan Japan u gostima (0:1), koji je pobrao mnoštvo pohvala i simpatija u Kataru.

– Teško je naći prave riječi s kojima bi opisao ovo što je učinila hrvatska reprezentacija. Jednostavno to je nešto čudesno – kaže 68-godišnji Ivanković. – U četiri godine dva puta igramo polufinale, ova vrsta pokazala je jednu veliku strast, kvalitetu i sve ono što ide uz rezultat u nogometu. Bio sam na utakmici protiv Brazila i vidio jednu odlučnost. S druge strane smeta me jako podcjenjivanje i neosnovane kritike. Bilo je toga protiv Maroka pa protiv Japana. S te strane sam razočaran, naši igrači zaslužuju puno više poštovanja i podrške. I da smo ispali od Brazila, dečki i stožer zaslužili su najveće čestitke i zahvale.

Svi se pitaju u čemu je tajna hrvatskih uspjeha posljednjih godina. Neosporna kvaliteta je tu, ali ničeg ne bi bilo bez prave unutrašnje kemije i atmosfere.

– Glavni je postulat da je momčad najvažnija. To su naši na najbolji način demonstrirali. I onda se sve poklopilo, pozitivni igrački karakteri i kvaliteta. To je jedan odličan miks s kojim se dolazi do rezultata. Ta atmosfera je najvažnija. A igrači su sami stvorili jedno jako poticajno ozračje. Dan prije utakmice razgovarao sam s Dalićem, Ćorlukom i Olićem i osjetio sam tu pozitivu, ali ponavljam i odlučnost, što su preduvjeti za optimizam. Protiv Brazila odigrano je taktički perfektno. Vidjelo se kako su Perišić, Pašalić, Brozović… pomagali krilnim bekovima, a mala nesmotrenost dovela je do primljenog gola. No, Dalić je izmjenama i reakcijama s klupe opet napravio pravu stvar, poremetio njihovu igru i način razmišljanja. Ostalo smo svi vidjeli.

Messijev ples

Hrvatska je u opet u kvartetu najboljih. Osigurala je još dvije velike i važne utakmice u borbi za odličja i svi se pitaju do kuda može otići. Premda je i ovaj uspjeh iznad očekivanja.

– Sam ulazak u polufinale ogroman je uspjeh za svaku reprezentaciju. Kad vidimo da su ispale brojne svjetske, privredne i sportske sile već u grupnoj fazi, onda tek može dodatno spoznati kakav je to uspjeh. Naravno da će protiv Argentine biti teško, imaju kvalitetu, ali možda nisu kao momčad još na vrhuncu. Ima jedna druga stvar koja postoji, a to je zadnja šansa ili ples Lea Messija. Oni će napraviti sve da budu svjetski prvaci. Ono čega sam se pribojavao i čega se bojim je favoriziranost Brazila i Argentine, velikih nacija s ogromnom tradicijom i nastojanje da se njih ipak pogura u finale zbog gledatelja i zarade. Tu vidim jednu opasnost za nas. No, s druge strane vidjelo se i da jedna vrsta sudačke favoriziranosti Brazila nije naštetila Hrvatskoj.

Branko Ivanković i Mario Tokić

Argentina se diže u formi i igri, ali Messijeva momčad pokazala se itekako ranjiva.

– Da, vidjelo se to posebno protiv Nizozemske kad su imali dobivenu utakmicu da bi potom odlučivali jedanaesterci. Naravno, Argentina je jako dobra, super momčad, ali je pokazala i slabosti. Naša kompaktnost i momčadski duh daju mi razlog za optimizam. Držimo se naše nogometne filozofije i to je ono što je najvažnije.

Uz junaka Livakovića, pogođenog stoperskog para Lovren – Gvardiol i ponajbolje svjetske vezne linije, dosta se u igri Hrvatske potencira problem napadača. Je li za Argentinu recept isto početna igra bez klasičnog napadača ili nešto drugo?

– Ne bih govorio o tome što je recept. Po meni jako je važno s kolikim brojem igrača ulazimo u završnicu. Jasno je da nemamo Lewandowskog, Mbappea ili nekog sličnog vrhunskog centarfora, ali pokazali smo da kroz jednu posebnu, sad se kaže pozitivnu tranziciju, a mi smo prije govorili brzu završnicu, možemo biti itekako opasni. Tu mislim posebno na Pašalića, Vlašića, Kramarića i Perišića, koji kad krenu, mogu svakoj momčadi napraviti puno problema.

Zvijezde

Ivanković je 1998. kao pomoćnik Ćire Blaževića sa Šukerom, Bobanom i društvom došao do povijesnog trećeg mjesta. Koncentracija kvalitete također je bila na okupu, ali ono što je nosilo Vatrene, bila je i želja da se jednim velikm rezultatom posebno obraduje hrvatski navijački puk.

– Ta reprezentacija i atmosfera stvarali su se četiri godine. Ti igrači bili su svjetski juniorski prvaci i istinski prijatelji. Bio sam sedam godina u reprezentaciji i cijelo to vrijeme među njima nije bilo nikakvih čarki niti povišenog tona. Sedam godina disali smo jedni za druge, družili se i van sportskih terena i to je ono najbolje i najljepše. A to je u konačnici i dovelo do takvog rezultata. To se samo nastavilo i najveće zasluge za to idu stručnom stožeru, posebno izborniku Daliću, koji je to prepoznao i koji to njeguje zajedno s vrhunskim igračima u koje ima veliko povjerenje. Sve to su izuzetni sportaši i ljudi. Razlika između Modrića s jedne i Ronalda, Messija i Neymara s druge strane je u tome što su oni zvijezde, ali često one »celebrity«, često puta uteg momčadi, a Luka je drugačiji tip zvijezde, prvi u svemu, primjer rada, priprema i spremnosti, puno manje eksponiran po tim nekim drugim stvarima.

Ivanković i Dalić dolaze iz Varaždina, dobri odnosi njeguju se godinama.

– Praktički smo susjedi u Varaždinu, omogućio mi je sada i ulaznice za četvrtfinale i polufinale. Imamo sjajan kontakt već 30 godina. Došao je na moj nagovor u Varteks, tu postao trener i sve ostalo se zna. Ima važnu kvalitetu što voli raditi i jako ga poštujem kao suradnika i kolegu. Naravno, razgovaramo o nogometu, razmjenjujemo mišljenja. To je u nogometu neobično važno. Imamo obojica puno posla, ali kad se nađemo u Varaždinu, često smo u neformalnim druženjima i razgovorima.

Pod vodstvom hrvatskih stručnjaka Oman je napravio važan iskorak.

– Jako sam zadovoljan u Omanu. Ovdje dijelimo naše iskustvo i znanje u razvoju nogometa, a nedostajao nam je taj bod da se plasiramo u dodatne kvalifikacije u koje je otišla Australija. Ambicije su sve veće i veće, sami postavljamo pritisak i visoke ciljeve. Ova je reprezentacija iz četvrte azijske lige došla među osam najboljih. Nadamo se pomacima i u reprezentaciji, ali i u ovdašnjem klupskom nogometu, koji sada nije na željenoj razini – zaključuje Ivanković.