RIJEKA  Darko Raić-Sudar i Antonini Čulina dobro su odradili zimski prijelazni rok. Duje Čop, Jovan Manev, Mile Škorić, Luka Menalo i Ante Oreč igrači su na koje se računalo kao na »plug and play« pojačanja. Dok nisu stigle ozljede.

Ali i vrijeme oporavka/hvatanja optimalne forme polako se privodi kraju. Čop već igra, sjajno. Makedonski reprezentativac Manev došao je spreman no bio je »zatvoren« sjajnim igrama Radeljića i Majstorovića, ali lako je moguće da već u Koprivnici zaigra na desnom boku obrane. Menalo iz treninga u trening diže formu. Škorić se vratio treninzima. Oreč je u procesu urednog oporavka i povratka u puni pogon.

Ova je reprezentativna pauza Rijeci legla fantastično. Taman na vrijeme da se momčad i osvježi i kondicijski osnaži i zaliječi sve boljke pred završni sprint u lovu na duplu krunu.

Na Rujevici se žestoko radi. Dva treninga dnevno. Reprezentativci su razasuti po cijeloj Europi, a oni koji su ostali u Rijeci… Žive na stadionu. Zajednički doručak, trening. Poslijepodnevni trening, zajednička večera.

Rotacije i širina

Radomir Đalović, Davor Landeka, Igor Čagalj, Ivan Vargić i ekipa su radoholici. Znakovita je Đaletova izjava kako Fruk igra kao nikad u životu zato što »radi daleko jače nego prije«. Rad je jedina »tajna« uspjeha. Uigravanje, nabijanje kondicije. Đalović hoće Rijeku koja trči više od protivnika i 11 igrača koji bezuvjetno disciplinirano igraju kao jedan. U svakom duelu – Krepat ma ne molat.

Mladi šef struke dobit će tu toliko željenu širinu oporavkom svih načetih i ozlijeđenih. A onda češće rotacije i svježina dolaze same od sebe.

Koliko mu je momčad mentalno jaka, Đalović će doznavati kad i svi mi ostali: kad krene serija utakmica u kojoj će svaka biti finalna, u kojoj će trofejni pritisak postati jednostavno neizbježan i rasti iz tjedna u tjedan. Prva takva je 2. travnja, polufinale SuperSport Hrvatskog kupa na Rujevici s Istrom 1961. Nema popravnog. Moraš pobijediti ili te nema u finalu.

Prošle sezone bila je gotovo identična priča, ali se na kraju ostalo i bez naslova i bez Kupa. Dosta je igrača bogatije za to iskustvo. A dovedeni i neki koji su se trofeja već naosvajali (Čop, Menalo).

Riječki dečki trebaju usvojiti činjenicu koju su sami sebi zapravo već dokazali. Da su bolji i od Hajduka i od Dinama. Da može poteći – trofejna Rijeka. Koja je danas, kao prva na ljestvici i favorit u polufinalu Kupa, realno najveći kandidat i za naslov i za Rabuzinovo Sunce. Ako bude znala nositi taj teret, u svibnju će nositi – trofeje po Korzu.

Komen vizionar

Prije dvanaest godina napustio nas je Robert Komen, čovjek koji je živio i disao Rijeku. Sudbina je htjela da veliki čovjek premine tek godinu nakon što je stiskom ruke i zagrljajem s Damirom Miškovićem najavio bajkovito divnu nogometnu priču koja će iznjedriti najveće uspjehe u riječkoj nogometnoj povijesti.

Godine 2011. klub je jedva preživljavao, a Robert preuzeo dužnost predsjednika. Pa svojom vizijom i odlučnošću usmjerio Rijeku prema stabilnosti i uspjehu. Njegova suradnja s Damirom Miškovićem, označila je prekretnicu, Rijeci donijela trofeje, stabilnost i europski ugled.

Komen je bio i dugogodišnji predsjednik Organizacijskog odbora Kvarnerske rivijere održavajući najviše standarde u najtežim vremenima.

U znak zahvalnosti za sve što je učinio, stadion na Podmurvicama, gdje se razvijaju mladi nogometni talenti, nosi njegovo ime i čuva njegovo golemo naslijeđe.

Sjećanje na velikog Komena živi kroz svaki gol, svaki trening i svaki Rijekin uspjeh. Njegova strast i predanost inspiracija su svakoj novoj generaciji.

Robert Komen, nažalost, nije dočekao najveće klupske uspjehe HNK Rijeka, ali bio je neizostavan dio priče koja je postavila temelje riječkog uspjeha pa postao i zauvijek ostaje dio najblistavije klupske povijesti.