RIJEKA Duboki su trag Varaždinci i bivši nogometaši Varteksa i(li) Varaždina ostavili na Kantridi i Rujevici. Bez uvrede bilo kome, ali najveći je – gospodin Davor Vugrinec. Maestro. Klasa. Nogometni artist. Kolosalno odigrana sezona 2005./06., osvojeni Hrvatski kup i dani u kojima je zbog njega i na treninge znalo doći nekoliko stotina gledatelja. Možda i najbolja sezona ijednog igrača u dresu Rijeke od hrvatske neovisnosti do danas.

Vuga je danas daleko od sporta. Uživa u vođenju svoje galerije, domaći nogomet toliko ne gleda da priznaje kako uopće nema smisla da išta komentira jer jednostavno ne prati HNL. »Pozdrav Kvarneru, sretno u borbi za naslov«. Dovoljno!

U toj kvarnersko-zagorskoj priči je i aktualni trener Varaždina Nikola Šafarić, ali prije »Šafe« ipak idu trojica naših današnjih sugovornika. Leon Benko, Goran Mujanović i Josip Brezovec. Igrači koji su od 2012. doslovno – pisali povijest Rijeke.

LEON BENKO bio je napadač kojeg su se bojali: a) protivnički vratari jer trpao je s obje noge, glavom i iz svih pozicija, b) pregrubi stoperi-panjevi kojima je vraćao dvostruko i c) nadobudna piskarala željna stjecanja jeftinih medijskih poena preko leđa poznatog sportaša.

Benko je zabijao (doslovno) svjetske golove, a imao je i onaj osjećaj da na svaki otpadak bude na pravom mjestu i nekako ga, bilo kako, ugura u mrežu. I ulazile su. Ulazile su na sve načine. I voleji u rašlje i »frnjoke« koje su pol metra prešle gol-liniju.

Poštenjačina

Za Rijeku: 63 utakmice, 42 gola i 8 asistencija.. Prvi veliki golgeter u eri Damira Miškovića. I fajter. Uvijek vatra u očima, nijedan ga stoper nije toliko istukao koliko je on tukao po njima. Za neke prgav, za navijače klubova u kojima je igrao – obožavani napadač.

Jedan od onih koji nikad nije dao na sebe. Ni kad bi pročitao neku rečenicu koja mu ne bi sjela, iza koje je vidio manjak objektivnosti i dobre namjere, nije imao ni najmanji problem autoru to objasniti licem u lice. Zapravo, poštenjačina. Jedan od onih s kojima uvijek znaš na čemu si. Korektnost vraća korektnošću, a ako mu uvališ lakat, on ti vrati i laktom i uklizavanjem.

Zabio je Stuttgartu pa bi već samim time zauvijek ušao u povijest riječkog nogometa. A bilo je tih golova još koliko ti srce želi.

U Jadranskom derbiju na Kantridi je 2013. Hajduku zavukao jedan od apsolutno najljepših pogodaka u HNL povijesti. Bez pretjerivanja »vanbastenovski«. Samo ne desnicom s desne strane kao Nizozemac Dasajevu na EP ‘88. godine, nego lijevom nogom, skoro iz »mrtvog kuta« preko vratara u suprotne rašlje.

Bilo je hat-trickova, bezbroj klasnih poteza kakve danas na žalost sve rjeđe viđamo. I neprestano, uporno »rintanje« u obrani, pomaganje svojoj ekipi. Napadač koji je prije 10-15 godina igrao nogomet kakav treneri danas traže od svojih igrača.

Roditelji su mu 100 posto pogodili ime. Borio se, i za momčad i za sebe, baš – lavovski. Nasmijan je dočekao poziv s Kvarnera. Stavio je posao na stranu i krenula je ćakula. O blistavoj prošlosti, novoj realnosti svakodnevice bez igranja profesionalnog nogometa te o – budućnosti. Vrlo skoroj.

Povod je, naravno, nedjeljni (16.00) sudar Rijeke i Varaždina na Rujevici. A Leon je i rođeni Varaždinec i igrač koji je pisao povijest Rijeke. Što nas čeka u nedjeljno riječko poslijepodne?

– Puno toga dobroga, uvjeren sam – počinje Benko.

– Gledajte, Rijeci sigurno neće biti lako, ali budimo realni. Ipak su Riječani veliki favoriti zbog tog jedinstvenog ambijenta Rujevice i zato što odlično guraju, što naprave posao i kad ne igraju onoliko dobro koliko bi željeli.

Varaždin?

– Jako dobar. Uigran, čvrst, opasan. Šafarić je to baš dobro posložio. Ali… Puna Rujevica bit će prejaki vjetar u leđa da bi Varaždin odolio toj snazi. Barem je moja procjena takva. HNL jest postala liga u kojoj stvarno svatko svakoga može pobijediti, no mislim da je Rijeka, koja ide na duplu krunu, ipak izraziti favorit u sljedećem kolu.

Nekad ste oduševljavali navijače golovima u serijama. Danas nije doba golgetera Varaždinca, nego reprezentativca Slavonca?

– I neka je, dečko je to zaslužio. Toni Fruk… Sviđa mi se kako igra. Nije »stajaćica« niti bježi od duela. Dečko napada prostor, traži loptu, a ima i dribling i asistenciju i golove u svom repertoaru. I postao je član Vatrenih, a to je isto veliki vjetar u leđa, tako mladom igraču to silno puno znači. Fruk je igrač za kojeg Rijeka može biti sretna što ga ima. Jer jedan je od onih rijetkih koji utakmicu može riješiti sam. Jednim potezom.

Dakle, u nedjelju »fiks jedan«?

– Pa Rijeka je po meni najkompletnija momčad lige, generalno. I Đalović to jako dobro vodi. Od srca im želim svu sreću.

Varaždinski igrač po vašem guštu?

– Ne mogu to procijeniti jer sam ih gledao samo dvije-tri utakmice. Stariji sin ne igra za Varaždin, a mlađi ima tek 8 godina. Je, prgav je k’o ja – smije se Leon.

Najljepše riječko sjećanje?

– Uvijek svi misle da ću odmah ispaliti Stuttgart, ali lagao bih da to kažem i izdvojim pojedinačni trenutak jer meni je svaki dan u Rijeci bio predivan. Moje najljepše sjećanje vezano uz Rijeku je – život na Kvarneru i igranje za Rijeku.

Jesu li u utrci za naslov ostali samo Rijeka i Hajduk?

– Ma Dinamo ne treba otpisivati. Sve je još moguće, ali… U jako su teškoj situaciji. Mislio sam da će se dići nakon reprezentativne stanke. Imali su vremena za sve. Za razgovore, treninge, za podići se i fizički i mentalno, ali nije to to. Ne bih se upuštao u procjene zašto je tome tako.

HNL u odnosu na doba kad ste vi harali travnjacima?

– Izjednačenija je, možda neizvjesnija, ali mislim da kvaliteta nogometa ipak nije kao u to doba. Mene interesira kako prolaze Rijeka i Varaždin, vidim da i Slaven Belupo radi sjajan posao. Pogledam derbije i još poneku utakmicu, ali nemam neke osobne favorite kad je naslov u pitanju. Znam što želim – da Rijeka osvoji!

Čime se bavite sad kad više ne zabijate golove i borite se sa stoperima?

– Ja sam vam već nekoliko godina u građevini. Isto teška borba, samo na drugom »terenu« – uz smijeh je završio Benko i poslao veliki pozdrav Rijeci.

Djeca i cvijeće

GORAN MUJANOVIĆ, da nije ama baš ništa drugo napravio, ostaje jedno od najpoznatijih imena moderne riječke sportske povijesti zbog onog gola kojim je 2013. sve počelo u blistavoj Miškovićevoj eri. Gol Stuttgartu u gostima na asistenciju Ivana Močinića.

Dvije godine kod Stilinovića u kostrenskom Pomorcu, pa od 2012. do 2014. dvije godine na Kantridi. Prije toga igrao je za Varteks, a u smiraju karijere i za Varaždin. Danas pomaže u obiteljskom poslu s cvijećem i uživa u ulozi tate koji pazi, vozi i odgaja dvoje djece.

Kako on vidi nedjeljni riječko-varaždinski meč?

– Znate što, Varaždin se posložio. Baš lijepo, baš cijeli klub. Od škole nadalje. I sad igraju rasterećeno i odlično. Ali… Rijeka se bori za naslov i to je veliki motiv. Još kad Rujevica zagrmi, bit će gostima teško. Očekujem jednu dobru, čvrstu utakmicu, pun stadion, fenomenalnu atmosferu i tekmu o kojoj ćemo svi još dugo pričati.

Nema dvojbe kada je u pitanju najljepše sjećanje iz riječkih dana?

– Četvrtak, 29. kolovoza 2013. godine. Stuttgart Arena, četvrta minuta sudačke nadoknade. I gol za konačnih VfB Stuttgart – HNK Rijeka 2:2, za plasman u skupine Europske lige. Moj gol. Pa to se ne zaboravlja. Nikad. O tome će se pričati i unucima! Prošlo je gotovo 12 godina, a ja na taj dan svake godine dobijem lavinu poruka. K’o da je bilo jučer. A ostaje za sva vremena. Ljudi, to je najljepši trenutak cijele moje karijere. A osvojio sam kup, igrao pod Ćirom Blaževićem u Varaždinu, nešto sam napravio u karijeri, ali ništa nije ni blizu toj večeri u Stuttgartu.

Rijeka se sad bori za svoj drugi naslov. Samo s Hajdukom ili…?

– Ne otpisujte Dinamo, nikad. Ali da su pali duboko, jesu. Baš su pali. Ne gledam sve njihove utakmice, no ono što sam vidio jest da oni, ne samo da nemaju igru, nego je očigledna i neka loša atmosfera. Nešto tamo jako ne valja, ali sigurno nije na meni da ulazim u uzroke tih problema. A Rijeka, ona je jaka, borbena, dobro posložena, puna zajedništva i želim joj da uzme svoj drugi naslov. Pa nek’ se slavi na Korzu!

HNL igrači po vašem guštu?

– Fruk u Rijeci, Stojković i Baturina u Dinamu, Livaja u Hajduku, i normalno Bruno kad je u formi. Petković kad opet bude na 100 posto, onda je to uza sve nabrojene klase ipak jedna posebna klasa za sebe, iznad svih.

Ne srećemo vas baš u Rijeci?

– Istina, nisam dugo bio baš u Rijeci. Zaletim se ponekad do Opatije, do Jurice Vranješa s kojim sam zadržao prisni odnos i po isteku karijere. Na Rujevici sam bio prije dvije godine. A čujte… Radim. A djeca treniraju, jedno nogomet, drugo tenis. Suprugina obitelj ima veleprodaju cvijeća pa tamo pomognem kad mogu, ali većinom sam s djecom i u tome uživam, oni su smisao života – rekao je na kraju strijelac jednog od najpoznatijih golova za Bijele otkad je Rijeke i nogometa.

Kapetanska vrpca

JOSIP BREZOVEC s Rijekom je osvojio Kup i Superkup 2014. Neizrecivo je ponosan na svoje četiri godine i kapetansku vrpcu u Rijeci, no rođeni Varaždinec i danas trener varaždinskih pionira u nedjelju će fizički biti na Rujevici, ali srcem uz Varaždin.

– Za početak, Rijeka i Varaždin su dvije hit-ekipe ove godine. Šafarić radi fenomenalan posao, izvukao je i više od maksimuma iz momčadi. Slično kao Đalović i jako slični klupski modeli: igrače se prodaje da bi klub (pre)živio, a stalno se stvara i(li) promovira nove. Rijeka lovi naslov, no i Varaždin igra veliku sezonu – počinje Breza.

– Uopće ne sumnjam kako nas u nedjelju čeka jedna sjajna tekma, baš lijepa za gledatelje. I neizvjesna. Jer po meni izgledi su 50:50.

Lako se čuje ponos u glasu kad vrati film unatrag desetak godina…

– Predivne, čudesne sam tri-četiri godine proživio u Rijeci. U takvom klubu kao igrač sa strane bio sam kapetan. Pa kolika je to čast! A onaj oproštaj, dižem trofej kao kapetan pred punim stadionom, ori se navijanje za Rijeku… E to je nešto o čemu pričam svojoj djeci. Vodim pionire Varaždina, neki dan smo igrali na Kantridi. Kako se približavamo stadionu, u meni ključaju emocije. Još kad sam izašao na travnjak… Ponos. Naježim se samo kad se sjetim. Jer znaju svi u Rijeci koliko sam svim srcem igrao za taj veliki klub. Ne možeš navijače prevariti.

Hoće li ta Rijeka do drugog naslova?

– Hajduk ima bod više i Dinamo se nikad ne otpisuje, tako da… Bit će napeto. A od tri kandidata, meni najbolje izgleda baš Rijeka. I sad ćemo vidjeti koliko je tko od njih moćan u glavi. Mentalno, psihički. Navika osvajanje trofeja tu je dodatna priča, posebno važna.

Hvalite Rijeku, ali hvalite i svoj Varaždin?

– Sad su ključni treneri. A Nikoli Šafariću samo pohvale. I gospodinu predsjedniku Vitezu i direktoru Daliću. Podignuta je jako infrastruktura, tereni, svlačionice, uvjeti za rad s djecom… Četiri-pet ljudi nosi projekt. Klub sam financira svoj rast. Svaka im čast. Vratili su i puno nas bivših igrača u klub.

Rijeka?

– A dvije riječi. Jedno ime, jedno prezime. Damir Mišković. Veliki Damir Mišković stvorio je nikad veću Rijeku. I ljudi, to traje već 13 godina. Došao je 2012., a Rijeka se i 2025. bori za prvaka! I kad čujem da se nađe neki »genijalac« koji ga kritizira… Ja to jednostavno ne razumijem. Čovjek je od kluba pred bankrotom napravio šampione, riječka publika i danas čeka finale kupe, utakmice za titulu. To je ču-do.

U nedjelju ste uredno na Rujevici?

– Sa sinovima i suprugom sam gledao Rijeka – Dinamo, planiram i sad doći. Uvijek je poseban gušt doći u Rijeku i na Rujevicu. Neee u ložu. Znam da bih mogao, ali ja volim na tribine. Cijela obitelj zajedno i uživanje. Ja mislim da nas čeka baš spektakl. Varaždin za Europu, Rijeka za naslov… Vrhunska utakmica.

Niste kao Benko i Mujanović, s obje noge ostali ste u nogometu?

– Trener sam pionira u Varaždinu. Završavam za UEFA Youth licencu, uživam u mom gradu i klubu trenirajući djecu i stvaram vlastitu trenersku karijeru. Školujem se, učim i radim, taj sam put odabrao. Za koju godinu nadam se i ja biti na klupi u seniorskim HNL utakmicama. Pozdrav svima i vidimo se na Rujevici!