RIJEKA Preminuo je legendarni igrač i trener Rijeke Mladen Vranković, jedno od najslavnijih imena u povijesti “bijelih s Kantride”, to je neugodna vijest koja se jučer poput požara širila ne samo riječkim kantunima, stigla je i do Rapca gdje ju je saznao slavni Mladenov suigrač, tadašnji reprezentativni bek Anđelo Milevoj. On i mnogi drugi loptački junaci iz onih romantičnih “šezdesetih” mogli su samo uzdahnuti na saznanje o smrti nezaboravne nogometne “stijene iz Rtine”. Riječ je o jednom od najslavnijih sastava u povijesti Rijeke, momčad su činili Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović (Zadel), Gulin (Veselica), Naumović i Vukoje. To je postava koju je svaki vjerni navijač “bijelih” i godinama nakon što je sišla sa scene mogao izrecitirati bolje nego napamet naučenu pjesmicu. Nažalost, neka od tih slavnih imena više nisu među živima, tako sada u dobra spominjanja otišao i Mladen Vranković.

Pokojni Mladen Vranković u društvu dugogodišnjeg suigrača i suradnika Luciana Celića/Foto Arhiva NL

Rođen je 1937. godine u Rtini. Došao je u Rijeku i počeo ostavljati neizbrisiv trag, od 1960. do 1968. godine skupio je 350 nastupa za “bijele”. Po povratku iz SAD-a počela je njegova dugogodišnja uspješna trenerska karijera, a dolaskom u klub Joška Skoblara Mladen mu je na klupi i na terenu bio desna ruka, uz ostalo i u onim velikim obračunima s madridskim Realom 1984. godine kada je nakon pobjede na Kantridi Rijeka pokradena u madridskom uzvratu. U ta vremena je obrana “bijelih” djelovala impozantno, vidjela se tu ruka obrambenog znalca kakav je bio Vranković.

Nezaboravna momčad

Po Skoblarovu odlasku postao je uspješan prvi trener, vodio je tako Rijeku i u onom beogradskom finalu Kupa Jugoslavije 1987. godine nasuprot Skoblarovu Hajduku, kada je Rijeka poražena u izvođenju jedanaesteraca nakon što ju je, praćenu od vojske navijača, teško oštetio beogradski sudac Petrović. Vranković je s prekidima bio trener Rijeke do 1995. godine, uz australsku epizodu u Croatiji iz Sydneyja, uz to je bio među ostalima i trenerom Orijenta, Zadra, Kraljevice, Klane…

– S Mladenom sam u Rijeci igrao četiri godine – prisjetio se Mile Tomljenović, dugogodišnje cijenjeno ovdašnje nogometno ime, istaknuti igrač, potom i trener te direktor Rijeke, pasionirani slikar koji je nakon igračke karijere bio i nastavnik u školi. – U tom je razdoblju ta naša Rijeka bila dvije godine zaredom četvrta u Jugoslaviji. To je ona naša nezaboravna momčad Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović, Gulin, Naumović i Vukoje. Ulazili bi tu i mlađi igrači kao što su Perčić, Bursać i još neki. Trener nam je prvo bio Ilija Popescu, a potom od 1967. godine Stojan Osojnak. Mladen je bio kompletan klupski igrač, tehnički dotjeran. Ma, pravi klupski igrač. On je u svoju igru unosio i nužnu dozu oštrine. Uza to je uvijek bio optimist. I kada smo igrali u Beogradu protiv Partizana ili Crvene zvezde, on bi uvijek govorio “pobijedit ćemo”. Takav je bio, tako se postavljao bez obzira na to s kime bismo igrali. Nakon igranja u Rijeci otišli smo igrati nogomet u SAD. On je igrao za Kansas City Spurse, a ja u Houston Starsu. Povratkom u Rijeku smo zaključili igračke karijere, otišli smo studirati na Kineziološki fakultet u Zagreb, tamo smo na koncu nas nekolicina bivših igrača Rijeke postali viši sportski treneri, Lukarić, Šangulin, Naumović, Vranković, ja… Mladen je inače bio dosta nemirna duha, kao trener je promijenio dosta klubova, nije se niti u jednom dugo zadržavao. U svakom je slučaju itekako poznavao nogomet. Kao viši sportski trener tako je postao i trener u Rijeci. Radili smo tako zajedno u omladinskoj školi Rijeke, a putovi su nam se opet sreli kada je bio trener prve momčadi Rijeke u vremenima kada sam bio direktor kluba. Bio je onda otišao raditi u Australiju i tamo se i zadržao. Trenirao je i brojne druge riječke klubove počevši od Orijenta, isto tako i klubove u riječkoj okolici.

Luciano Celić, višedesetljetno poznato labinsko nogometno ime, dugogodišnji igrač, a potom i trener brojnih ovdašnjih klubova, s Mladenom Vrankovićem ostao je vezan od onih davnih igračkih dana sve do ovih njegovih praktički posljednjih dana života.

Stručan i praktičan

– One davne 1967. godine sam imao sreću da sam i igrao s Vrankovićem kada sam iz Labina došao u Rijeku s Marijom Brnjcem. Bio je 1937. godište kao i njegovi suigrači Šangulin, Radaković, kao i Zadel. Recimo, tada smo izgubili u Nišu 1:0, a za Rijeku je igralo pet Labinjana. U obrani Milevoj, Celić i Brnjac, u vezi Rabac, naprijed Veselica. Vranković je na mene ostavio jako velik i dobar trag jer je bio jako stručan i praktičan.. Mladena sam posjećivao redovno kod njega na Vežici, otkad je prestao raditi u nogometu. Radovao se mojim dolascima. Inače, radili smo skupa, zajedno smo trenirali Orijent, Lučki radnik, Halubjan, Grobničan, a posljednji klub bila nam je Klana. Ja sam mu pritom uvijek bio pomoćnik – kaže Luciano Celić. – Vranković je bio izvrstan igrač. Bio je lukav, vrlo zahvalan. Bio je i čvrst, jak, znao je biti oštar u duelu. Uz sve je imao i odličan udarac iz daljine, znao je često i davati golove. On je i kao središnji branič znao pomoći u sredini terena. On i Pero Radaković bili su jedan uz drugoga. Mladen je bio vrlo duhovit i obljubljen među igračima. Meni je kao treneru, koji sam to radio amaterski, Vranković jako puno pomogao. Do posljednjeg smo trenutka bili nerazdvojni. S obzirom na to da je bio bolestan, bio sam mu česti gost.

Uz kćerku Lindu i suprugu Đenku, Mladen Vranković je imao i tri sina, Mladena i pokojnog Jerka, koji su obojica igrali nogomet kao i otac, dok je treći sin Darko godinama bio među istaknutijim članovima Armade.