Rođena Riječanka talijanskog porijekla plesno znanje i iskustvo stjecala je godinama, živjela je u Napulju, Siciliji, ali i dalekoj Rusiji. Odrastanje u talijanskoj kulturi ostavilo je dubok trag na njoj, srčanost i strastvenost joj najviše nedostaju u ipak malo »hladnijoj« Rijeci, ali zato tih osjećaja ne nedostaje u njezinu radu tijekom kojega spaja ples i – nogomet.

Ivana Marković bivša je profesionalna plesačica te jedna od prvih ženskih trenerica u HNK-u Rijeka, klubu u koji je donijela i novi način treninga za mlade članove Škole nogometa. Ples i nogomet, na prvi pogled nespojivo, ali zapravo je riječ o sličnim sportovima.

– Ono što radim od prvoga dana u klubu jest da na jedinstven način uklapam ples u nogometni trening, ali igračima uvijek naglašavam kako je to samo sredstvo kako bi se oni unaprijedili kao igrači, a ne kako bi postali plesači. Nogomet i ples su jako slični u razvoju ritmičnosti i prostorno-vremenske orijentacije, igrači na terenu moraju paziti gdje su suigrači i kako održati raspored tijekom igranja. A onda su tu i koordinacijske sposobnosti, kretnje i nisko težište, što je vrlo slično u tim sportovima, započinje priču o svoje dvije strasti aktualna kondicijska trenerica pionira HNK-a Rijeka Ivana Marković.

Plesni treninzi

Ova je 28-godišnjakinja plesne treninge u Školu nogometa unijela kako bi razvila različite sposobnosti nogometaša, ali i kao dio regeneracije nakon utakmice.

– S najmlađim uzrastom, morčićima, radim na plesnom dijelu kako bismo razvili njihovu generalnu koordinaciju, dok u stručnom stožeru pionira imam ulogu općeg kondicijskog trenera. S njima radim na razvoju funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, ali uvijek pokušavam da ta uloga kondicijskog trenera ne bude striktno za razvoj fizičkog dijela, već da razvijamo zdrave navike. Želim ih potaknuti na naporan rad, da nauče primiti kritiku i da nešto izvuku iz nje. To je taj pedagoški dio na kojem volim raditi jer je razvijanje ličnosti u toj dobi jako važno.

Plesne treninge kod pionira zapravo koristim u regeneraciji nakon utakmice. Kako to izgleda? Nakon miofascijalnog opuštanja razgovaramo malo o utakmici, tu ih nastojim opustiti, a onda u glavnom dijelu treninga imamo plesnu koreografiju s glazbom ili čak i bez nje. Dečki pomoću određenih plesnih kretnji zapravo odrađuju dinamičku mobilnost u regeneracijskoj zoni. Možemo reći da je to onda »dva u jedan« – trening regeneracije i trening koordinacije.

Članovi Škole nogometa odlično su prihvatili plesne treninge, ali i trenutno jedinu žensku trenericu u klubu.
– Moram priznati da dečkima ženska trenerica, pogotovo u njihovoj dobi, jako puno znači. Moja empatija sigurno pridonosi radu stožera jer ja često vidim nešto u svlačionici vezano uz međusobne odnose igrača što mi se ne sviđa i tu pomažem glavnom treneru, a da nije vezano striktno uz trening. Osjetila sam, također, da im je ugodnije prići meni i objasniti nešto što ih muči. Ja ću im lakoćom dati neki savjet vezano uz osobni problem ili njihove osjećaje, a što im je možda neugodno podijeliti s muškom osobom.

Neki mi i otvoreno kažu da su jako opterećeni i da ne mogu zaigrati opušteno. Vrlo je česta tema taj stres i opterećenje koje dolazi izvana, najčešće od doma. To su ipak tek 15-godišnjaci, a osim nogometa znamo otvoriti i neke druge teme. Nedavno sam ih pitala ima li tko djevojku, ha, ha. Neki su bili otvoreni, a neki baš i ne, ali sam im rekla da sam tu na raspolaganju za bilo kakve savjete i da mi se slobodno mogu obratiti.

Od prvoga dana u klubu na jedinstven način uklapam ples u nogometni trening, ali igračima uvijek naglašavam kako je to samo sredstvo kako bi se oni unaprijedili kao igrači, a ne kako bi postali plesači

Pioniri HNK-a Rijeka s glavnim trenerom Deanom Bolićem i kondicijskom trenericom Ivanom Marković

Raširenih ruku

Od početka su Ivanu u klubu kolege dočekale raširenih ruku, kao i s puno entuzijazma za novitetom u radu s mladim nogometašima.

– Krajem 2016. godine sam imala razgovor za posao s voditeljem Škole nogometa Edom Flegom, nakon što me klubu preporučio sadašnji kondicijski trener prve ekipe Aris Naglić. Flego je, nakon što sam izložila svoj plan, bio jako entuzijastičan što ćemo donijeti nešto drugačije u treninge s nogometašima. Prva sam u Rijeci unijela takvu vrstu treninga u nogomet, a na razini Hrvatske je još jedna trenerica u Školi nogometa GNK Dinamo.

Ipak, moji treninzi u Rijeci se i razlikuju jer sam ja to više povezala s plesom, a ne toliko aerobikom. U klubu su mi zatim dali potpunu slobodu i kreativnost te sam službeno krenula s radom u siječnju 2017. godine. Bio je na početku mali šok i za igrače i za ostale trenere, ali sam brzo dobila pozitivnu povratnu informaciju.

Prijelaz iz nogometa u ples je bio šok za igrače, ali zato za trenericu nogomet nije predstavljao nešto novo.

– Nisam imala problema u prijelazu iz plesa u nogomet jer sam ga kao mlađa voljela igrati, ali i gledati. I danas znam s tatom pogledati koju utakmicu, s njime se onda najčešće prati Serie A, a posebice Inter Milan. Iako, počela sam se više interesirati o tehnikama i taktikama otkad sam počela s ovim poslom, ali gledam nogomet cijeli život tako da mi prilagodba nije bila veliki problem.

Komentari s tribina i klupe

Ivana kao trenerica u HNK Rijeka ruši i one standardne predrasude vezane uz spol i najvažniju sporednu stvar na svijetu. Zlobnih komentara je i u njezinu slučaju, nažalost, bilo.

– Bila sam svjesna od početka da sam izabrala put koji nije najlakši jer je, nažalost, još uvijek neobično vidjeti žensku trenericu u nogometu, i to čak mislim i na ženski nogomet, a ne samo muški. U Rijeci nisam imala niti jedno negativno iskustvo, svi su me u klubu odlično prihvatili jer ipak i živimo u sredini koja je malo otvorenija prema različitosti. Komentara na račun mojega spola zna biti kada idemo na gostovanja s pionirima u neke manje sredine. I s tribine, ali i s klupe protivničke momčadi znam čuti: »Što ova žena radi na klupi« ili »A što će ona ovdje«.

Takve uskogrudne ljude ne bih ni komentirala, meni je na kraju najbitnije da me ljudi koji me okružuju i koji su kvalitetni podržavaju. A ovaj ostatak mi je još veća motivacija da postanem uspješnija. Jesam li se trebala više dokazivati od muškaraca? Pa, možda i jesam na početku, ali zapravo sam više trebala dokazati da autoritet nema spola, već da on ima veze s karakterom i kvalitetom rada. Ne znam jesam li to trebala dokazati više sebi, nego drugima, ali sam uspjela u tome. Općenito bih potaknula žene na sve liderske poslove, mislim da toga nedostaje.

Jesam li se trebala više dokazivati od muškaraca? Pa, možda i jesam na početku, ali zapravo sam više trebala dokazati da autoritet nema spola, već da on ima veze s karakterom i kvalitetom rada

Pozitivna atmosfera

I dok govori, kod Ivane se može vidjeti i osjetiti ambicioznost te strast koju želi prenijeti na mlade nogometaše. Priznaje da je stroga, ali i da nastoji unijeti pozitivnu atmosferu u ekipu.

– Kakva sam kao trenerica? E, to bi trebalo pitati igrače, ha, ha. Mislim da dosta tražim, ali i da se maksimalno trudim pružiti im sve svoje znanje kako bi se oni razvili kao igrači i ljudi. Stroga sam, ali prepoznajem situaciju u kojoj moram biti opuštena i u kojoj mora biti pozitivna atmosfera. Volim osjetiti kod njih tu ljubav i strast prema nogometu, a da još nisu opterećeni rezultatom.

Meni je manje bitan rezultat, a više razvoj pojedinog igrača i da vidim tu želju i strast na terenu. Imamo jako dobru ekipu pionira, ima dosta perspektivnih igrača sa svijetlom budućnosti. Ne želim igračima stvarati pritisak, meni bi osobno najveća nagrada bila da jednoga dana vidim da su dečki s kojima sam ja radila ostvarili svoj san u nogometu. Mogu biti sretna što radim s ljudima koji također razmišljaju slično kao ja.

Treneru Deanu Boliću i meni cilj je na kraju uvijek isti – razvoj igrača i napredak njih kao momčadi. Nikada ne radimo ništa iz sebičnih razloga, uvijek nam je fokus na igračima, iako možda ponekad nemamo isti stav.

Rušenje predrasuda

Unatoč svakodnevnom radu u Školi nogometa, kondicijska trenerica se još uvijek u svoje slobodno vrijeme zna opustiti uz svoju prvu ljubav – ples.

– To nikada neće izaći iz mene. Nakon svojeg treninga ili teretane znam onako »za svoju dušu« zaplesati. Kroz odrastanje mi je fokus bio samo na plesu, nitko mi ne može oduzeti to znanje i ljubav prema tom sportu. Zato sam sada i sretna što sam uspjela spojiti ples s nogometom, ovako mi on nije izašao iz života. Žao mi je što Rijeka nema plesni klub ili dovoljno zainteresiranih kako bih ja to mogla pokrenuti i prenijeti znanje plesačima. Razmišljala sam prije o tome, ali trenutno mislim da u Rijeci ne bih imala kome to znanje prenijeti.

Ivani u bližoj budućnosti, točnije u prosincu ove godine, slijedi polaganje UEFA C licence za nogometnu trenericu. A u malo daljoj budućnosti…

– Bit ću iskrena, naravno da bih se veselila radu sa seniorima jednoga dana. Kada mi se pruži takva prilika, hrabro ću je i strastveno prihvatiti. I to će onda biti pravi primjer kako se mogu rušiti neka konzervativna mišljenja i predrasude kojih će, nažalost, uvijek biti. Onda bih mogla biti primjer svim budućim ženama u nogometu da spol ne smije i ne može biti razlog da netko ne ostvari nešto što želi u životu. To je jasna poruka koju ja želim poslati. Želim da djevojke s tribine mogu vidjeti kako druga djevojka ili žena zagrijava prvu ekipu. Dosad to nisu mogle, kao što nisam mogla ni ja. Kako ćeš sanjati o nečemu ako nemaš barem jedan primjer i uzor?