RIJEKA Riječke ulice i kantuni su ostali bez jednog dragog lica koje ih je obilazilo desetljećima, a nogometna Rijeka bez svog dugogodišnjeg protagonista, preminuo je Vincenzo Enzo Zadel, za brojne prijatelje iz starih generacija samo – Bakula. Rođen 1937. godine u Rijeci, naigrao se za svoj omiljeni klub s Kantride, za Rijeku je igrao osam sezona, od 1956. do 1964. godine. Vrsni vezni igrač i znalac s osjećajem za pogodak potom je iz Rijeke otišao u Slobodu. U Tuzli je igrao dvije godine, postigavši u te dvije drugoligaške sezone čak 41 pogodak. Otišao je potom u Tursku, nakon toga u Švicarsku gdje je igrao čak do 39. godine. Volio je prođirati sa starim prijateljima po omiljenim mjestima u gradu kao što je »Jedinica«, moglo ga se viđati tako dok ga je zdravlje služilo s Milom Tomljenovićem, koji ga je naslijedio u prvoj momčadi »bijelih«, Lucianom Celićem i drugim starim asovima riječkog nogometa.

– Često smo se družili, igrali smo karte, sastajali smo se – uzdahnuo je Mile Tomljenović, koji je i prenio tužnu vijest da je umro Vincenzo Zadel. – Sjećam ga se kada je igrao, bio je on pravi vezni igrač. Bio je uz to i golgeter, postizao je puno pogodaka. Osim toga, bio je i nepogrešivi izvođač jedanaesteraca. Dao je dosta pogodaka s »bijele točke«. Kada je prešao u tuzlansku Slobodu, bio je najbolji strijelac Druge lige. Mimoišli smo se na Kantridi, kada sam ja došao, on je otišao iz Rijeke. Bilo je to 1964. godine. Bio je veseo čovjek, simpatičan, rado viđen u društvu, jednostavno, super čovjek. Dobar, duša od čovjeka. Kažem, sretali smo se, igrali smo naše partije karata, u posljednje vrijeme smo se redovito družili, sve dok se nije razbolio. Isto tako se sastajao s nama u »Premijeru« na okupljanjima veterana Rijeke, uvijek je bio u tome društvu u kojem su recimo Marijan Brnčić, Luciano Celić, Drago Čohar, Mile Tomljenović-Dugi… Bio je pravi čovjek, rado ćemo ga se sjećati. Kad se teže razbolio, bio je u domu, a skrbnica mu je bila Milica, kći legendarnog Stojana Osojnaka.