Jedna od najdivnijih osoba koja je ikad nosila dres “Rijeke” Vincenzo, Enzo Zadel napustio nas je 7. srpnja 2020. godine. Čovjek koji je plijenio susretljivošću, silnom brigom za generacije igrača Rijeke, njegovih suvremenika, ma čista emocija koja je uvijek znatno veću pažnju vodila najprije o onima kojima je njegova pomoć bila potrebna, tek nakon toga o sebi, svoje je zadnje dane proveo u domu za starije osobe Čavle. Narušenog zdravlja, Enzo se naprosto – gasio.

A ne tako davno znao mi je reći, na onoj za njega tako karakterističnoj, specifičnoj mješavini hrvatskog jezika s talijanskim naglaskom: ma sta da mu radim. Ako nema mene, nema ga ‘ko vozit, ja sam mu sve. Tesko hoda, a znaš da Stojan već i dosta godina ima.

Da, bila je riječ o Stojanu Osojnaku, još jednom monumentalnom igraču i treneru Rijeke, koji je nakon nogometne karijere živio u Švicarskoj. Uvijek kad bi došao u Opatiju i Rijeku, Enzo mu je bio na usluzi. Iako i sam u poodmakloj dobi, na kraju osmog desetljeća života, s velikom je guštom obavljao sve što je Stojanu trebalo. Štoviše, bez problema se kod njega u Švicarsku znao zaputiti sam, vozeći satima. A onda je, posebno nakon Stojanove smrti u listopadu 2016., nekako stao. Izgubio volju i na kraju – otišao. Sasvim tiho, sam, u domu gdje mjesecima zbog korone uglavnom nije bilo posjeta.

Rođen 1937. godine zarana je krenuo s Rijekom, još dok je bila drugoligaški klub, 1956. godine.

Bio je dio generacije koja je 1958. ušla u Prvu ligu, a u osam godina koliko je nastupao u bijelom dresu nadavo se golova.

Vižljasti veznjak s lakoćom je proigravao svoje napadače, ali jako često i sam zabijao. Nakon godina i godina u Rijeci, osam je sezona nakupio u bijelom dresu, ide jedna od najneobičnijih karijera riječkih nogometaša tog doba. Dok je većina odlazila prema zapadu, Enzo je 1964. godine krenuo na – istok.

Najprije 1964. godine Sloboda iz Tuzle gdje je u dvije sezone dao više od 40 golova. Uočili su ga tada na sjeveroistoku Bosne iz turskog prvoligaša Göztepea iz Izmira, jednog od klubova s najfanatičnijom publikom u toj zemlji. Kad su 1966. doveli Zadela imali su velike ambicije u pokušaju osvajanja turskog prvenstva, ali nije išlo.

– Nije to to Turska od danas. Nije bila tako razvijena, ali kako su volili nogomet! To ne možeš vjerovat sjećao se Zadel svojih turskih vremena. Nije išlo. Stres igranja za jedan takav klub, potpuno nepoznata zemlja s malo stranih nogometaša nije bila okruženje u kojem bi naš super društveni Enzo mogao do kraja uživati. Zahvaljujući Stojanu Osojnaku s punih 30 godina odlazi u Švicarsku gdje karijeru završava u 39. godini života.

Miroslav Blažević, Marko Pavković, Enzo Zadel i Stojan Osojnak / Foto: R. BRMALJ

– Nogomet? U Švicarskoj se radilo i igralo. Nisam mogao biti samo nogometaš, igrao sam po raznim ligama što baš i nije uvijek bilo dovoljno za život, pojašnjavao je Enzo kruta pravila profesionalizma na zapadu.

Nakon povratka u Rijeku uživa u velikim uspjesima koje je Rijeka tih godina imala. Osvajali su se kupovi, suvereno se kretalo ligaškim nadmetanjima. Bio je na svim utakmicama na koje je mogao doći i uvijek je bio velikim pobornikom okupljanja svoje generacije, osoba koja se bavila idejom da Rijeka formira svoj senior klub koji bi se uz povremena druženja brinuo o svojim članovima.

Da, jer to je divni, dragi, silno emotivni Enzo. U onoj svojoj nenadmašnoj modnoj kombinatorici, unikatnih kariranih hlača i osmijeha koji se nije silazi s njegovog simpatičnog lica. Naprosto, jedan od najvećih strijelaca Rijeke, ali i njezina dobra duša. Ma čista emocija.

Hvala ti Enzo u ime svih navijača Rijeke. Počivaj u miru.

Sahrana Enca Zadela je na riječkom groblju Drenova u četvrtak u 14 sati.