Nakon utakmice koju smo te nedjelje odigrali u Osijeku, i to vrlo uspješno, dozvoljeno mi je da do utorka ostanem kod svojih, u svojoj rodnoj Lili nedaleko Našica. Okupili smo se svi zajedno kod nas doma, krenuo je razgovor, otac Damir me pitao do kada ostajem.

Bilo mi je drago tako razgovarati jer sam uistinu mlad otišao od svojih. Najprije u Osijek gdje sam upisao opću gimnaziju, kasnije, još maloljetan u Belgiju tako da je okupiti se kod kuće sa svojima bio svojevrsni privilegij u kojem baš i nisam mogao često uživati.

Rekao sam ponosno kako se vraćam tek u utorak kad su zakazani treninzi. Znate što mi je, sasvim ozbiljan, odgovorio otac? »Super, onda sutra ujutro svi zajedno možemo u šumu, po drva!« Malo sam ga zbunjeno pogledao, ali nije bilo druge – ustani Toni pa put šume i utovara drva.

Nekoliko smo prikolica dovezli. A nakon tog mog specifičnog »treninga«, došao nam je Dinamo na Rujevicu kojem smo utrpali – četiri komada. Ma nema vam kod nas doma – zvijezda Rijeke, reprezentativac Hrvatske – nego sine, tovari drva!

Sa smiješkom odobravanja i razumijevanja situacije u kojoj se našao ispričao nam je to Toni Fruk, sasvim sigurno jedno od najvećih osvježenja hrvatske nogometne scene, igrač koji je napokon, nakon druge sezone u Rijeci počeo u svoj punini pokazivati raskoš talenta za koji je itekako bilo poznato kako postoji, još od njegovih najmlađih dana.

Prošao pravu muku

No, iako se to nikad i nikako zahvaljujući njegovoj srdačnosti, neposrednosti, inteligenciji i simpatičnosti ne bi moglo zaključiti, da bi stigao do današnjeg statusa ponajboljeg igrača HNL-a, prošao je pravu muku, izdržao je silne bolove, nelagodu i strah koji kod svakog sportaša izazivaju ozljede kojima liječnici ne mogu otkriti uzrok.

– Kad bismo baš krenuli kronološki po mojoj karijeri, da igram, a ne da se nalazim među vratnicama, »zaslužan« je nekadašnji vratar Dinama Filip Lončarić. Dinamo je gostovao u Našicama u povodu proslave 90. rođendana NAŠK-a.

Njihov prvi vratar bio je Kelava, Lončarić je bio zamjena. Nakon utakmice, svi su moji suigrači, a bili smo tad prednatjecatelji, od Dinamovih zvijezda dobili dresove. Samo Lončarić ga nije dao meni. Istina, jednom sam ga prigodom prije te epizode uspio »nažicati« rukavice, no kad nisam uspio dobiti dres, drugog sam dana odlučio kako želim – igrati, rekao nam je u vrlo dinamičnim razgovoru koji smo vodili na Rujevici Fruk.

Vrlo brzo zatim prelazi iz Našica u osječku nogometnu akademiju Krpan&Babić gdje odmah dobiva priliku zaigrati za njihove »limače«, također prednatjecateljski uzrast najmlađih nogometaša. –

Gledajte, da čitav život tati izvlačim drva, ne bih mu mogao zahvaliti koliko je u tim godinama uložio truda, sredstava i vremena u moju najraniju nogometnu izobrazbu. Nas je nekoliko dječaka iz našičkog kraja svaki dan s nekim od roditelja bilo voženo u Osijek, svakog dana 120 kilometara!

Jesmo, mi smo davali sve od sebe i istinski smo uživali u nogometu tako da im je to sasvim sigurno bila satisfakcija, na neki način i nagrada za njihov trud, ali kad sagledam to danas, iz ovog kuta uistinu je to bila velika žrtva, sjeća se svojih početaka Fruk.

Osijek je tih godina, mada je i danas po tome jako dobar, slovio kao istinska meka za mlade slavonske nogometaše. Uostalom, prolistamo li samo bližu povijest hrvatskog nogometa, imat ćemo što nabrajati kad su uspješni slavonski igrači u pitanju. Na kraju krajeva i Rijeka ima unutar svojih zadnjih desetak godina mnogo toga zahvaliti nogometašima koji su ponikli u Osijeku i Slavoniji.

– Sve je to istina, ali zahvaljujući jednom čovjeku, fanatičnom zaljubljeniku u nogomet i treneru »ruskog« tipa, Milanu Đuričiću ostao sam u školi, nisam prešao u Osijekove podmlatke. Tražili su me već tada svi najznačajniji hrvatski klubovi, pa tako i Rijeka, ali ja se nisam dao iz Krpan&Babića.

Znao sam da su upravo ti i takvi treninzi u formativnoj dobi mladog nogometaša presudni za njegovo odrastanje i kasniju karijeru. Koliko god da nas je fizički istinski »ubijao«, Đuričić, inače dobitnik brojnih priznanja unutar trenerske struke, na svoj je specifični način od nas stvorio odgovorne igrače, sjeća se Fruk svojeg nogometnog odrastanja, uvijek i kao član hrvatskih dobnih nogometnih izabranih vrsta.

Mistična ozljeda

No, na pragu punoljetnosti i upisa u četvrti razred gimnazije, stigla je ponuda iz Belgije, u svojim ga je juniorima želio Mouscron, nogometni klub iz istoimenog grada na krajnjem zapadu te države, smješten uz belgijsko-francusku granicu.

– Nije mi bilo lako, posebno se sporazumijevati na njihovom dijalektu, srećom da postoji engleski jezik, koliko da se kod izobrazbe nas nogometaša jako mnogo razumije i iz pokreta tijela. S obzirom na to da sam bio maloljetan, sa mnom je bila i mama Tanja, a vrlo brzo nakon te epizode uslijedio je poziv iz talijanske Serije A, Fiorentina mi je ponudila ugovor.

S obzirom na to da sam u svakom smislu bio odrasliji, mama se vraća u Lilu, a meni slijedi jedno od najčudnijih, ma mogu reći i najmučnijih razdoblja u nogometnoj karijeri i životu. Pojavila se naime »mistična« ozljeda gležnja koja mi je zadavala velike bolove i onemogućavala normalan trening i napredak u igri, pomalo se i danas potišten sjeća Fruk tog razdoblja od prije šest godina.

Iako su najrazličitiji pregledi i snimke završavali liječničkim konstatacijama – proći će, nije ti ništa, kako došlo, tako prošlo, Toniju mjesecima nije bilo ni malo bolje. K tome počinje i 2020. godina siječanj i veljača donose, posebno u tom dijelu Italije silnu pošast koronavirusa.

– Rekli su nam u Firenci – idite doma. Priča se ne razvija u nimalo dobrom smjeru, ne odete li odmah, doći će do zatvaranja granica i ostat ćete – nigdje. Poslušali smo ih, a ma koliko se tada u svakom smislu, pa tako i po pitanju moje karijere sve iskazivalo nekako katastrofično, a bol je u nozi postajala sve jača, pa da – nije mi bilo ni jednog razloga za pozitivna razmišljanja, sjeća se Fruk.

Sobom u Hrvatsku donosi i medicinsku dokumentaciju, CD snimke te, zbog bolova i nemirenja sa situacijom da polako, sa samo dvadesetak godina nestaje iz nogometa, odlazi u Krapinske toplice.

– Primio me na pregled dr. sc. Ivan Rakovac, inače iz Poreča, vrhunski ortoped, specijalist za ozljede gležnja i stopala i za svega nekoliko desetaka sekundi nakon pregleda mojih snimki gležnja zaključio – pa tebi je u gležnju slomljena jedna koščica!

Bio sam istovremeno preneražen i sretan! Napokon, nakon godinu dana silnih traumi i muka dr. Rakovac me vratio u život! Zvao je i liječnika koji su me prije pregledavali kako bi se raspitao za još neke detalje, a oni su mu odgovorili kako su mislili da se u slučaju tog puknuća kosti radi o nekoj prirođenoj – priraslici!

Sva sreća da Hrvatska uz vrhunske sportaše ima i jednako tako vrhunske liječnike koji spašavaju naše sportske karijere, sretan je Fruk.

Golgeterska karijera

Mada, godine u kojima je zbog neigranja na neki način nestao s »radara« menadžera koji prate razvoj karijera mladih nogometaša tako da period koji je uslijedio nakon zdravstvenog oporavka bio je poprilično neizvjestan.

– Ma ni u drugoj ligi me nitko nije htio, nisam mogao pronaći angažman ni u tom stupnju hrvatskog nogometnog natjecanja. Uzalud reference iz Osijeka koje su me odvele u Belgiju i Italiju! Nakon tog traženja ipak se javila Dubrava, ali tada je Fiorentina počela raditi probleme da bi na kraju dobio zeleno svjetlo.

Priključio sam se pripremama Dubrave, krenuo igrati, sljedeće sezone ide prelazak u Goricu gdje sam konačno po prvi put zaigrao u najvišem razredu nekog nacionalnog prvenstva, sjeća se Fruk.

A tada, u rujnu 2021, godine počinje njegova golgeterska karijera kao i veza s Rijekom. Fruk je naime svoj prvi gol u HNL-u postigao u 90. minuti utakmice Gorica – Rijeka.

– Kako se ne bih sjećao svog prvog gola koji sam, kao izjednačujući, u 90. minuti zabio svom današnjem kolegi, našem vrataru Zlomisliću. Istina, postigla je nekoliko minuta kasnije Rijeka svoj pobjedonosni zgoditak tako da je taj moj gol ipak bio bez koristi po bodovni saldo, naglašava Fruk.

Igre u Gorici bile su – promjenjive sreće. Slijedila je jedna jako teška godina za klub iz Velike Gorice, sezona u kojoj su jedva sačuvali prvoligaški status. A kad je klub u statusu »davljenika«, fantazist poput Fruka teško mogu doći na svoje, pokazati raskoš svog talenta.

– Teško je bilo, ali bila su to vremena koja su ipak značila afirmaciju mog seniorskog nogometa. Uostalom, kad se sjetim muke s kojom sam dočekao 2020. godinu, igranje u Gorici bila je prava »pjesma«, tvrdi Fruk.

A ako je to bila gorička pjesma, ljeto 2023. godine i njegov dolazak u Rijeku, i to u fantastični sastav u kojem su bili Pašalić, Ivanović, Smolčić, Hodža, Glešić najavljivali su pravu pravcatu simfoniju.

– Ma Rijeka je fantastična sredina. Riječ je o toliko dobro posloženom klubu koji gaji istinsko povjerenje prema svim igračima, daje im priliku za dokazivanjem, poštuje ih i podstiče i kad ne ide tako da sam dolaskom u Rijeku za sada napravio najbolji potez u životu.

U klubu vlada toliko dobra atmosfera da većina igrača koja dođe u Rijeku, a uvijek su u pitanju istinski talenti kod kojih je u nemalo slučajeva došlo do zastoja u karijeri, ovdje značajno podigne kvalitetu igre i doživi velike uzlete karijere.

Posebno je ovdje dobro nama mladim igračima, ja sam primjerice u Rijeku došao kad mi je bilo nešto više od 22 godine, dok su Ivanović i Hodža ili Frigan bili još i mlađi, Pašalić tek koji mjesec stariji, jer Rijeka nam svima daje šansu.

Ne diže glas, ima strpljenja, sjajno djeluje na psihološkom planu, ma u svemu – sve do našeg restorana u kojem smo također maženi i paženi. Posebna priča su i naši navijači koji nam se uvijek obraćaju s istinskom radosti.

Kako u klubu, tako i u gradu vlada jedna posebna atmosfera poštovanja koja apsolutno utječe i na kvalitetu naših igara, na stabilnost naših osobnosti. Znate, da biste postigli odnosno dali svoj maksimum, poželjno je da u klubu vlada jedan poticajni mir.

Nema nepotrebnih pritisaka koji stvaraju nervozu i time umanjuju kvalitetu igara. Bez daljnjeg, upravo ta organizacijska kvaliteta kluba i poštovanje, pa i ljubav koja se itekako prema nama osjeća na tribinama, jako su važan faktor da se Rijeka nalazi tu gdje se nalazi: u više nego izglednoj situaciji bitka za dvostruku krunu, zaključuje Fruk.

Sigurnost primanja

Dakako, u ovom se dijelu razgovora pojavljuje i pitanje sigurnost primanja. Ma koliko vladalo povjerenje i poticajnost, ipak igra se i za novac.

– Znate, kad dolazite u Rijeku, i ta vam je komponenta organizacije kluba jasna. Predsjednik Damir Mišković je ustrajan po pitanju samoodrživosti kluba. Znam da su navijači zbog toga, zbog prodaje igrača nekad tužni i ljuti, no upravo ta razlika u vrijednosti koja se ostvaruje igranjem u Rijeci je ta koja klub drži u plusu što je pak jamstvo svih prihoda i stabilnosti cijelog kluba.

Zbog svega, već sam sada siguran da kad jednom odem iz Rijeke nikad neću zaboraviti klub koji me nakon mnogih turbulencija pa i ne baš izglednih situacija u životu doveo do jedne od najboljih reprezentacija svijeta, zaključio je naš razgovor Toni Fruk, trenutno ponajbolji hrvatski igrač, ali i jednako toliko dobar čovjek. Nekako baš – plemenit. Na travnjaku i u životu.

– Znate, mnogi me pitaju u što bih uložio kad jednog dana u nekim velikim klubovima lige »petice« zaradim novac. Pa se spominju apartmani, kuće, kafići i restorani. Ne, svoje prve »veće novce« uložit ću u instalaciju plinskog grijanja u našoj obiteljskoj kući u Lili.

Koliko god odlazak u šumu i priprema drva za ogrjev imali i svojih lijepih strana, svake godine imati presing da vam za zimu treba trideset i više »kubika« drva koja ćete sami pripremiti nije ni najmanje ugodno. I zato, prva moja investicija neće biti u ciglu i beton nego u – plin!

Voditelj brodice

S djevojkom Karlom, Našičankom s kojom sam u vezi nekoliko godina, živim u Rešetarima i to jednom mirnim, staloženim životom. Nema vam tu previše izlazaka, posebno ne večernjih, pokoja kava u Rijeci, Kastvu ili Srdočima.

Za moju prehranu zadužen je prema točnim uputama klub tako da vam nema ni nekog velikog kuhanja kod nas doma. Da, volim slavonsku hranu, ali često preferiram i ribu. Iako nikad u životu nisam ma ni pomišljao na ribolov, nedavno sam položio za – voditelja brodice!

S obzirom na to da su u Rijeci ti ispiti uvijek kad su i naše utakmice, polagao sam i položio ispit u Krku. Nagovorio me na to naš stanodavac koji posjeduje svoje plovilo, vodio nas je na more i dogodila se moja želja da i sam upravljam brodicom. U slobodno vrijeme volim igrati tenis i padel, te obožavam pratiti Formulu 1, pojašnjava nam Fruk.

S obzirom na to da mu je nedavno, 9. ožujka, bio rođendan, počastio je kolege u klubu.

– Vesele se jako našim slavonskim proizvodima. Kulenova seka im je najdraža, pa naše kobasice i slanina, domaće, slavonsko je svima jako privlačno, dodao je Fruk koji u Rijeci ima i rodbine, vezane uz djedovu generaciju koja je na Kvarner doseljavala kad i većina današnjih stanovnika Rijeke, prije šezdeset, sedamdeset godina.

A i uz Frukovu Lilu povezano je niz zanimljivosti. Naziv je dobila po majci Dore Pejačević, a u velikom je broju davno naseljena doseljenicima iz Zagorja. Na samom kraju razgovora predviđamo Fruku tri titule ovog proljeća.

– Dvije svakako, zaključio je uz iskreni osmijeh Toni Fruk.

Podrška Lile

Gostovanje u Osijeku bio je poseban dan za Tonija Fruka. Veznjak Rijeke je na Opus Areni imao veliku podršku i to ne samo od strane Armade i navijača Rijeke koji su »potegnuli« do glavnog grada Slavonije, svog Tonija došao je podržati i veliki broj sumještana iz Lile, pa tako i članovi te igrači istoimenog kluba u kojem je Toni bio nepovratno očaran pa i začaran nogometnom loptom.

Samo zbog dobi, Toni je bio premlad za pionire, nje najprije službeno zaigrao za NK Lila, a iako ga je nogomet odveo daleko od Lile, njegovi sumještani nisu zaboravili na njega već su u velikom broju došli na Opus Arenu kako bi mu dali podršku.