U riječkim nogometnim kuoloarima spominjanje Zvjezdana Radina, slavnog Jape, čovjeka čija fotografija dok kao kapetan podiže prvi osvojeni Kup riječke momčadi 1978. godine ponosno stoji u bogatoj povijesti Bijelih, automatski izaziva spomen na tolike sjajne napadače s kojima je vodio velike bitke. Kolona je duga, spomenimo tek sada slavnog izbornika Marokanaca Vahida Halilhodžića, Slavišu Žungula, Duleta Savića, Safeta Sušića, Srebrenka Repčića, Dragana Mancea, Cicu Kranjčara, Merseda Kovačevića, Radu Papricu, Harisa Škoru, a tu je i niz drugih čije je pokušaje Radin, oštra dijamantna igla čvrste i hermetički zatvorene te trofejne obrane Rijeke, morao prekidati, čuvajući prilaze svojem golu.

– Eh, gdje li su sada svi ti igrači, treba se vraćati u neka davna vremena – kaže Zvjezdan Radin, izvan terena poslovično tih, dobroćudan, miran i samozatajan, čovjek koji je najbolje govorio u igri svojim velikim učinkom. – Čovjek se nađe na čudu kada pomisli tko je od tolikih tih asova bio najnezgodniji za čuvanje. Svi su bili izvrsni, nikoga se ne može izuzeti, sve su to bili golgeteri. Konkurencija je bila takva da nisi mogao naći klub koji nije imao dobrog napadača. Bilo je s njima posla preko glave, nije ga trebalo tražiti. Nije se moglo van do 28 godina, redale su se generacije i konkurencija je bila takva da je svaka momčad imala odličnog golgetera.

Rijeka je imala jak odgovor takvim napadačima s Radinom, koji se vrlo mlad probio u prvu momčad, s iskusnim majstorom Duškom Devčićem, Srećkom Juričićem, Ivanom Kocjančićem, Sergijom Macchinom i drugima obrana Bijelih je bila pravi štit.
– Nadam se da smo bili dobri, uostalom konkurencija je bila takva da u momčad nije mogao ući netko tko nije bio kompletan igrač. Mlad sam dobio priliku jer po ispadanju iz Prve lige situacija, nažalost, nije bila bajna, stariji su igrači tražili neka druga rješenja i mi mladi smo dobili šansu.

Španjolova formula

Kao što bura tjera oblake nad Učkom, konačno se razvedrilo i nad stadionom Kantrida, po povratku u Prvu ligu 1974. godine već četiri godine kasnije nezaboravni predsjednik Ljubo Španjol kao da ima magičnu formulu, slavio je s igračima i trenerom Dragutinom Spasojević osvajanje prvog Kupa ondašnje države.

Zvjezdan Radin SNIMIO DENIS FRANČIŠKOVIĆ

– Vidi se da su ljudi u klubu dobro razmišljali, odabrali su one koji su pokazali da nisu bili samo igrači za jednu sezonu, nego su imali perspektivu. Ljudi u klubu su očito dobro zaključivali sve od predsjednika Španjola, koji je u to uložio sebe, uz skupinu ljudi. Vjerovali su u ono što rade. Mi mladi smo već pokazali rezultat ulaskom u Prvu ligu i nastavili smo. Omogućavali su nam i međunarodne prijateljske utakmice, i to nas je oplemenilo da se kasnije nosimo s izazovima.

Momčad je kompletirana kako treba, kostur je prekriven igračima koji su bili prava pojačanja.
– Odabir igrača je bio dobar, stručni rad je bio na mjestu. Puno toga, naime, ovisi od stručnjaka i njegovih asistenata. Tu su, recimo, stalno bili asistenti Marijan Brnčić, Hamid Bekša Gačanin, Mile Tomljenović, momčad su vodili Gojko Zec pa Dragutin Spasojević, kasnije Ćiro Blažević. To su sve trenerske marke. Još prije njih Ive Šangulin i Vladimir Lukarić, koji su nas uveli u ligu.
Veliku nagradu za silno uloženi trud i rad Rijeka je dobila te nezaboravne 1978. godine kada je tog 24. svibnja u finalu Kupa 1:0 svladala Trepču golom koji je u produžetku dao Milan Radović.

POBJEDNICI KUPA NA TRSATU 1978.

– Svaka utakmica je za nas bila novi izazov, ulazak u Prvu ligu nam je omogućio da se pokažemo kao igrači. Kup je bio prilika za proboj s obzirom na to da se igra samo jedna utakmica, to nas je i dovelo do finala s Trepčom. Jasno, u hodu smo morali proći svašta. Recimo, eliminirali smo Hajduk u Splitu, nije baš bilo lako doći do finala.

Rijeka je bila favorit u finalu u kojem je u produžetku ipak dobila rat živaca sa slavnim golmanom Mutibarićem, Miletovićem i ostalim suparnicima.
– Trepča je kasnije ispala iz lige, ali nisu bili u finalu samo pro forme, imali su i oni dobar sastav. Bila su tamo braća Cimili i još igrača koji su ostavili trag.

Šanse 50:50

Pobjednički gol »Krnje« Radovića, jednog od itekako pogođenih akvizicija Rijeke, djelovao je kao izvlačenje čepa s boce šampanjca, izazvao je eksploziju feštanja.
– Nakon ulaska u Prvu ligu došli smo u priliku osvojiti trofej, a bilo je i sve više navijača, bili su uz nas i davali nam podršku. Trebalo je ipak ići u Beograd, organizirati prijevoz, koliko je samo bilo tih vlakova i autobusa za njih. Riječana je tamo bilo puno, a i sami domaći navijači su se priključili, navijali su za nas.

Pred Rijekom je finale, ogled u Splitu s Hajdukom, koji je nedavno uvjerljivo slavio na Rujevici.
– Možda je ova posljednja utakmica na Rujevici malo promijenila dojam. Do nje smo mi s Hajdukom bili favoriti, uglavnom smo bolje prolazili nego oni. Ovoga puta je Hajduk našao sredstvo, način kako parirati, pobijedili su, tako da me malo strah, osim toga igra se u Splitu. Stoga mislim da su šanse 50:50. Međutim, naši igrači su pokazali da mogu kada treba. Nije pritom slučaj da ih motivira mogućnost osvajanja već devetog Kupa. To je i posljednja utakmica sezone i svakako žele pobjedu i time ostaviti najljepši utisak nakon svega uloženog truda i rada. Bit će u Splitu i naših navijača, atmosfera će biti dobra, navijam i za to. Malo smo oštećeni jer se igra u Splitu, možda bi bilo fer da se igra jedan susret ondje, a jedan na Rujevici, kao kada smo igrali s Partizanom. Ako je finalist bio iz grada finalista, tada je bio i uzvrat. Uglavnom, optimist sam. Nismo naivci, imamo dobar sastav, koji je pokazao da zna igrati i da se zna nositi s Hajdukom, odgovara nam i njihov način igre. Najljepši oproštaj sa sezonom bio bi osvajanje trofeja.