RIJEKA Rijeka je u svojim, nikad zaboravljenim »sedamdesetima« prošlog stoljeća, uz ostale omiljene junake imala i dva »Cukija«, dvojicu igrača koji su igrali na sličnom mjestu, ali su bili skroz oprečnih nogometnih odlika. Međutim, obojica su, svaki u svoje vrijeme, bili idoli riječkih nogometnih mulaca. Nešto stariji, Mladen Cukon, bio je kapetan Rijeke pri povratku u Prvu jugoslavensku ligu 1974. godine pod vodstvom trenera Ive Šangulina i asistenta mu Vladimira Lukarića. Upravo se i tu, kao i više puta na Kantridi, ispreplela jadranska nit, legendarni igrač i trener Rijeke Šangulin, čovjek iz Biograda na moru, tada trener Šibenika pa Rijeke, doveo je Šibenčanina Nikicu Cukrova pod stijene Kantride. Ovaj se kao mediteranski cvijet brzo raspupao, toliko da su od njega zazirali i najbolji tadašnji igrači elitne lige bivše države u društvu kojih se Cukrova spominjalo sa strahopoštovanjem. Nije ni čudno, ne bi mu čovjek poželio biti suparnik, mogao je »trčati za četvoricu« i to sve u sprintu, uza sve je poraz u duelu bio za njega mislena imenica, bio je to jedan od »Gennara Gattusa« onih davnih dana, rođeni pobjednik u ritmu Lovranske glazbe, neumorni maratonac snažnog južnjačkog temperamenta u doba kada još statističari nisu nogometašima brojali pretrčane kilometre, vezist ultramodernog kova. Sada je i on suočen s pandemijom koronavirusa, poslovični sportski i životni optimist se i ovom izazovu adekvatno suprotstavlja. Uostalom, i sam je pobijedio zloćudnu bolest.

– Odlično sam, svakoga sam jutra u polju na imanju, tako izgubim vrijeme negdje do jedan sat poslijepodne – kaže Nikica Cukrov. – Vratim se potom doma, sredim se i ručam, malo odmorim, vratim se u polje. Predvečer sa suprugom obavezno prošećem, tako da mi dan prođe brzo.

Selekcija

To su privatni životi nogometaša, trenera, bivših igrača sve u danima kada navijači više ne mogu dočekati trenutak kada će njihovi ljubimci započeti utrku za bodovima.

SUSRET NEKADAŠNJIH SUIGRAČA – Nikica Cukrov, Zoran Šestan, Edin Jasprica i Milan Radović/Foto Arhiva NL

– Što se tiče utjecaja pauze na igrače, to je sve individualno. Ima igrača kojima smeta pauza i koji teže ulaze u formu, a ima i takozvanih »lakših igrača«, koji brzo uđu u »mot«. Tu će presuditi sama želja za nogometom. Nogomet nedostaje i nama koji ga gledamo, a kamoli tek onima koji ga igraju. Svi jedva čekamo da sve krene.

Do prvenstvene stanke Rijeka je bila tamo gdje joj je godinama mjesto, pri vrhu ljestvice, uostalom, bila je i državni prvak.

– Ljudi iz kluba, kao i navijači, znaju da dosta pratim Rijeku. Često dolazim u Rijeku gledati utakmice, naročito one važne. Napravljene su velike stvari. Rijeka se jednostavno pretvorila u veliki klub, u puno stvari je uz rame Dinamu i Hajduku. Igrali su odlično. Napravili su izvanredne selekcije igrača koje su dovodili. Sve im se to i isplatilo, osvojili su dva Kupa i državno prvenstvo.

Pritom je, sasvim normalno, apostrofirana uloga predsjednika Damira Miškovića.

– Mišković je jedan veliki zaljubljenik u Rijeku, u nogomet, u sport općenito, a osim toga je vrlo pametan čovjek. Uz to mi izgleda i vrlo realan, no ponavljam, veliki je zaljubljenik i entuzijast.

U njegovo je vrijeme na Kantridi stolovao drugi trofejni predsjednik, legendarni Ljubo Španjol.

– Ljubo je bio genijalac. Bilo je umijeće sklopiti jednu kvalitetnu ekipu. Većinom su to bili domaći igrači, a bilo je niz nas neafirmiranih veznjaka koji smo došli. Pravu afirmaciju smo stekli u Rijeci. Isto kao što su sada Srećko Juričić, Mišković i drugi pogodili sa sadašnjim igračima, tako su i onda pogodili Španjol, Ive Šangulin, Gojko Zec i tko sve ne. Napravljen je isti potez.

Cukrov je kao jedan iz šibenskoga grada pjevača i nogometaša (Vice Vukov, Arsen Dedić, Mišo Kovač, Krasnodar Rora, Petar Nadoveza, Ivica Ninić, Goran Jurišić, Goran Maretić…) uz zanimanje mnogih klubova ipak došao u Rijeku.

– Kao prva stvar, prevagnulo je što se nisam dogovorio s Hajdukom jer mi nisu dali ono što sam tražio. Uz to, meni je cijeli život vezan uz more. Po mene je došao moj Šibenčanin Ive Šangulin, niti jednog trena nisam razmišljao hoću li ići u Rijeku. Jednostavno sam objeručke prihvatio ponudu.

Momčad snova

Kombinacija se pokazala odličnom za Cukrova i za klub, za igrače i za navijače Rijeke.

– Jasno da sam zadovoljan tom odlukom. Kao prvo, u Rijeci sam se afirmirao, postao sam reprezentativac, ostvarili smo strašne rezultate. Osvojili smo dva Kupa, bili smo četvrti u jugoslavenskoj ligi. Uzmimo samo u obzir pored kojih smo sve ekipa to postigli, također i kako se vodilo i sudilo utakmice. Sve u svemu, napravili smo ogromne stvari.

kada sada pogledam i vidim kakve smo sve imali igrače. Recimo, Damir Desnica, on bi danas vrijedio milijune eura. On je trčao tako lako kao da ne gazi po travi – kaže Cuki

Cukrov se od mladosti dokazivao Katicom za sve, u Rijeku je stigao kao već poznati desni bek, a tu se brzo istaknuo u veznoj liniji.

– I u Šibeniku sam ja već igrao veznog igrača, to je bilo u počecima moje karijere. Jednostavno, imao sam takve sposobnosti, mogao sam pokrivati više pozicija. U nedostatku pozicije desnog veznog ja bih zaigrao desnog beka. Recimo, suparničke ekipe su imale najbolje igrače ili na poziciji »desetke« ili »jedanaestice«, stoga je igrati »četvorku« ili »dvojku« bilo nezahvalno jer bi naletio na najbolje igrače suparnika. Meni je, da budem iskren, odgovaralo igrati i jednu i drugu poziciju jer nisam bio klasičan desni bek, već sam za to vrijeme bio moderni bek koji je milijun puta išao naprijed, probijao je stranu, ali se i stizao vraćati u obranu i zatvarati svoju poziciju, obavljati svoje defenzivne zadatke.

Cukrov je u momčad Rijeke i njezinu veznu liniju doslovno sjeo kao as na desetku. Od vratara Radojka Avramovića, preko kapetana Zvjezdana Radina, preko Miodraga Kustudića, Milana Minte Ružića i Damira Desnice, sve su to uz suigrače za one starije navijače igrači iz riječkog nogometnog Amarcorda.

– Imali smo strašnu momčad. Zapanjim se kada sada pogledam i vidim kakve smo sve imali igrače. Recimo, Damir Desnica, on bi danas vrijedio milijune eura. On je trčao tako lako kao da ne gazi po travi. Kada je počeo igrati, mislim da zaredom nismo izgubili petnaest, šesnaest utakmica. On bi pritom dao gol ili bi na njemu bio penal. Tu je bio Minta Ružić sa svojim driblingom, tehnikom i dugim loptama, sa svojom igrom glavom i s proigravanjima, Kule Kustudić sa svojim nebeskim skokovima. Kada ne bi išlo na igru, kada ne bismo mogli probiti obranu, nabacili bi na Kustudića, oko njega su se skupljali otpaci pa ili će zavući gol on ili mi. Kada ne bi išlo na igru, igrali bismo na snagu. Bio je nadmoćan u skoku i za zadržati loptu, dok se mi drugi pridodamo napadu. Čudo. Tu je i Mišo Hrstić – Štrklja, koji je igrao lijevog beka, Sergio Macchin je bio na desnom beku. Bio je izvanredan tehničar, mogao je igrati više pozicija, veznog i beka. Sava Filipović je bio malo sirova snaga koji je imao moć ponavljanja, kada bi krenuo kao tenk, rušio bi sve ispred sebe. Zvjezdan Japo Radin je bio stoper, izvanredan »jedan na jedan«. Imali smo sreće, bio je jako pametan igrač, koji je zatvarao. Bio je i izvanredan tehničar koji bi se uključio u igru, ali nikada nije propustio ono što se događa u obrani. Uvijek je bio postavljen i zatvarao je. Naprijed je bio Milan Krlja Radović koji je i bez šansi davao golove. Cico Durkalić je bio izvanredno desno krilo, vrlo brz, opasan jedan na jedan. Imao je sjajan udarac i dobro je igrao glavom. Imali smo kompletnu ekipu, to je čudo. Tu je niz imena koje nisam stavio u prvi plan, ali su izvanredni klupski igrači. Jasno, da ne zaboravim, na početku karijere sam igrao s Joškom Skoblarom i on je jedan od najboljih igrača s kojima sam igrao. Strava…

Dočeci nakon osvajanja Kupa bili su nešto nezamislivo. Bilo je jako puno ljudi, naročito na prvom dočeku kada smo trijumfom sve iznenadili. Bilo je fenomenalno, došli su i ljudi iz cijele Istre, okolice Rijeke, iz Gorskog kotara. – prisjeća se Cukrov

Bijele su u tim godinama vodili razni treneri, navijači najradije pamte trofejnog kormilara Dragutina Spasojevića – Spasketa.

Doček na Korzu

– Spaske je bio sjajan. S njim smo osvojili skoro pa i drugi Kup, on je bio otišao malo prije. Bio je pametan čovjek. Imao je razumijevanja za nas, znao je kome treba popustiti, a koga mora zakočiti. Zna se kako sam živio, volio sam život, a nikada mi ne bi prigovorio. Rekao bi tek »maloga vodiš sa sobom«, misleći na Desnicu, to je bilo poslije utakmice kada smo dobili Dinamo.

Spomenuta osvajanja jugoslavenskih Kupova su nezaboravna uspomena za tolike navijače koji su slavili tadašnje velike uspjehe Rijeke, naravno i za Cukrova, jednoga od velikih protagonista tih nogometnih podviga Rijeke.

– Dočeci nakon osvajanja Kupa bili su nešto nezamislivo. Bilo je jako puno ljudi, naročito na prvom dočeku kada smo trijumfom sve iznenadili. Bilo je fenomenalno, došli su i ljudi iz cijele Istre, okolice Rijeke, iz Gorskog kotara. Došli su svi navijači Rijeke, i staro i mlado. Nije se moglo proći po Korzu i po stepenicama kod Bonavije. Što je tek bilo na utakmicama… Spominjem tako Lovransku glazbu, koja je brodovima dolazila na utakmice. To su bile fešte, pogotovo kada su se igrali derbiji. Dolazili su navijači sa svih strana, te fešte i ta atmosfera na Kantridi su nezaboravni. Lovranska glazba je bila stalno tu, davala nam je ritam. To je bilo čudo.

Spominjanje stadiona uz more i njega ne ostavlja ravnodušnim.

– I sama pozicija stadiona je takva da izaziva nešto posebno, one hridi, a more je tu.

Iz tadašnje velike Rijeke prešao je u onda veliki Hajduk.

– Hajduk je institucija, naročito je bio u ono vrijeme, a i sada je. Splićani imaju ogromnu vojsku navijača po cijelome svijetu. Teško je razumijeti takvu odanost i ljubav prema Hajduku. Pa mi bismo u Splitu imali, bez podcjenivanja ili želje da naljutim neke klubove, protiv Čelika ili neke slabije ekipe 12 do 15 tisuća ljudi. Tako je i danas. Kada se igraju jače utakmice, onda je puno. Ta ljubav je jednostavno neizmjerna. Ne mogu se zaboraviti ti navijači.

Raduje ga što je Rijeka stalno pri vrhu te što u bijelome dresu ima odlične nasljednike.

– Normalno da me sve ovo s Rijekom veseli. Uostalom, što više vrijedi klub u kojem sam igrao, to i ja više vrijedim, bez obzira o kojem je vremenu riječ. Rijeka se danas prometnula u jedan moderan klub.