Poštovanje doktore, dobar dan! Te su riječi odjekivale silnih desetljeća na stadionu Kantrida, na pozdrav svima dragog doktora Žarka Tomljanovića, više od šest desetljeća jednoga od najpoznatijih, itekako popularnih i voljenih Riječana, protagonista na raznim poljima, od medicine, nogometa, do politike u kojoj je izabran za saborskog zastupnika.

Slavno ime i jedan od ponosa našega grada koji je u svom samozatajnom stilu, poslovično smiren i nasmiješen, sudjelovao u pisanju povijesti grada uz obale Rječine, ima već 90 godinu, naravno da vrijeme čini svoje.

Vid baš ne služi najbolje, kao ni sluh, ali ništa zato, um i srce su kao u mladića kada se spomenu razna poznata imena, ti suputnici na njegovom životnom putu.

Naravno, isto tako i HNK Rijeka, voljeni klub čiji je bio jedan od zaštitnih znakova u ovoj sagi, osvjedočila se u to i naša ekipa došavši mu u pohode.

Živo prati svakodnevicu kluba s kojim je tako dugo bio praktički njegova druga obitelj, raduje se uspjesima njegovih Bijelih kao što se veselio onom ulasku u Prvu jugoslavensku ligu 1974. godine, jubilej nedavno proslavljan na Kantridi, uspjeh koji je bio prekretnica Rijeke, koja je od tada stalno u elitnom razredu bilježeći brojne domaće, čak i međunarodne uspjehe.

Okružen uspomenama

Koš je i još brojnih poznatih imena iz onih dana s kojima je prijateljevao, recimo tako, s jednim Gojkom Zecom, stručnjakom s pedigreom, koji je vodio OFK Beograd, Partizan i Crvenu zvezdu, a u Rijeci se volio podružiti s doktorom Žarkom. Sve je to naravno bilo u vrijeme nezaboravnog, trofejnog predsjednika Ljube Španjola, čovjeka koji je korak po korak s vizijom stvarao veliku Rijeku.

Važ je naš po drugi put – Marijan Brnčić, Žarko Tomljanović, Hamid Gačanin, Zvjezdan Radin, Vlado Vrcić i Vladimir Lukarić

U stanu na Krimeji, tu gdje je bila i supruga Melita, preminula prije sedam godina, nedaleko od slavnog stadiona na koji je tako često navraćao, okružen je mnogim uspomenama, recimo iza njega su slike nezaboravnog slikara Vlade Potočnjaka, djela koja mu je darovao taj naš samouki umjetnik, preminuo u Rijeci još 1997.

Čovjek, koji je uz ostalo bio i predsjednik Rijeke, ni danas nije zaboravljen, stručnjaka koji je bio i ravnatelj ovdašnjeg KBC-a, pri jednom odlasku u bolnicu dirnuta je zaustavila jedna gospođa: »Vi ste mi spasili brata«, govorila je i u zahvalnosti ruku mu je htjela poljubiti.

Listanje uspomena čovjeka koji je od 1997. do 2000. godine bio na čelu Rijeke kada je momčadi trenera i nekadašnjeg asa Nenada Gračana one 1999. oteto prvenstvo, ne može proći ni bez asocijacije na sveprisutnog Miroslava Blaževića.

Žarko Tomljanović, kasnije kandidat za predsjednika HNS-a, kojem je inače bio dopredsjednikom, odbio je Ćirinu ponudu od 10.000 dolara mjesečno 2011. kada ga je ovaj htio za šefa zdravstvene komisije olimpijske reprezentacije Kine.

Umjesto odlaska u daleku Aziju, odlučio se za destinaciju do koje može pješice umjesto zrakoplovom, htio je one umirovljeničke dane trošiti kartanjem na Krimeji.

– Zavolio sam nogomet još u mladim danima, igrao sam u senjskom Nehaju kada je on bio u Drugoj ligi. Imao sam tada tek 17 godina, kaže Žarko Tomljanović o nastanku njegove ljubavi prema »najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu«.

– Odigrao sam za te naše »Uskoke« dosta utakmica. Konkurencija je bila tada jaka, znao sam se naći na klupi, uvidio sam koliko sam pomalo limitiran kao igrač, uza sve to sam bio i obolio, uglavnom, uzimajući sve u obzir, odlučio sam se posvetiti studiju medicine.

Tada još u Rijeci nije bilo mogućnosti te sam prve tri godine studija završio u Zagrebu nakon čega sam došao u Rijeku. Inače, prije okončanja igračke karijere nekako sam kombinirao medicinu i nogomet.

Događalo se da recimo Nehaj igra u Rijeci, a ja bih onda došao iz Zagreba vlakom, odigrao bih utakmicu i idućeg bih dana na isti način pošao u Zagreb kako bih stigao na predavanje. Na koncu sam diplomirao medicinu u Rijeci.

Velike stvari

Nogomet mu je međutim ostao u krvi, uskoro je počeo svoje druženje s Rijekom u doba slavnog predsjednika Milorada Doričića.

– Na Kantridu sam došao 1963. godine, u doba Milorada Doričića kojega i danas smatram jednim od najvećih predsjednika Rijeke. On je, recimo, Rijeku prethodno bio uveo u Prvu ligu.

Nisu tada baš bili zadovoljni zdravstvenom službom u klubu pa su došli po mene. Bio je tu Duško Sarapa, koji je bio tajnik kluba. Ta se funkcija tako nazivala jer onda nije bilo direktora. Moram priznati da je bio izvanredan, s njim se jako lijepo surađivalo.

Naravno, nakon onih »pionirskih« dana na Kantridi sam promijenio puno tih predsjednika, tajnika i direktora, ali ponavljam da je onaj s kojim sam najbolje surađivao, bio Sarapa. Inače, pamtim tako dug lanac predsjednika Rijeke, od onih Doričićevih dana do ovih vremena i Damira Miškovića.

Sve su to krasni ljudi, radili su u interesu nogometa i Rijeke, napravili su koliko su u danom trenutku s obzirom na prilike mogli. U jednom sam razdoblju predsjednik Rijeke bio i ja.

Našao se na čelu voljenog kluba u kojem je nakon toliko godina stekao itekakva iskustva, no uza sva saznanja, biti čelnik kluba je ipak nešto drugo.

– Kada sam bio predsjednik Rijeke, bilo mi je teško, ali srećom bilo je to i vrijeme kada je Riječanin Hrvoje Šarinić bio jedan od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana.

Inzistirali smo na njegovu imenu, Rijeka se ne bi mogla održati na određenim razinama da nije bilo Šarinića, koji je, na koncu konaca, bio i predsjednik Vlade.

Vezan je uz boravak kod kuće, ali to ni najmanje ne znači da nije u tijeku nogometnih zbivanja i da se ne veseli uspjesima Rijeke.

Hvali i susjede iz Orijenta.

– Itekako pratim nogomet, pratim Rijeku. To je kao neka moja bolest, ta povezanost s našim Bijelima.

Naime, morate znati da sam ja u Rijeci od onog ožujka 1963. godine, tada su naime s Kantride bili došli po mene, u to vrijeme sam došao u ovu našu riječku kirurgiju.

Drago mi je da Rijeka s ovim proračunom dosta dobro stoji, mi smo recimo posljednih deset godina stalno ispred Hajduka, osvojilo se pet Kupova.

Jedino mi smeta da naša Škola nogometa ne izbacuje igrače. Ona najbolja Rijeka svih vremena koja je tukla Real, u sastavu s Madrižanima imala je devet igrača iz našeg pogona. A sada? Posljednjeg su izbacili Sharbinija, od toga je deset godina, nešto kasnije stigao je Močinić. Osim malog Smolčića, igra li u postavi itko iz juniora?

I prije su bile »rupe« u raznim generacijama, ali uvijek bi se našao jedan, dva igrača da se s njima potpiše ugovor. Inače, drago mi je također da su Marinko Koljanin i Saša Matijaš reanimirali, opet doveli u život Orijent.

Sve to su velike stvari koje me oduševljavaju i drže.

Dubok trag u KBC-u

Riječka bolnica i Žarko Tomljanović su kao jedno. Tu je naš sugovornik, među ostalim i ravnatelj KBC-a, i to u kritičnim danima Domovinskog rata ostavljao dubok trag.

One 1995. godine je za osobite zasluge u zdravstvu, socijalnoj skrbi i promicanju moralnih društvenih vrednota odlikovan Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske.

Inače, u Rijeci je recimo duga povijest mikrokirurgije krvnih žila počela s njim, one 1983. godine pokrenuo ju je kao tada jedan od vodećih traumatologa, a mikrokirurgiju uz njega su počeli učiti mladi kirurzi, dr. Ivan Kirin, dr. Hrvoje Štalekar i prof. dr. Mario Zambelli.

– Ravnatelj KBC-a sam postao 1992. godine. Nisam htio tu funkciju, ja sam naime volio svoju kirurgiju, a ono je čisto drugi posao, menadžerski. To nije za mene, to me nije zanimalo, ali su rekli da moram pomoći.

Bio sam angažiran, kao dragovoljac u Domovinskom ratu sam vozio kirurške ekipe na ratište u Liku. Rečeno mi je da prihvatim funkciju i poslušao sam. Bilo je to malo nezgodno, sve se odvijalo u ono najgore vrijeme, vrijeme rata. Bilo je jako teško.

Novi bolnički kompleks na Sušaku, toliko dugo čekan, svi smo u gradu srdačno pozdravili. Raduje se i Žarko Tomljanović, sve dok se sjeća i onih vremena Domovinskolg rata.

– Imali smo i ranije planove o novoj bolnici. Bio sam došao na ideju prodati Kantridu i Rijeku i sve preseliti na Sušak. Imali smo tada procjenu po kojoj bismo dobili 40-50 milijuna maraka. To je bilo nedovoljno, tako da sam odustao. Ipak, ono nije bilo vrijeme za gradnju jer je u tadašnjoj nestašici svega falilo, a osim toga bilo je mnogo ranjenih, strašno se puno trošilo. Kada sam kod toga, ponosan sam na KBC. Dečki su odradili strašan posao.

Recimo, prvog dana Oluje imali smo 82 ranjenika i svi su bili kompletno operirani do drugog dana i to definitivno, a ne samo da im se spasi život i da se kompletni postupak odgodi.

Najgore je bilo odgovoriti svim zahtjevima, imali smo za slati ekipe na teren, imali smo ih najmanje tri-četiri, Gospić, Otočac, Brinje. Bili smo i dalje, u Metkoviću, Slavonskom Brodu, svugdje. Svakog sam petka bio najsretniji kada bi se svi živi vratili.

Mandat zastupnika

Kao istaknuti dugogodišnji nogometni radnik bio je dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza u »francuskim danima slave« kada je reprezentacija 1998. s Ćirom Blaževićem bila treća na svijetu.

– Dopredsjednik HNS-a sam bio u doba Branka Mikše. On je bio jedan pametan čovjek koji je dobro vodio Savez. Vi morate znati, i nemojmo to zaboraviti, da u onim vremenima, na početku rata, hrvatska država nije bila priznata, a bili smo primljeni u UEFA-u. Sve to zahvaljujući Mladenu Vedrišu i poslije Mikši, također i Dušku Grabovcu, koji je jako puno napravio.

Kada smo pak kod Ćire Blaževića, družili smo se još kada je bio igrač, došao je kod nas iz Sarajeva. Naročito smo se zbližili kada je imao zdravstvenih problema, a kasnije su ta naša druženja nastavljena.

Doktor Žarko Tomljanović će pamtiti i političke dane u kojima je kao zastupnik stigao i do hrvatskog Sabora.

– U Saboru sam bio zastupnik u jednom mandatu. Sjetim se pritom kako je nedavno preminula jedna draga, pametna osoba, profesorica Katica Ivanišević. Pitali su me tada hoću li s njom na listu i pristao sam.

Mi smo tada u Rijeci osvojili 28 posto glasova, nikada HDZ nije u Rijeci dobio toliki postotak glasova. Tukao nas je Slavko Linić i SDP, on je imao 31 posto. Inače, politika me nije interesirala, ali kako sam se našao na onoj listi, samim time sam i upao u politiku.

No, bilo je to dobrodošlo. HDZ je vodio Vladu, ja sam bio u Saboru i bila su mi dostupna praktički sva ministarstva, osobito ona iz moje stranke gdje sam imao prijatelje Hebranga, i naročito Juru Njavru, koji su veliki ljudi.

Zub vremena čini svoje, to najbolje znaju stariji ljudi, koji svaki na svoj način muku muče sa zdravstvenim tegobama.

– Ajde to što slabije čujem, ali mi je najgore što ne vidim čitati. To mi najteže pada. Ja sam prije puno čitao. Kada sam radio, bio sam pretplaćen na četiri udžbenika i čitao sam inače stručnu literaturu.

Kada sam pak došao u mirovinu, počeo sam čitati beletristiku, pročitao sam skoro sve što me zanimalo. Recimo, svaki bestseller koji je izašao, praktički je isti dan bio kod mene.

Marinko Koljanin: Žarko me upozorio na Luku Modrića

Marinko Koljanin, istaknuto riječko nogometno ime, nekad zapaženi golman, kasnije uz ostalo i direktor Rijeke, a sada Orijenta, redovni je gost kod Žarka Tomljanovića.

– Dvije sam se godine intenzivno družio sa Žarkom kada sam bio direktor Rijeke. Odlazio je s nama na svako putovanje, nikad mu nije bilo teško. Odlazilo se i privatno, automobilom. Bilo je to od 2005. do 2008. godine.

Žarko je bio vrlo važan, kao predsjednik Skupštine kluba bio je vrlo odan predsjedniku Robertu Ježiću. Rijeka je tada osvojila dva Kupa.

U tim druženjima Žarko je briljirao poznavanjem povijesti. Isto tako i igrača.

Nezaboravno je kada mi je 2005. na Maksimiru rekao »pogledajte ovog maloga Modrića«. Tada je, naime, Luka bio nitko i ništa.