Rijeka preuzela titulu “Majstor s mora”

»Rijeka« se, eto, bila načekala prve prvenstvene pobjede nad »Hajdukom«, do koje joj je silno bilo stalo. Ratko Mihovilović, Veljo Naumović i Jure Raspar u dobrim su spominjanima. Lulić je dogodine napustio Kantridu, a Mugoša poslije nekoliko godina otišao u Švicarsku, igrati i raditi. Jantoljak, Vranković, Brnčić, Lukarić, Zadel i Veselica i sada žive u Rijeci, rado se sjećajući prve, a tako velike pobjede nad Hajdukom.  Poslije tog 9. rujna 1962.godine, poslije te prve pobjede , a i proljetne u Splitu (2:0), »Rijeka« je nekoliko godina na prvenstvenoj ljestvici bila uspješnija od »Hajduka«, premjestivši jedno kratko vrijeme, s pravom,  titulu »Majstora s mora« sa Staroga placa na Kantridu. Ovovremenska  Rijeka nastavlja tim putem, i u ovom joj prvenstvu Hajduk gleda u leđa.

Već poslije 81′ minute razigrani, ali i samozadovoljni domaći igrači umjesto jurišanja prema vratima gostiju, počeli su ismijavati dotučenog protivnika, igrajući sistemom »ja tebi-ti meni«, »ševu«, ili kao što je znao reći Marijan Brnčić: »Ševa, ševa – kanarinac!«. To je, naravno, ogorčilo i ražestile igrače Hajduka, ali i izazvalo negodovanje navijača Rijeke. Onda ze »razljutio« Vladimir Lukarić, koji je minulog ljeta, dok je u Čileu igrano Svjetsko prvenstvo, kao gost Hajduka briljirao igrom i golovim na gostovanju Splićana po SAD-u. Poveo je sam akciju i postigao pogodak za konačnih 4:0.

Realni iskusnik Zlatko Papec

Zlatko Papec, iskusnik u redovima Hajduka, realno je ocijenio utakmicu: »Nikada nisam vidio bolju Rijeku. Zasluženo su nas visoko porazili iako smo zaslužili barem počasni pogodak. (Jedan je Papecov snažan udarac – obranila greda. – op.a.). Jedina zamjerka pobjedniku je ponašanje, igra pri kraju utakmice. Nije sportski ismijavati dotučenog protivnika.«

Nogometni džentlmen  Papec, koji će krajem šezdesetih u jednoj sezoni zaigrati u dresu Rijeke, imao je puno pravo na zamjerku. On je u polufinalu Kupa maršala Tita protiv Varteksa nehotice  postigao gol rukom. Sudac to nije primijetio i pokazao rukom na centar, ali mu je samoinicijativno prišao Papec i priznao igranje rukom. Zbog tog čestitog čina umjesto Splićana u finale su ušli Varaždinci. Marijan Jantoljak radost je iskazao samo jednom rečenicom: »Ovo mi je najdraža pobjeda u životu!«. Trener Rijeke Angelo Zicovich bio je ponosan: »Našoj pobjedi nema prigovora, a posebno mi je drago da su naši igrači napokon dokazali da su spremni i za veće podvige«.

Reprezentativni junak s mundiala u Čileu ’62 Pero Radaković odahnuo je: »Konačno smo upisali prvu prvenstvenu pobjedu nad „majstorom s mora«.  I Marijan Brnčić bio je iskren: »Trebalo je izdržati teške trenutke u prvih deset minuta. Kasnije smo ih »razbili« i radilo što smo htjeli.«. Junak pobjede bio je Vincenzo-Enzo Zadel, postigao je prva dva gola, a  treći, iako je mogao pucati, nesebično namjestio bolje postavljenom Veselici. Poslije utakmice nije se razbacivao riječima: »Bilo je i vrijeme da slavimo prvenstvenu pobjedu nad Hajdukom!«.

Najbolja igra Enza Zadela

Enzo Zadel, rođeni Riječanin, Fiuman patocco, poznatiji po nadimku Bakulo, s prijelaza iz pedesetih u šezdesete prošloga stoljeća  bio je jedan od najboljih nogometaša neprvoligaške pa prvoligaške »Rijeke«. Desna polutka, desna spojka, danas bismo rekli desni vezni, koji je u sebi spajao odlike fantazista i krtice. Bio je suptilni tehničar, rođenjem dešnjak, ali i vješt ljevak, sklon finti, vicu, neočekivanom  briljantnom  potezu, ali i neumorni maratonac, radnik, istodobno i vrstan paker, alias asistent, i mudar, lukav pucač, sjajnog repertoara udaraca. Uz to i gotovo nepogrešiv izvođač jedanaesteraca. A iznad svega toga dobričina, omiljen u društvu pravih prijatelja, dobrih ljudi. I? Ni jednom nije pozvan ni u jednu reprezentaciju. Nepravda? Možda i ne, igrao je u vremenu velemajstora i nije se žalio, a i kako bi kad su u njegovim ulogama tada igrali Vukas,  čak još i Mitić i Bobek, Šekularac, Kovačević, Lamza, Čonč… A danas bi  igrač Zadelova kova bio dirigent »Rijeke«, a i »kockastih« Ante Čačića.Zadel i ja smo pola stoljeća  dobri prijatelji, Bakulo nikada ne zaboravlja tu daleku utakmicu i pobjedu. Ne tako davno, dobri mi je Enzo, onom svojom divnom, toplom fijumanskom izvedbom hrvatskog govora, ovako pripovijedao:  

– Najbolju utakmicu za Rijeku san igro protiv »Hajduka«, kad smo pobedili 4:0. To je nezaboravna utakmica! I sad pamtin kako san golove dao na toj utakmici. Prvi gol nabacio mi je Naumović sa desne strane, »Hajdukov« centarhalf je bio Brkljača, prmio san na prsa loptu, Sirković je bio golman i izašo je vani, san ga lobovao. A drugi? Sa lijeve strane je neko centriro, ja zamahnuo kao da ću šutnut u gol, Sirković pošo, i ja san samo gurno loptu u gol. A igrali smo isto strasnu utakmicu u Beograd kad smo tukli »Zvezdu«  2:1. Ja san zabio jedan gol i namjestio Veselici drugi gol. Golman in je bio Mirko Stojanović, znas onaj jaki. A jedan drugi put san u Beogradu sa desne strane lijevon nogon san lobovo golmana, jebo te, na drugu stranu. Vanjski felš. A kako? To ja nisan trenirao to mi je samo došlo, to ti je prirodno, to ti je u tebi, to ti ne mozes drukćije, ti mozes trenirat tristo puta pa nećes dat gol, to ti samo dođe…. A ćuj, u moju generaciju, trideset sedmo, najbolji igrać je bio Pero Radaković, nema tu priće, inaće je prvi bio Naumović, malo stariji. Ali, od onih sa kojima san uopće igro najvise sam cijenio Osojnak. Stojan  je bio najveći igrać, za mene. Fini tehnićar, strasne golovi je davao, strasan igrać, jedno godinu dana san igro sa njim, on je već bio stari igrać, je bio ćetrnajst godina više od mene. Za mene on je bio pojam. Stojan.

Devedesetak ozlijeđenih gledatelja

A opet, mnogi vremešni riječki i primorski navijači Rijeke, a i Hajduka, tu daleku veliku pobjedu »Bijelih« nad »Bilima« ne pamte toliko po uistinu vrhunskoj igri Riječana, koliko zbog panike gledatelja pod stijenama, poslije čega su u stampedu grunuli na travnjak pa je sudac Strmečki morao na dvadeset minuta prekinuti utakmicu. Prvi spomen na tu utakmicu i dalje kreće pojam: »Kad su se rušile stijene Kantride«!Novi list tada nije izlazio ponedjeljkom, a u utorak, 11. rujna 1962., na cijeloj trećoj strani, što je  bio presedan, jer je crnoj kronici tada mjesto bilo pri kraju novina, objavljen je izvještaj s nadnaslovom NESREĆA NA STADIONU NA KANTRIDI  i naslovom 96 POVRIJEĐENIH GLEDALACA.  Autor je potpisan  samo inicijalima imena i prezimena – E. D.

Bio je to, naravno, Edo Domazet, jedan od pionira riječkog rukometa, a poslije i međunardni sudac i dugogodišnji funkcionar u Rukometnom savezu Italije. Moj kolega Edo, koji me je vabio da još kao student postanem profesionalni novinar u Novom listu, napisao je tada da je netko od gledalaca koji su sjedili na stijenama „kave“, odgurnuo jedan kamen, koji je pao među masu gledalaca. Kamen nije bio teži od tri kg(!?!), ali dovoljan da prestraši ljude, koji su povikali:“Kamenje pada!Ruše se grote!“. Zavladala je panika pod stijenama, 5.000 gledalaca srušilo je žičanu ogradu i pojurilo na travnjak, u sigurnost. Utakmica je prekinuta dvadeset minuta, dežurna liječnička služba imala je pune ruke posla, ali srećom nitko nije ni poginuo niti završio s ozljedama životne opasnosti. Svi teže ozlijeđeni prevezeni su u Bolnicu »Braće dr. Sobol«, desetorica su zadržana: Renato Saršon, Mišo Šram, Dinko Tadić  i Joško Žunić od odraslih te Domagoj Hlača, Edi Šegon, Đorđe Hero, Ante Čubelić, Branko Sokolić i Vladimir Dodić od djece. U sušačkoj bolnici na liječenju je zadržan samo dječak Anton Kontrec. Golemi dio posla odradili su dr. Franjo Gvozdenović i bolničar Vilim Juretić, previvši čak pedeset ozlijeđenih. Dr. Gvozdenović je rekao: »Ovo je sreća u nesreći. Čudo je da nije nitko stradao. Od teže ozlijeđenih, koji su zadržani na bolničkom liječenju, nitko nije u životnoj opasnosti.« 

Cop raskrečen kao žaba

Moje izjave, naravno, nema u Novom listu, u kojem ću se prvom karikaturom, Marijana Jantoljaka i Dragomira Vukićevića, dvojice vratara Rijeke u sljedećoj prvenstvenoj sezoni (1963/64.), kao vicematurant  Prve riječke hrvatske gimnazije, pojaviti u proljeću 1964. godine. U tom rujnu 1962. krenuo sam u drugi razred, a još od  godina u Osnovnoj školi Podmurvice nisam propuštao nijednu utakmicu na Kantridi.  Obično sam poslije uranjenog nedjeljnog ručka s klapom s Torrette ili s razrednim pajdašima pješice kretao prema Kantridi. Za ulaznice u našim dječačkim džepovim rijetko se nalazio dostatan broj dinara. Na nižerazredne utakmice na Celliniju ušuljali bismo se kroz graju, lovoriku, s gornje strane, a Krimeja je zbog svojih ogromnih zidova i nemilostivih redara bila praktički neosvojiva. Vjerovali ili ne, jedno je vrijeme najlakše bilo ući na Kantridu, iako je samo na njoj igran prvoligaški nogomet. Tamo je, naime, u prvim »Rijekinim« prvoligaškim godinama, za mulce vrijedilo staro dobro pravilo  – ako idu s tatom, a tata ima kartu, mogu ući besplatno. I to je bilo super! Čak nije bio problem ući i bez tate. Kako? Jednostavno! »Tata« bi bio prvi čovjek koji bi potvrdno odgovorio na naše pitanje: »Barba, moren s vami?«. Tako smo svake druge nedjelje imali – drugoga oca. Nogometnoga, naravno… I gledali Peru Radakovića, moje Kirce Vladu Lukarića i Marijana Brnčića, »poslovođu« Velju Naumovića i velemajstora Stojana Osojnaka, sjajnog tehničara i radilicu Zadela… Iako već novopečeni učenik drugog razreda gimnazije tako sam ušao u gledalište i te nedjelje.. Moj stric Lele i ujak Stiv, koji su tada živjeli s nama, i ja zajedno smo krenuli na utakmicu, ali smo se odmah razdvojili. Poslije svega što se dogodilo, a za tog rusvaja nismo se ugledali, do kasne se večeri nisu usudili vratiti kući, bojeći se  kako mojim roditeljima reći gdje sam i je li mi se što loše dogodilo.

Utakmice na Kantridi volio sam gledati iz strogog centra, centro di centro, i te sam se nedjelje uspio izboriti za mjesto tik uz žičanu ogradu, do kojega bi, da nije bilo onda još »lešnate«, atletske staze od »šljake«, doprla crta sredine igrališta. Do mene desno bio je moj gimnazijski pajdaš Boris Sabalić, zvani Cop, inače vatreni Hajdukovac. Naravno da sam ga zadirkivao već poslije prvog gola velemajstora Zadela, kojega smo, kao i svi Fijumani/ Sušačani/Riječani zvali Bakulo. Netremice smo gledali u travnjak, u akcije njegovih i mojih ljubimaca, a onda se u trenu dogodio mirakul.  Netko je, očito silno, silno uplašen, iz svega glasa povikao: »Ruše se grote!«. Je li se jedan ili nekoliko kamena i kamenčića otkotrljalo s najviših dijelova stijena, na kojima su u grozdovima stajali, čučali ili sjedili gledatelji – nitko nikada neće saznati. Masu je uhvatila panika, netko je čak zavikao: »Potres! Potres!«. Panika je počeka jačati poput škure bure, mnogi su počeli skakati s grota, a oni uz žičanu  ogradu  počeli su se penjati na nju, želeći se što prije domaći travnjaka, spasa. Sve se to tako strelovito događalo da u prvom trenu nisam znao što ću. Copa  i mene masa iza leđa pritiskala je u ogradu, toliko snažno, da je i penjanje na vrh ograde bilo gotovo neizvedivo. Ograda nije dugo odolijevala   stampedu,  počela se poput snoplja rušiti od opatijskog kornera prema nama. I dalje sam kao ukopan stajao pored ograde, točno na centru, a onda se Cop ipak uzverao na ogradu – ali prekasno. Ograda je pala, on se na lešnatoj atletskoj stazi rakrečio poput žabe, a masa navijača je pored i preko njega pohrlila na travu. I ja među njima.

Iza korner-linije pored Jantoljakovog  gola

Gledali smo kako ozlijeđene odnose pa prevoze u bolnicu, a  lakše ozlijeđeni  sami »ližu svoje rane«, žaleći  za poderanim trapericama »Supper Riffle«, koje smo doslovno tako i izgovarali, izgubljenim cipelama, slomljenim sunčanim i naočalama za vid, a oni najimućniji za pregaženim i uništenim, tada tako prestižnim tranzistorima. Sve je to bilo neopisivo uzbuđujuće, tako stvarno i nekako nestvarno, na granici između ružnog sna i srećom ipak dobre jave.

Prekid je trajao dvadeset minuta, a nastavak utakmice nitko više nije želio gledati ispod grota. Bili smo doslovno tik uz rubove zelenog četverokuta. Ostatak utakmice s mnogim mulcima gledao sam doslovno iza korner–linije pored Jantoljakovog  gola. Kada bi postojao televizijski snimak te utakmice suvremeni bi se suci i delegati čudom čudili. Danas bi nastavak najvjerojatnije odigran u nekom drugom terminu. Ali, bila su drugačija vremena, drugačiji običaji, a u skladu s tim i drugačija pravila. Nikome od nas nekoliko tisuća, navijača domaćih i gostujićih, da se razumijemo, ni na kraj pameti nije bilo nauditi nijednom od dvadeset i dvojice igrača, nijednom od trojice sudaca. Samo smo mi domaći poslije posljednjeg zvižduka suca Strmečkog, pojurili čestitati pobjednicima, stegnuti im ruku, zagrliti ih i o tome do škuroga pričati na Torretti, sutradan u školi. A dresovi za uspomenu? Ča bi se reklo po domaću – dajte, dajte, dragi vi! Nije Rijeka tada imala garnitura dresova za bacanje. Prani su dok se ne bi gotovo sasvim istanjili, a i tada nisu bacani – u njima su tada igrali pioniri i juniori. Prethodne godine, prije  mog prvog treninga u podmlatku Rijeke, jednog pakleno vrućeg kolovoškog poslijepodneva na travnjaku Kantride, i mene je zapao jedan od starih vunenih (!) zimskih  dresova u kojima  su tko zna kada igrali prvotimci. Čista je bjelina s vremenom nestala, izgledao je nekako blago žućkasto s izblijedjelom  plavom poprečnom prugom na grudima. Pripala mi je Medleova »jedanaestica«  i bio sam silno ponosan, iako ne bih bio iskren kada ne bih priznao  da sam sanjao »sedmicu« Vladimira Lukarića, mog ljubimca još iz crikveničkih godina mog ljubimca. I ja sam bio desno krilo.

Nikada neću zaboraviti prvu prvenstvenu pobjedu Rijeke nad Hajdukom (4:0), nedjelju 9. rujna 1962., u danu kad su se rušile grote Kantride.