RIJEKA Razočaranje. Teško, gorko razočaranje. Kad ti se i Dinamo i Hajduk »nude« cijelu sezonu, kad ih razbijaš u izravnim obračunima i deset kola prije kraja si prvi na ljestvici, onda zaboravljaš i traumatično europsko ljeto i prodaju nekih nositelja igre u oba prijelazna roka i višestruko manji budžet od Dinama, a debelo manji od Hajduka. I Osijeka.

Sve postaje nebitno kad svi znaju da se (drugu sezonu zaredom!) pruža prilika za povijesni uspjeh. Osvajanje naslova ili čak duple krune.

A Rijeka napravi isto što i doma protiv Šibenika, kod Gorice, kući s Istrom… Nogometnu kopiju ona dva šlampava tipa iz crtića »A je to«. I to u utakmici u kojoj je prvih 25-30 minuta igrala kao barem triput bolja momčad od Belupa!

Nedopustivo

Zasluženo se hvali trenera nakon trijumfa. Sad se mora konstatirati kako je u subotnjih Slaven Belupo – Rijeka 2:1 viđena trenerska pobjeda Marija Kovačevića nad Radomirom Đalovićem. Ne u pripremi, nego u vođenju utakmice.

Rijeka je istrčala šampionski. Totalna, apsolutna dominacija. Frukov gol za vodstvo (17’) kao logična posljedica. Izgledalo je da uopće nije upitno hoće li Rijeka pobijediti i ostati prva nego samo s koliko će komada »unakaziti« Belupo na njegovom stadionu.

I onda…

Momčad ti nakon briljantnih prvih pola sata stane igrati. I nije joj prvi put. Što je, naravno, nedopustivo.

Nakon kiksa konstatiraš da je Belupo utakmicu odveo u ‘run & gun’ vode koje ti ne odgovaraju. A na klupi imaš rutinera i play-makera Gojaka, stvorenog upravo da stane na loptu, promijeni ritam utakmice. A pošalješ ga na teren tek u 80. minuti (?).

Ako je na poluvremenu, kako sam Đale kaže, pao dogovor da se »krene još jače«, a dogodi se obratno, da Belupo stisne jače i preokrene utakmicu, onda je jasno kako je daleko veći pozitivni utjecaj na igru svoje momčadi imao – protivnički trener.

Pričuve

Belupove pričuve donijele su pozitivni impuls. Kod Rijeke ulaskom igrača s klupe igra se dodatno rastočila.

Klupa, dakle, djeluje pretanko za ambicije. Ništa nije gotovo, ali Rijeka će očigledno jednako ovisiti, koliko o vlastitoj igri, toliko i o zagrebačko-splitskim darovima. Ako ih još bude.

Čop ide van u 62’ i – čudi se. Jer stalno slušamo najave »nema kalkulacija«, a usred lova na titulu dok vodiš 1:0, vadiš napadača i ubacuješ braniča. Jer se golgetera štedi, za kup (?).

Armada u Koprivnici/Foto PIXSELL

Primiti gol nakon vlastitog kornera, i to gol kojim u konačnici gubiš utakmicu, ne da je nedopustivo, nego se ne smije događati ni u nižim ligama.

Nisu se izvukle pouke iz kikseva. Rijeka stane igrati kad povede, Rijeka se i dalje ukoči ako za ostanak na prvom mjestu mora pobijediti protivnika koji nije Dinamo ili Hajduk.

U čak 15 od 23 posljednja kola momčad koje je bila prvoplasirana nije pobijedila u narednom kolu! Rijeka, Hajduk i Dinamo igraju »chi fa meno«.

Kiks u Koprivnici gorko je razočaranje. I zbog poraza i zbog još jednog neshvatljivog pada u načinu i kvaliteti igre nakon što se povede. Nepreboljene dječje bolesti… I momčadi i trenera.

Sreća da nema vremena za plakanje. Već preksutra (20.00) na Rujevici se igra polufinale SuperSport Hrvatskog kupa. Stiže Istra. Oba su trofeja još na dohvat riječke ruke.