RIJEKA Zlokobna vijest prostrujala je brzinom svjetlosti, otišao je velikan zagrebačkog i hrvatskog nogometa, otišao je bivši hrvatski izbornik, legenda Dinama, ali i jedan od onih koji je imao tu čast da za života sjedi na klupi riječkog nogometnog prvoligaša. Istina, Zlatko Kranjčar se na toj funkciji zadržao kratko, tek 17 prvenstvenih kola u sezoni 2002./03., međutim i u tih nekoliko mjeseci stigao je svojim dobrodućnim karakterom i beskrajnom susretljivošću osvojiti mnoga srca na Kvarneru.

Zlatko Kranjčar preuzeo je momčad Rijeke u ljeto 2002. godine nakon što je Zagreb doveo do naslova prvaka. Ivan Katalinić prepustio mu je mjesto na Kantridi i otišao u Kranjčevićevu ulicu po ulaznicu za Ligu prvaka, a Cico je stigao pod stijene preuzevši u ruke mladu momčad Rijeke koja je izborila sudjelovanje u Intertoto kupu. Početak kao da je naslućivao nesretan kraj. Rijeka je ispala u prvom kolu Intertoto kupa od irskih amatera (St. Patricka), no prvenstvo je donijelo obećavajući početak. Rijeka je igrala dopadljiv, ofenzivni nogomet bez ikakvog ustezanja. Domaće pobjede nad Zadrom, Zagrebom, Šibenikom, Cibalijom… probudile su navijačku euforiju.

Cico je prihvaćen na Kantridi kao rijetko koji trener, skandiralo mu se i kada je prkoseći ustaljenoj nogometnoj filozofiji, tvrdoglavo forsirao napadački nogomet za kojega jednostavno nije imao igrače. Rijeka je tada  imala (pre)mlade napadače (Klić, Brajković, Rački…) da bi se od njih moglo očekivati da konstantno zabijaju i na taj način kompenziraju brojne olako primljene golove. Nije pod cijenu niza poraza želio modificirati način igre, malo zatvorenijim, opreznijim taktičkim pristupom tražiti postepene pomake u igri i bolje rezultate. Ušao je u rekordnu klupsku seriju od sedam poraza, a na to su se nadovezala i dva remija. Osim iz Europe ispao je i iz Kupa Hrvatske – od niželigaša Grafičar Vodovoda. Uprava kluba jednostavno nije imala izbora iako je s tribina grmilo doslovce: Cico ostani!

Zlatko Kranjčar osvajao je svojom pojavom van terena, nerijetko se u Opatiji ili na Korzu mogao vidjeti u društvu pokojnog klupskog djelatnika Branka Devčića. Cico i Britva! Kakav je to dvojac bio! Volio je društvo, vjerovao u ljude pa čak i one koji su ponekad pretjerali pa ga “zakačili” ispod pojasa dobro znajući koji je njegov najveći porok. Nikada, ali ama baš nikada nije reagirao, njegova vedra i susretljiva narav, široki osmjeh, bili su odgovor na sve kritike ili podmukle udarce. Malo je tako dobrih ljudih sjedilo na klupi Rijeke kao što je bio Cico… Otišao je veliki igrač, veliki trener, ali još veći čovjek!