RIJEKA  Kad god su navijači Rijeke razočarani izlaznim transferima i krenu u serijsko spominjanje rodbine predsjednika i cijele uprave, s juga i iz metropole redovito im stižu uvijek iste replike: »Sjetite se gdje ste bili prije Miškovića i zamislite koliko bi duboko pali da čovjeku danas pukne film pa digne sidro.« Dok navijači Rijeke psuju sportske direktore i kritiziraju kvalitetu igre Đalovićeve momčadi, njihov nedjeljni protivnik, stoper Istre 1961 Dario Marešić u pero kolegi Robertu Caru za Glas Istre kaže: »Rijekino prvo mjesto i finale kupa nisu ni sreća, ni slučajnost nego karakter i kvaliteta!«

Klasično »nitko nije prorok u vlastitom selu«.

Dok ostatak Lijepe Naše Rijeci zavidi i na Damiru Miškoviću i na Srećku Juričiću, Radomiru Đaloviću, Toniju Fruku, Stjepanu Radeljiću… Na uvjetima za rad na Rujevici, na rezultatima u posljednjih 13 godina, klupskoj stabilnosti i ogromnom postotku uspješnosti kad je u pitanju dovođenje novih igrača… Primorski navijački mentalitet najčešće se ogleda u – grintanju.

Ako netko takne u nas, odmah skačemo k’o jedan, »soli contro tutti«. Ne damo na Rijeku, Primorje i Kvarner. Ali među sobom smo… Grintavci. Profesionalni tragači za negativom i vlastitim manama. Kritiziramo i ono na čemu nam drugi zavide.

Klasični primjer prve rečenice prethodnog odlomka je – svaka utakmica. Tijekom tjedna se naslušamo svega, svih mogućih prigovora, katastrofičnih scenarija, zamjerki predsjedniku, treneru i svakom igraču. A kad pride nedeja zapolne, »Ruja« se pretvori u grotlo zajedništva i podrške jedinima koje volimo i jedinima koje imamo – Bijelima.

Zbog njih ne skrivamo suze radosnice, a zbog njih i proklinjemo dan kad smo zavoljeli nogomet, kunemo se kako nas bar godinu dana sigurno neće vidjeti. A znamo da lažemo sami sebe jer »kad se voli Rijeka, tebi nema lijeka«.

Panjevi

Koliko je samo novih igrača dočekano s palcem dolje… Ili nikad nismo čuli za njih ili su nečiji otpadci ili su panjevi koji da nešto vrijede ne bi bili bez odštete. Sportski direktor Darko Raić-Sudar i njegov pomoćnik Antonini Čulina bili su meta otrovnih i definitivnih presuda o promašenim poslovima s Majstorovićem, Devetkom, Orečom…

A kad igrač, čak i onaj koji krene lošije, dobije pravu prigodu u kontinuitetu, onda Majstor postane jedan od vođa i redoviti skupljač aplauza na otvorenoj sceni, Devetak sjajan i u obrani i kad krene naprijed, Oreč desni bek za kojeg se s vrha Učke po najvećoj magluštini vidi da je klasično pojačanje.

Thierry Henry nije uspio u Juventusu, Dennis Bergkamp nije uspio u Interu, u svojoj prvoj madridskoj sezoni najgorim ulaznim transferom u povijesti Reala proglašen je – Luka Modrić.

A na obali najljepšeg zaljeva pod kapom nebeskom igrače promašajima proglašavamo unaprijed. Ljude koji vode sportsku politiku ismijavamo. Mi Primorci. Profesionalni grintavci.

Normalno da u ovosezonskoj borbi za duplu krunu ima i ohoho udjela posrtaja Hajduka i Dinamovog navikavanja na život bez Mamića, ali što je bilo kad je Rijeka završila kao četvrta ili u jedinoj kriznoj polusezoni Miškovićeve ere nekoliko kola provela pri dnu ljestvice? Tad nitko nije odricao uspjehe ni Dinamu, ni Hajduku, ni Osijeku jer im je lakše zato što je Rijeka na koji mjesec posrnula.

I Maksimir i Poljud i Opus Arena imaju svojih problema. I to su – njihovi problemi. Baš kao što su riječki – samo riječki. A ima ih kao u svakom klubu na svijetu. I griješi se, svakodnevno, kao u svakom klubu na svijetu. No povremeni »reality check« ne bi nam došao loše, s vremena na vrijeme.

Ili malo više vjere i dobre namjere. Oni koji čak i površnije prate Rijeku sigurno, ama baš svi do jednoga, pamte što je u mikrofon preko razglasa s balkona Radio Rijeke po valjda doslovno stoti put izrečeno kad se 22. svibnja 2019. slavio kup osvojen Bišćanovom pobjedom nad Bjeličinim Dinamom u Puli:

– Moja obitelj i ja nismo savršeni, ali dajemo sve što imamo i možemo za Rijeku. Bez vas ne bi bilo ni ovog slavlja. Ja više od ovog ne mogu! Ako dođe netko tko može, prvi ću mu širom otvoriti vrata kluba. Dok se to ne dogodi, radit ćemo dalje na isti način kao dosad i davati sve od sebe za Rijeku. Da nije bilo vašeg navijanja, ne bi sad u Rijeci sjalo Rabuzinovo sunce. Ljudi, hvala vam! Od srca vam hvala… – rekao je tad Damir Mišković pa prepustio mikrofon već dobrano »nadimljenim« igračima koji su se u onih uru vremena od Pule do Rijeke »natankali« k’o da su imali cijelu noć feštanja iza sebe.

I kad dođe novi prijelazni rok, dogode se nove, a stotine puta najavljene prodaje igrača, ama baš nitko se ne sjeća onoga što predsjednik, direktori i svi treneri ponavljaju svake godine. Jer navijač iz navijačke kože ne može.

Ali bar povremeno, bar tu i tamo se sjetimo da je klupska politika jasna i glasno javno izrečena i nepromijenjena. Sjetimo se da u gradu u kojem se broj stanovnika smanjuje, a jednako tako pada i udio mladog stanovništva u ukupnoj populaciji, u gradu koji nije sposoban iznjedriti jednog ozbiljnog klupskog sponzora, neki miškovići, juričići i njima slični Hrvatski nogometni klub Rijeka gotovo desetljeće i pol drže u vrhu hrvatskog nogometa.

»Drosina«

Sa svim njihovim manama i pogreškama. Kojih sigurno nema ni približno onoliko koliko ih se svake sezone nabraja i spočitava. Jer kad bi tome bilo tako, onda ne bi bilo ni Stuttgarta, ni Milana, ni duple krune, ni superkupa, ni osvojenih kupova, ni skupina europskih natjecanja, ni onog divnog »ludila« iz prošle sezone, ni nevjerojatne borbe za naslov i kup ove sezone.

Ima pravo Đalović kad grmi koliko je ponosan na svoju momčad. Ima pravo Marešić kad kaže da to nisu ni sreća, ni slučajnost, nego kvaliteta i karakter.

Imaju pravo svi oni koji nam zavide na ustroju kluba i radostima koje su dio riječke svakodnevice više od 13 godina. Što bi trebali Dalmatinci i Slavonci, srušiti stadion i ugasiti klub?!

U jednoj takvoj instituciji kakva je Hajduk Split, klub koji bez problema okupi 30 tisuća ljudi na stadionu (a bilo bi ih i 100 tisuća da je toliki kapacitet), naslov nisu vidjeli 20 godina. Osijek već godinama troši milijune i milijune više nego Rijeka, a prijeti mu borba za ostanak sa Šibenikom koji ni za struju nema.

Za to vrijeme, na obali najljepšeg zaljeva pod kapom nebeskom, proklinje se one koji su stopera prodali u Dinamo za ukupnu zaradu koja će se, kad bude odlazio Niko Janković, popeti na 5-6 milijuna eura i…? Tri mjeseca kasnije imaju sedam bodova više od tog istog Dinama.

Ne znaš ‘ko je »luđi«. Mišković, Đalović, igrači ili navijači?!

U subotu, 18.45 sati, Derbi della Učka. Bez »pocrvenjelog« Radeljića i još uvijek ozlijeđenog Škorića. Reklo bi se – novi test karaktera. Ali nije. Momčad je svoj vrhunski karakter ove sezone dokazala, Đalovićev već polako ulazi u legendu (nikako da mu sjedne kako više nije igrač i da ne mora slaviti gol s momčadi 70 metara od klupe), a Armadin je ionako zajamčen. Orit će se riječka pjesma »Drosinom«.

Dinamo je dobio Bobana, Hajduk ima Livaju, ali prva je – Rijeka. Vežite se, uskoro opet polijećemo. I opskrbite se s tabletama za smirenje. Bit će još svega do kraja sezone! Rijeko, ostani luda i vjeruj u sebe.