RIJEKA Andrej Prskalo na novom je putu, donedavni, 35-godišnji vratar Rijeke iz generacije koja je osvojila dvostruku krunu i najtrofejniji klupski igrač više nije među Bijelima. Rujevica je, barem zakratko prošlost, nije došlo do novog dogovora i Andrej se okreće novim izazovima, smatra da još nije rekao sve u igračkoj karijeri.

Prskalo je u Rijeku došao iz Rudara, branio na posudbama u Orijentu 1919, Pomorcu i Istri 1961, nakon čega se vratio među Bijele 2014., a nakon odlaska Vargića u Lazio 2016. postao je prvi čuvar mreže.

– Nakon toliko godina svakoj priči dođe kraj. Ponosan sam na sve ostvareno – kaže Andrej. – Naravno, ostaje neki žal, ali valjda tako mora biti. Još od ranije imao sam ugovor s mogućnošću produženja, ali on nije produžen, vjerojatno klubu nije odgovarala financijska bilanca. Ponudili su mi znatno manje i da budem igrač i trener, a ja mislim da u profesionalnom sportu možeš biti ili jedno ili drugo. Ja još uvijek želim igrati, osjećam se dobro i taj sportski motiv mi je prvi.

Prskalo ne krije da je na neki način i na raskrižju karijere. Dosta je opcija u igri i morat će dobro odvagati.

– Iskreno za sada nemam još klub u koji bih mogao otići jer nisam na neke stvari računao. Imam svog agenta koji traži, neki me klubovi zovu, ali u ovakvim situacijama moram dobro odvagati što je najbolje za mene i obitelj pa ću odlučiti. Odlazak u iznozemstvo? Imam i tu nekih kontakata. Sve je moguće. Ne isključujem niti situaciju da ovdje igram drugu, treću ligu pa se više posvetim vinariji doma u Istri. Baš moram dobro razmisliti. No, treniram, imam dva trenera, jednog kondicijskog, drugog vratarskog… Malo sam u Istri, malo u Rijeci gdje sam i nešto više.

DVOSTRUKA KRUNA – Mate Maleš i Andrej Prskalo s Rabuzinovim suncem 2017./Foto PIXSELL

Spremnost i povratak

Spremnost kod Prskala nikad nije dolazila u pitanje osim kada je bio ozlijeđen. Profesionalac je ono što se kaže od glave do pete.

– Da stvarno sam dobro spreman, treniram i sada. Jel’ bih mogao uskočiti i među vratnice Rijeke? To mi baš i nije strano, ha, ha… Stvarno mi je bio užitak raditi s vratarima na Rujevici i trenerom kao što je Gojko Mrčela. S posebnim guštom sam dolazio na svaki trening. Ali kad odlaziš, nisi toliko sretan, ali tako je kako je, klub mora biti ispred pojedinca.

Odlazak po svemu sudeći neće biti i kraj veza Rijeke i Prskala. Jednog dana možda se pojavio u ulozi trenera vratara ili na nekoj drugoj funkciji u klubu. Zaslužio je…

– Sigurno da bih volio doći jednog dana kao trener vratara. Zašto ne… U zadnjoj rundi u Rijeci sam proveo osam i pol godina, prije toga pet godina.

Kako Andrej gleda na činjenicu da je ponio epitet najtrofejnijeg igrača Rijeke i da će ga teško tko tako brzo nadmašiti?

– To je jedna velika satisfakcija za moj trud. Dosta smo svi u to vrijeme ulagali sebe u klub i rado se sjetim svega onog što smo napravili. Posebno osvajanja duple krune, ali i drugih trofeja, velikih pobjeda… Uvijek pamtim više te lijepe stvari. Generalno, sve u Rijeci će mi ostati u pozitivnom sjećanju.

Treneri ispred trenera

Rad vratara je uvijek specifičan, odvojeni su od ostatka momčadi. Koga Prskalo izdvaja kao posebnog po pitanju trenera, ali i igrača, tko je ostavio na njega poseban dojam?

– Mi smo nekako više povezani s trenerima vratara. Zahvalio bi se Mladenu Žganjeru, s njim sam osvojio duplu krunu, potom je tu Siniša Ćaleta, Mrčela… Istaknuo bih ovaj put trenera vratara, ne glavne trenere. S druge strane imam puno dragih igrača s kojima se čujem. Ipak to je u prvom redu Mate Maleš. Potom Luka Marić, Ivan Močinić, Simon Sluga, Dario Čanađija, Domagoj Pavičić… Sve su to dragi i dobri dečki, suigrači koji ostaju prijatelji za cijeli život ne samo vezano uz nogomet.

Protekla sezona Bijelih bila je poprilično turbulentna, na kraju jeseni Rijeka je bila bodovno poravnata s Dinamom i Osijekom, na proljeće potpuno potonula i ostala bez Rabuzinovog sunca u finalu s Hajdukom.

– Prvi dio sezone stvarno smo bili vrhunski. Na kraju smo pali i imali dosta oscilacija. No, imali smo takav profil igrača i takvu momčad. Šteta da nismo završili koje mjesto više, ali ne smijemo biti potpuno razočarani. Izborili smo glavni cilj, plasman u Europu.

Aktualni trenutak Rijeke nije baš obećavajući, ali puno toga se još može promijeniti. Uostalom, tako je bilo i uoči prošle sezone. Rijeka još uvijek nema potvrđenog glavnog trenera, a puno više važnih igrača napustilo je Rujevicu nego što ih je došlo. A vremena je sve manje…

– Istina, malo je došlo do nekog zaokreta, takva je valjda politika kluba. Ali nadam se da ljudi koji sve to vode znaju što rade. Sada će sigurno biti više prilike za mlade i domaće igrače. A oni su sposobni uz određena pojačanja da budu u vrhu hrvatskog nogometa. Istina i HNL je sve bolja i sve neizvjesnija. Samo neka liga ide tim putem… – zaključuje Prskalo.