Niko Janković/Foto M. GRACIN
Nadam se da će se s tribina jednom zaoriti pjesma za mene kao nekad za mog rođaka Janka o kojem mi stara garda Armade stalno priča s ogromnim poštovanjem za sve što je osamdesetih dao za Rijeku - kaže Niko
povezane vijesti
RIJEKA Vrhunska je na Rujevici bila press-konferencija najave današnjeg gostovanja Rijeke kod Lokomotive. Šef Đalović i uvijek dobro raspoloženi Niko Janković. Koji je »pao« već na svojoj trećoj rečenici:
– Guramo na dva fronta. I to jako dobro. Svi smo malo načeti i… Ne znam. Zbunio sam se! – stao je i nasmijao se Niko kojem je vjerojatno na pamet palo »Nema smisla da kažem da smo umorni«.
Na njegovu sreću, ima trenera koji je ljudina i posebno cijeni nogometne borce kao što je baš Niko Janković. Pa je Đalović odmah uletio, iste sekunde se nadovezao, glasno da je orilo press-centrom:
– Ma dobro je sve! Nisi se zbunio, normalno je da si malo načet i umoran jer igraš svaku utakmicu! Ali ti mo’š igrat’ deset utakmica zaredom i svaku na drugoj poziciji, s tobom nemam problema nikakvih. Umorni su momci, ali imamo vremena za odmor i neće biti nikakav problem što se toga tiče gostovanja kod Lokomotive. Posebno kod tebe! – asistirao je Đalović svom »maratoncu« pa mu vratio mikrofon, a Niko onda rekao što mu je na srcu:
– Što se tiče kupa i pobjede 1:0 nad Istrom 1961, ja bih više volio da se piše o našem uspjehu, o tome da je Rijeka u finalu, a ne o umjetničkom dojmu. Pa nismo mi Barcelona! Mi više, onako… Sličimo na Atletico Madrid.
Koji sljedeću utakmicu igra kod Lokomotive.
– »Operacija Lokomotiva« je počela čim je nakon pobjede nad Istrom šef ušao u kabinu i rekao: »Dečki! Sad nam slijedi: Lokomotiva«. Znamo što možemo očekivati, jednu napadačku momčad, a mi se opet idemo boriti za pobjedu.
Svestranost
Niko Pokriva sve napadačke i pozicije u vezi.
– Najbolje se osjećam na poziciji »osmice«, dakle »box to box« veznjak, to je moja prirodna pozicija, ali Rijeka je iznad svih i važnija od svakoga. Koju mi god zadaću šef povjeri, na bilo kojoj poziciji, ja ću napraviti ono najviše i najbolje što mogu za momčad. Sad sam na desnom krilu i tu dajem sve od sebe. Vrlo jednostavno.
Janko Janković
Nikin rođak, igrač kojem su navijači posvetili pjesmu, na Kantridi je igrao od 1985. do 1988. godine. Došao je kao desni bek, a nakon nekog vremena postao napadač i golgeter. Odigrao je 98 utakmica za Bijele i zabio 37 pogodaka. S Kvarnera se otisnuo u Španjolsku i u La ligi igrao devet godina, stvorio veliko ime u jednom od najglasovitijih svjetskih nogometnih okruženja. Najprije dvije sezone za Real Valladolid, u koji je otišao zajedno s Maurom Ravnichem, onda dugih pet godina za Oviedo te na kraju karijere i jednu sezonu u Herculesu. Uspio je ostvariti san igranja za hrvatsku reprezentaciju čiji je dres nosio dvaput (debi u pobjedi nad Španjolskom u Valenciji). Po isteku karijere ostao je u Španjolskoj raditi kao trener (SD Colloto i Oviedo B te Deportivo i Girona kao pomoćnik). Niko će ga za koji tjedan prestići po broju utakmica za Rijeku, a vjerujemo kako je pitanje dana kad će i on, baš kao njegov barba Janko, zaigrati i za Vatrene. |
Lokomotiva je često znala zaustaviti Rijeku baš u »biti ili ne biti« utakmicama. To je dodatni motiv, ta želja za revanšom.
– Svlačionicu Rijeke krasi zajedništvo i čvrsti momčadski karakter. Mislim da je to naša velika prednost. Lokomotiva je jedna lepršava ekipa koja igra napadački. Neka pobijedi bolji, a ja se nadam da ćemo to biti mi.
Bijele čeka još jedna utakmica u kojoj svi očekuju pobjedu Rijeke. Ove sezone baš je na takvim ispitima znala pasti. S koliko samopouzdanja se ide u Kranjčevićevu?
– S maksimalnim samopouzdanjem, normalno. Karakterna smo momčad i karakterni sportaši koji istinski vjeruju u pobjedu u svakoj utakmici, koji idu 100 posto i na svakom treningu. Nema nikakvog skrivanja – Rijeka u Zagreb ide po pobjedu.
Prošle sezone Bijeli su bili u istoj ovakvoj situaciji. Na dva fronta, finale kupa, borba za naslov i… Ostali su bez ijednog trofeja. To iskustvo, uz svu gorčinu koju je ostavilo, sad može biti od pomoći za barem jednu, a možda i duplu krunu.
– Ne bih mogao birati između prvenstva i kupa jer sad smo iskusniji i želimo oba trofeja. Biranje bi bilo kao da pitate malo dijete što bi radije, lizaljku ili čokoladu. Sve. Hoće sve. I mi hoćemo – sve. Nešto se, normalno, pita i konkurenciju. Ja mislim da su nam što se utrke za naslov tiče šanse podjednake s njima. Dinamo ima tu naviku osvajanja trofeja, Hajduk možda ima najlakši raspored, ali ja mislim da će se i Rijeku puno toga pitati, a mi ćemo imati potrebne odgovore.
Osvrnuo se još jednom na taj stalni pritisak, očekivanja da Rijeka pobjeđuje stalno i to uz dobru igru.
– Ma nije to neki pritisak. Pa mi prvi sami od sebe očekujemo da odigramo bolje nego u prošloj utakmici i da opet pobijedimo. Dakle, ne može nam nitko staviti veći pritisak od onog kojeg smo već sami sebi stavili. Nema tu puno filozofije. Idemo po tu pobjedu.
Očigledno je kako ste svi pod dojmom da vaš prolazak u finale nije popraćen s dovoljno pozitive.
– Da, nismo samo takvog dojma, nego takvog mišljenja i stava. Zato sam i rekao da niti je nogomet balet, niti smo mi Barcelona od koje treba očekivati takav stil igre. Ljudi, ušli smo u finale Hrvatskog kupa. Cilj je ostvaren. Kako je rekao šef Đalović na press-konferenciji, velika je stvar da ostvariš cilj i kad ne igraš dobro. U Koprivnici smo u utakmicu ušli tako da smo trebalo imati najmanje tri gola prednosti, a na kraju po meni – nezasluženo izgubili. Ovaj put smo lošije igrali, ali nagradilo nas je što se i kad nam ide i kad nam ne ide maksimalno trudimo. Ma ne samo na utakmicama nego 100 posto idemo i na svakom treningu, radimo najbolje što možemo, stvarno sve od sebe dajemo za Rijeku. I zato, kad je nagrada bila finale kupa… Nas je nagradilo. Za svaki trening i svaku minutu rada.
Nakon Koprivnice trener Đalović rekao je kako vas je Slaven Belupo uvukao u svoj »run and gun« stil nogometa koji nikako niste htjeli igrati. A ako postoji jača »run and gun« ekipa od Belupa, onda je to baš Lokomotiva.
– A ništa, moramo nametnuti svoj ritam i to time što će lopta što više biti u našim nogama. Ne dopustiti im da nas uvuku u neku jurnjavu, nego mirno igrati svoj nogomet. Utakmica traje »90 plus« minuta, dakle samo strpljivo. Gorici smo s igračem manje zabili u 85. minuti, Istri smo zabili u 86. minuti. Pomalo i… Gol će doć’.
Dvanaesti igrač
Posebno uz »doping« koji s tribina, gdje god Bijeli igrali.
– Znam da se često upotrebljava taj izraz, ali Armada zaista jest naš 12. igrač. I kad smo protiv Istre, kako kaže trener, patili i branili se, oni su ti koji su nam dali presudnu razinu više. Niti jedan zvižduk nego samo pozitiva i navijanje bez prestanka. Jednostavno smo jači, imamo više snage i energije zato što njih i sve ostale navijače imamo uz sebe. Normalno da ih pozivam i u Kranjčevićevu. Kažem, guramo na dva fronta i to jako dobro, ali da je lako, nije. I zato, navijači – idemo i dalje zajedno kroz sve što nas čeka. Da u nedjelju proslavimo pobjedu pa onda dalje, korak po korak do konačnog slavlja.
Nije propustio prokomentirati jednu izjavu koju je za Novi list dao jedan od vođa riječke svlačionice Ante Majstorović.
– Nositi dres Rijeke je ponos čast i, kako kaže Ante, ogroman privilegij. S ponosom mogu reći »Ja sam taj igrač koji uvijek cijelog sebe daje za našu Rijeku«. Evo, mogu se pohvaliti s time da najčešće imam najviše pretrčanih kilometara, kako na utakmicama, tako i na treninzima – govorio je ozareni Niko kojeg je onda nakratko prekinuo klupski glasnogovornik Marko Babić sjajnim podatkom:
»A još samo nekoliko utakmica pa ćeš moći pohvaliti i time da si za odigrao – 100 utakmica za Rijeku«!
– Da, blizu sam i te brojke, još jednog razloga za ponos. Čast mi je što sam igrač Rijeke, a moram reći da je i veliko zadovoljstvo dijeliti svlačionicu s ovim dečkima, baš s ovom generacijom jer ima nas sa svih strana, a svi dijelimo taj osjećaj pripadnosti Rijeci.
Dobro, kod vas je to, iako niste Riječanin, zapravo istinska, višedesetljetna – obiteljska tradicija.
– Je! Tako je! – opet Niko širi osmijeh, sav sretan.
– Ja sam iz Hrvaca iz Sinja, a moj rođak Janko, za kojeg svi pogrešno misle da mi je stric, godinama je igrao za Rijeku i ostavio duboki, blistavi trag. Dečki iz starije garde Armade mi stalno govore koliko su ga voljeli, kako je moj barba sjajno igrao za Rijeku, borio se kao da je tu rođen. I uvijek mi ponavljaju onu pjesmu. »Toliko je dobro igrao i toliko su ga ljudi voljeli da nije bilo utakmice bez pjesme ‘Ja-nko Ja-nko-vić, šaaa-la la-la-la!’ Čovjek je svoju pjesmu dobio koliko nam je značio i pamtimo ga za sva vremena«. Naježim se kad to čujem. A danas ja igram za tu veliku Rijeku! Nadam se da će se neka slična ili baš ta pjesma, ali s mojim imenom jednom zaoriti s tribina i za mene.
Ako osvoji naslovm bit ć u svim klupskim knjigama, a ne samo pjesmama.
– Pa za to živim! Za to treniram i živim. I ja i moji suigrači.
Dječački snovi
Ima 23 godine i puste godine karijere pred sobom i vremena za postići sve što sanja, ali… Prođe li i sad koji put kroz glavu telefonski poziv iz kluba: »Niko, pozvan si u reprezentaciju«?
– Pa normalno da prođe. Zapravo često na to pomislim. Svjestan konkurencije koja je strahovita, svjestan da nije lako ući među Vatrene, ali ja se nadam. To je ljudski. A sportski je imati takvu ambiciju. Nema tu nikakve tajne. To je nešto zbog čega svi počnemo igrati nogomet. O tome svaki dječak sanja i jedina je istina kako mi je zaigrati za Hrvatsku najveća želja i najveći san. Ne znam kako opisati koliko to jako želim. I nadam se da će jednog dana i to doći.
Tu vam je velika vrlina, možda i mana. Polivalentnost. Igra – sve pomalo.
– Izbornik jedini odlučuje, sve ostalo su priče. Što se te polivalentnosti tiče… A cijeli život sam veznjak ili lijeva polušpica, sad treba pokriti to desno krilo i nema tu razgovora, što god Rijeci treba, ja sam tu. Dobro je, vidjeli se što je Deki Petrovič, koji je veznjak kao i ja, igrao u finišu Kup utakmice – desnog beka. I to odlično. Svaka mu čast. I svi su takvi, svi će svom snagom na bilo koju poziciju na koju ih trener pošalje. Kažem vam da smo svi kao jedan, a Rijeka iznad svih! Samo jako za Rijeku, jedino je to način ispunjenja sna da dočekam i poziv u reprezentaciju.
Često se događa da svi riječki ofenzivci, a baš Niko osobno možda i najviše – udara po golu čim primi loptu. Kako lopta ide prema njemu, cijela nogometna Hrvatska zna da mu je prva pomisao šut na gol. Ponekad izgleda sebično. A možda je trenerova sugestija da to radi?
– U kabini je dogovor: ako netko opali po golu da završimo akciju, što i jest krajnji cilj nogometne igre, jer ako ne pucaš nećeš ni zabiti, nema nikakvog mahanja ruku kod suigrača. Nema razočaranja što netko drugi nije dobio loptu. Nitko se ne smije buniti, nego biti podrška u takvim situacijama. Ja sam čak smanjio broj šuteva u zadnje vrijeme, ali ne zato što tako želim, nego sam dešnjak na desnom krilu pa imam manje situacija za ući u sredinu i pucati po golu. Tako da… Je, to je zapravo dogovor iz svlačionice. Slažem se da bi bilo vrijeme da mi opet jedna sjedne »u devedeset« jer dugo nije, ali baš me briga, neka do kraja sezone ne zabijem više nijednom ako će Rijeka pobjeđivati. Tko god zabije, dobro je. Zabio je za Rijeku, a to i ništa drugo je jedino bitno svima nama u momčadi – rekao je Niko Janković.
Uskoro igrač sa 100 utakmica za Rijeku. I uopće ne sumnjamo, pjesmom koja će samo za njega krenuti s tribina. Posebno ako napravi ono što barba Janko od 1985. do 1988. u 98 utakmica nije uspio. Postati prvak s Rijekom.
