RIJEKA  Nogometaši Rijeke na prvom su mjestu završili polusezonu i na zasluženom su odmoru do 2. siječnja iduće godine, za kada je Radomir Đalović zakazao prvo novogodišnje okupljanje. Prvi dio priprema odradit će na Rujevici, potom slijedi odlazak na pripreme u Sloveniju, najvjerojatnije u Čatež, gdje će momčad odigrati od tri do četiri utakmice. Prvi natjecateljski susret u novoj godini Bijeli će odigrati 26. siječnja kada ugošćuju Lokomotivu, odmah potom 1. veljače gosti su Varaždina…

Iz riječke perspektive godina nije mogla bolje završiti. Momčad, u koju mnogi dobrim dijelom polusezone nisu vjerovali, jesenski je prvak, bodovno izjednačena s Hajdukom, ali s pet golova plusa, dok Dinamo, koji i dalje slovi za prvoga kandidata za naslov, za vodećim jadranskim dvojcem zaostaje sedam bodova. Riječki uspjeh tim je veći kada se pogleda u retrovizor i analiziraju specifične okolnosti u kojima su Đalović i momčad došli do uspjeha koji cijeni većina stručnjaka, navijači, ali i konkurencija. Naravno, u prvi plan izbija činjenica da Rijeka u 18 utakmica nije doživjela poraz, dok je Hajduk dvaput izgubio, a Dinamo čak pet puta. Rubrika neriješnih ishoda najdeblja je kod Bijelih, remija je kao i pobjeda (9/9), dok je kod Hajduka nešto drugačija (10/6).

Rijeka niti ove jeseni nije mogla bez turbulencija, u prvi plan iskočila je smjena trenera Željka Sopića, a potom i velik europski neuspjeh. Sopić je smijenjen uoči utakmice s Elfsborgom nakon koje je klub ispao iz Europske lige, da bi ružna euroepizoda bila zaključena povijesnim prizemljenjem od Zmajčeka (5:0) u Stožicama nakon riječkih 1:1 u Konferencijskoj ligi. Činilo se da je momčad u nokautu, no nakon samo tri dana u derbiju s Dinamom remizirala je na Rujevici (1:1) kada se vratila iz minusa (Petković 22’/Hodža 50’) i odigrala zapaženo drugo poluvrijeme.

Radomira Đalovića, trenera bez iskustva na mjestu prvoga kormilara seniora, dočekala je vruća klupa, brdo problema i veliki izazovi, no s pomoćnicima iz igračkih dana, Davorom Landekom i Igorom Čagaljem, stvorio je bitnu sinergiju s igračima i malo-pomalo počeo razoružavati skeptike. Rijeka je u početku igrala na refule, teško pobijedila Goricu u gostima eurogolom Nike Jankovića, a potom slomila Šibenčane za samo 20 početnih minuta i uvjerljivu pobjedu (3:0) nakon čega je na neki način postala »stajačica«. Ali i ona koja ne gubi. U sljedećih šest utakmica pobijeđena je tek Istra 1961 u izjednačenom susretu potezom Tonija Fruka iz slobodnog udarca, a momčad je pet puta rezimizirala (Hajduk, Slaven Belupo, Lokomotiva, Varaždin, Osijek). U to vrijeme dobar dio tih remija, poglavito u seriji, ocijenjen je neuspjehom…

Ravnoteža i stabilnost

Uzvratni dvoboj s Dinamom bio je prevaga. I trenutak kada je momčad počela igrati puno bolje. U Maksimiru je završilo bez pobjednika i golova, ali s onim puno bitnijim, Rijeka se prezentirala u dobrom svjetlu, bila je bolja i bliže pobjedi. No, i dalje nije išlo sve kao »podmazano«, jesenska Rijeka nije mogla bez teško izborenih bodova. Uslijedila je utakmica s Goricom u kojoj je momčad gotovo cijelu utakmicu igrala bez isključenog Lindona Selahija, da bi se pet minuta prije kraja ukazao Gabriel Rukavina i skrojio trobod uoči dalmatinske miniturneje. A ona je bila također izazovna, momčad je slavila na Šubićevcu rijetko viđenim golom Mladena Devetka, a u Jadranskom derbiju vratila se iz minusa, osvojila bod i zadržala prvo mjesto.

Potvrda vrijednosti i karaktera mlade momčadi najbolje je došla do izražaja baš u posljednjem kolu i pobjedi nad Farmaceutima (2:0) kad je odigrana možda i najzrelija utakmica, limitirani su osokoljeni gosti, a da je pritom sastav bio izrauban ozljedama i kartonima, do te mjere da je među vratnice morao 18-godišnji Niko Vučetić. Generalno, Đalović i igrači izvukli su najviše i najbolje u specifičnim klupskim okolnostima. Čak devet bodova osvojeno je izvanserijskim potezima Jankovića, Fruka i Devetka, a još tri gardom momčadi kojoj je prijetio poraz (Gorica/Rukavina), ali koja je pokazala da nikad ne odustaje. Ipak, sasvim zasluženo. Momčad je nagrađena za silan trud i rad, što je jedina i ispravna vodilja za nastavak prvenstva. Đalović je bitno promijenio način i ravnotežu igre, Rijeka je zadržala nužnu stabilnost nakon black-outa u Ljubljani.

Mnoge sve dosta podsjeća na 1999. godinu i tadašnju momčad Bijelih koja je s malo ljepote, puno pragmatike i motiva s Nenadom Gračanom na klupi sjajno izgurala jedno unaprijed izgubljeno prvenstvo. Ova Rijeka sad ima daleko bolje preduvjete za uspjeh. Širinu kadra i kvalitetu, a igrači stabilnost s klupskom logistikom, ne razmišljajući, kao tada, hoće li plaća sjesti na račun. Dojam je da je ova momčad predodređenija za taj uspjeh.

Pouke

Aktualni kadar Bijelih, igrački i stručni, jako se dobro snašao u novonastalim okolnostima. Đalović je cijelo vrijeme upijao znanje kao pomoćnik, prvo Sergeja Jakirovića potom Željka Sopića, a ni momčad nije od jučer. Njezine temelje složio je svojevremeno Jakirović i za sve je trebalo vrijeme. I Đaloviću i igračima. Nagovještaj za nešto veliko bila je prošla sezona, Rijeka je bila korak nadomak naslova, ali bila je najlošija kada je najviše trebalo. Na Rujevici su sigurno izvukli pouke, što će sigurno biti veliki plus na proljeće.

Uz to, iako je bilo problema, izostanci su se nastojali bezbolno prebroditi. Otišli su stožerni igrači Mitrović, Marić, Dilaver, Pjaca, Ivanović, Hodža, Labrović… dovedeni su Perica, Gojak, Dogan, Rukavina, Majstorović i Devetak.

Zlomislić je bezbolno zamijenio Labrovića, a Majstorović se kao prekaljeni stoper dobro uklopio u rotaciji s Radeljićem i Galešićem, Devetak je iskoristio šansu i na lijevom boku »istisnuo« oporavljenika Godu i Čabraju. Đaloviću je puno značio prvo povratak Petroviča u veznom redu pa potom i sve boljeg Djouahre na krilnim pozicijama, dok je i Gojak iz utakmice u utakmicu bio sve bolji i bliži udarnoj postavi, jednako kao i Rukavina.

Najveći problem stvoren je oko prvog napadača, prvo zbog »kratkog spoja« s Andrićem, koji je praktički otpisan, a potom zbog nespremenosti Perice i Dogana, koji nisu mogli iznijeti taj teret. Kestenje iz vatre morao je vaditi Fruk, kopati i rovariti pred protivničkim šesnaestercima, ostajući i dalje više na tragu asistenta nego igrača koji zabija. No, veliki dobitak za Bijele bila je činjenica što je dobar dio utakmica odlučivao »uvijek netko drugi«.

Iako je kreacije u igri bilo puno manje nego prošloga prvenstva, uvijek je postojala jasna ideja u igri. Izgubljena je prijašnja lepršavost i lakoća pobjeđivanja u nekim utakmicama, ali je momčad dobila višak energije i stvorila beton ispred Zlomislića kojeg nije lako probiti niti jednom protivniku. Samo sedam golova, od kojih dva iz jedanaesterca, zorno pokazuju kakvu su obranu igrali Bijeli.

Kapetan Smolčić profilirao se u sjajnog i teško prelaznog beka, znana uloga Selahija postala je još važnija njegovim povratkom, o Pašaliću i Jankoviću ne treba trošiti riječi kada su pravi. Rijeka ima puno aduta za proljetnu utrku, a puno toga ovisit će i o prijelaznom roku. Selahi, Galešić, Pašalić, Janković, Fruk… u prvom su redu izloga koji je dugačak. Uloga struke ove zime bit će, po mnogima, možda i presudna.