ZAGREB  Za nešto više od tri mjeseca navršit će se točno deset godina od gola koji je obilježio karijeru Gorana Mujanovića. Zapravo, suvišno je i podsjećati na taj 29. kolovoza u Stuttgartu, kada je Rijeka izborila plaman u ždrijeb skupina Europske lige.

– Sin mi već tri godine trenira u Dinamu i stalno ga vozim na treninge. Vrlo često, skoro svaki dan, tamo netko dođe i pokaže taj gol na TikToku ili nečemu sličnom. Ljudi me pitaju za to, a ja im kažem da je tada atmosfera bila nevjerojatna. Ma, to je teško za opisati – kaže Mujanović.

Pokušajte…

– Sve je bilo odlično i vjerovali smo da ih možemo proći. Evo, i sada se naježim kada se sjetim svega, od utakmice, do dočeka u gradu. Rijeka je kasnije osvajala trofeje, bila je i prvak, a ja mislim da je taj Stuttgart bio zamašnjak koji je sve pokrenuo. Ne govorim ovo zato što sam zabio taj gol. Stvarno mislim da je od tog Stuttgarta sve krenulo. Tko zna što bi bilo da tada nismo prošli. Najbolje od svega je da su tada za Stuttgart igrali mladi Timo Werner i Antonio Rüdiger, branio im je Sven Ulreich, koji je danas u Bayernu, a u napadu su imali Vedada Ibiševića i Brazilca Cacaua, koji je igrao za njemačku reprezentaciju.

Dobra utakmica

Iduće kolo donosi gostovanje Rijeke kod Varaždina. Kakva su vaša očekivanja?

– Mislim da nas u nedjelju čeka dobra utakmica. Rijeka i Varaždin imaju trenere koji traže nadmetanje i sigurno neće igrati bunker i čekati na kontru. Tko će toga dana imati malo više sportske sreće, taj će pobijediti. Uz sve to i jedni i drugi su još uvijek u igri za Europu. U Varaždinu nitko nije očekivao ovako dobru sezonu. Primarni cilj im je bio ostanak u HNL-u i daljnja stabilizacija kluba. Kako je prvenstvo odmicalo, tako su apetiti narasli. Teoretski, Varaždin još može dohvatiti Europu, što bi bilo pravo malo čudo. Doduše, za to je potrebna pobjeda nad Rijekom jer bod ne znači puno pri kraju prvenstva. No, mislim da u klubu neće biti neke velike drame ako ne uspije uhvatiti Europu. Najvažnije je da se klub konačno posložio i da ima podršku grada. Vjerujem da Varaždin može doći na pozicije koje je nekada držao Varteks. S te strane Varaždin možda ima malo manji pritisak jer Rijeka je u eri Damira Miškovića stalno bila na tim pozicijama. Otkada sam bio tamo, stalno se igrala Europa.

A kako vam je izgledala Rijeka u prvom dijelu ove sezone?

– To mi je bilo jako neugodno iznenađenje. Ranije sam imao dosta kontakta s klubom, dok su tamo bili Goran Tomić, s kojim sam igrao u Belgiji, i Ivan Mance, kojeg znam još iz Varteksa. Sada nisam toliko upućen, ali čini mi se kao da su se malo pogubili s dovođenjem igrača. Sezona im nije dobro krenula, pa su, naravno, ceh plaćali treneri. Zatim, doveli su igrače koji su si spašavali karijere, poput Alena Halilovića. Jednostavno, to nije bilo to. Sjećam se kada smo mi igrali za Rijeku, na Kantridi te nosila atmosfera da si bio spreman poginuti. Navijače se ne može prevariti. Ne znam za druge, ali meni je u tom prvom dijelu sezone bilo ružno za gledati kako Rijeka izgleda.

Tomo pun volje

Jeste li vjerovali da se to stanje može okrenuti u tako kratkom vremenu?

– Sergeju Jakiroviću skidam kapu za sve što je napravio otkada je došao u Rijeku. Tijekom zimske stanke promijenilo se puno igrača i sve to je trebalo uskladiti. Možda mu je i to pomoglo jer pitanje je koliko bi uspio podići momčad da su mu ostali svi iz prvog dijela sezone. U svakom slučaju, napravio je izvanredan posao jer na raspolaganju je imao malo vremena u zimskim pripremama i dobio je momčad koju nije u potpunosti selektirao. Kada je došao, Rijeka je bila treća odostraga, a sada je na suprotnoj strani i ima najbolji učinak u drugom dijelu HNL-a. Na tome mu svaka čast.

Čime se sada bavite? Internet kaže da još uvijek igrate za Trnje iz Trnovca?

– To je moje rodno mjesto, a moj tata je bio predsjednik kluba. Registrirali su me, ali imao sam neke probleme s tetivama i trebala mi je operacija, tako da je to otpalo. Obitelj moje supruge ima firmu koja se bavi cvijećem, a meni je glavni posao taksiranje, ha, ha… Trenutno vozim sina na treninge u Zagreb i natrag. Tomo ima četrnaest godina i pun je volje. Kada se vratimo s treninga, on uzme loptu i još puca po golu koji imamo u dvorištu. Zdrav je i pun volje, a meni je najvažnije da je na dobrom putu.