U povijesti NK Rijeke vjerojatno nije bilo igrača koji je bio veći miljenik publike od Damira Desnice, brzonog, teško uhvatljivog lijevog krila koje je puno desetljeće od ’74. do ’85. oduševljavalo poklonike nogometa na Kantridi. Iako gluhonijem od rođenja, bio je jedan od najboljih igrača Rijeke svih vremena unatoč takvom  hendikepu. 

Ostavio je neizbrisiv trag pa ga i danas, kad je na pragu šezdesete, mnogi prepoznaju i to kao najboljeg nogometaša »Rijeke« svih vremana. Popularni Muto sa svakim će se srdačno pozdraviti, kao što je bio slučaj za našeg zajedničkog druženja na trening kampu HNK Rijeka na Rujevici.

Kroz ta dva sata Damirom Desnicom, na trening kampu HNK Rijeke na Rujevici odvrtili smo kotač života unatrag.

Pridružio nam se i Zdravko Pugelj, bivši golman Rijeke, inače zamjena legenadrnom Mauru Ravniću te prije svega veliki štovatelj Damira Desnice. Kaže da je Desnica na Kantridi, po svojoj omiljenoj lijevoj strani, suparničke igrače rušio kao čunjeve. Gubili su ravnotežu i padali na guzice, prisjeća se.

Neponovljiva lakoća igranja

– Imao sam privilegiju igrati s Desnicom. Bio sam nešto mlađi od te generacije, no iz prve ruke mogao sam svjedočiti njegovom talentu i neponovljivoj lakoći igranja. Znate koja je bila Damirova karakteristična poza? Nezainteresirano bi stajao kraj zastavice na sredini igrališta. Čekao bi loptu. A onda, kad bi je dobio, poput kamikaze bi se, u samo njemu karakterističnom slalomu, sjurio prema suparničkom golu. Nije se kretao zaobilazno, već je laganog koraka išao direktno. Ili bi zabio gol, ili bi izborio penal ili bi ga rušili ako ga uhvate. Četvrte varijante rijetko su se događale. Njegovi slalomi su bili poezija, umjetnost. Podsjećao je na tadašnjeg slalomaša Jean Clauda Killya. Imali su sličnu vještinu zaobilaženja prepreka do cilja, sa smijehom, prisjećajući se tih dana otprije gotovo tri i pol desetljeća, pričao nam je Pugelj o Desnici.  

A život ga nije mazio, još od rođenja. Točnije, negdje nakon što je navršio prvu godinu, Desničini su roditelji posumnjali kako nešto nije u redu. Mali Damir naprosto nije reagirao na zvukove. Dijagnoza je bila teška, neočekivana i fatalna – gluhonijemost.

Šok u maloj sredini bio je tim veći zato što nitko u obitelji, ni s očeve ni s majčine strane, nije bio gluhonijem. U rodnom Obrovcu zbog toga su djeca čak i bježala od njega. Nisu se s njime htjela družiti.

U ta vremena, a Desnica je rođen 20. prosinca 1956. godine, na hendikepe poput njegovog gledalo se s predrasudama. Bio je predmet izrugivanja te neshvaćanja. Olakšanje je nastupilo kad je ’63. krenuo u Zagreb, u osnovnu školu za gluhonijemu djecu.

Živio je s djecom koja su imala iste probleme. Spavao je u domu s djecom s istim hendikepom.  Igrao se s njima, polazio školu, ali lopta je bila nezaobilazna, zaljepljena za njega, kao nekakav neizostavni dio tijela.

Riječki srednjoškolac

Nakon osnovne Desnica dolazi u Rijeku gdje upisuje srednju školu za gluhonijeme. Završava za bravara, zanimanje u kojem nikada nije radio. Praksu odrađuje u 3. maju i Končaru. Otad se u Obrovac vraća, ali manje, povremeno.

Započinje život nogometaša. Otac Đoko, lokalni, obrovački mesar te majka Marija, administrativna radnica u obrovačkom Domu zdravlja, podržavaju ga. U Rijeci, u koju je došao ’71., njegov se talent brzo prepoznaje. Već ’72. zaigrao je za Elektroprimorje, sa 16 godina.

Neki Lipovac, prisjeća se Desnica, kontaktirao ga je, kao i još trojicu gluhonijemih, i svi su zaigrali za Elektroprimorje. Ubrzo je prešao u riječki Konstruktor, klub koji je držao Jole Knežević. Desnica se prisjeća da je bio nekadašnji boksač.

Po svemu sudeći, na Omladinskom ga je, gdje su tada igrali isto kao i mlađe kategorije Rijeke, zapazio Karlo Kruljac, dobri duh Kantride, čovjek koji je nakon radnog vremena u 3. maju ostatak dana provodio oko najpoznatijeg riječkog nogometnog kluba. Već dogodine, ’73.,  talentirani Desnica prelazi u juniore Rijeke. Tamo su već Srećko Juričić, Zvjezdan Radin, Viarello, Gero Karlović, Sobol. Naredne, ’74., Rijeka ulazi u prvu ligu, a Damir Desnica u prvu ekipu. Prvi ulazak u igru zabilježio je protiv Čelika, zadnjih desetak minuta. Otad, ’74. pa sve do ’85. Damir Desnica bio je nezamjenjiv.

Muka za bekove

Brz, teško uhvatljiv, bio je meta suparničkim bekovima i kostolomcima. Tehnički inferiorni, tražili su što kraći put do njegovih potkoljenica. Nije se biralo načina da ga se onesposobi i izbaci iz utakmice. Kad smo ga pitali koga baš po tom pitanju pamti, dao nam je do znanja da je to Butrović iz titogradske Budućnosti.

Negdje ’78. godine, koliko se može prisjetiti, Rijeka je gostovala u Titogradu. Desnica je već imao načeto koljeno u koje je direktno ušao brutalni Butrović. Uništio mu je ligamente  toliko da je odležao u oporavku punu godinu dana. Ipak, uspio mu je uzvratiti laktom za crveni karton. Danas se svemu tome smije, no tada je, objasnit će sa širokim smješkom, jako boljelo. Svjedoči iz prve ruke kako u ta vremena znalci poput njega nisu bili dovoljno zaštićeni od neznalica i grubijana.

Titogradska Budućnost kao da mu je bila suđena jer se prisjeća da je upravo tom klubu, koju sezonu prije, zabio svoj najdraži gol za Rijeku. Objasnio nam je kako je sam prešao, u slalomu dok su ga pokušali srušiti, preko pola terena. I onda je efektno zabio. Ipak, bolji kroničari Rijeke izdvojit će utakmicu protiv Lokomotive iz  čehoslovačkih Košica nečim najboljim što je nogomet tada mogao ponuditi.

U riječkoj pobjedi 3:0 Damir Desnica u toj je utakmici Kupa kupova odigranoj ’79. godine  postigao sva tri pogotka. Za tu je izvedbu, prisjeća se Pugelj, u Sportskim novostima dobio desetku. Možda je od Riječana, kaže, jedino još Jantoljak dobio jednom desetku braneći za banjalučki Borac protiv beogradske Crvene zvezde.

Utakmice za pamćenje

– Čista krađa, samo će dati do znanja i odmahnuti rukom.  

 Iako je uslijed gluhonijemosti bio hendikepiran, priznaje da je osjećao teren, igru, po pokretu svih igrača u sekundi je percipirao što se događa i je li što suđeno na drugom dijelu terena. Obzirom da nije čuo, vid mu se savršeno razvio i vjerojatno je bolje od ostalih mogao pratiti kretanje po terenu i razne detalje.

Nažalost, vjerojatno zbog samog hendikepa, u inozemstvu je igrao, od ’85. do ’90. samo u jednom klubu, belgijskom Kortrijku. Pet lijepih belgijskih godina, u kojima su odrastale kćeri, danas 31-godišnja Tina i 34-godišnja Maja. Iako je imao prilike ostati u tom klubu i dalje, prije svega zbog djece odlučio se za povratak.

Novac nestao u Ljubljanskoj banci

Nakon Belgije, Desnice se baš negdje uoči rata vraćaju u Hrvatsku. Tada počinje i njihova kalvarija. Već u Belgiji, nesretnim spletom okolnosti, ostaje bez dijela novca koji je tamo pošteno zaradio. Većinu novca, ni ne znajući kakvu je grešku napravio kao, uostalom, i deseci tisuća hrvatskih štediša, položio je na račun u Ljubljanskoj banci. Rasplet je poznat – štediše su, do današnjeg dana, ostale bez svojih novaca.

Desnica je, u kratkom roku, ostao bez svega što je stvarao u 15 godina profesionalne karijere. Slijede godine teškog preživljavanja. Gotovo puno desetljeće. Kako bi obitelj preživjela, u Hrvatskoj je nastavio karijeru: najprije u Zadru, gdje ga je, kaže njegova kćerka Maja, tamošnji utjecajni poduzetnik Ante Jurjević korektno platio, po dogovoru.

To je vrijeme kad se njegov rodni Obrovac okupira. Srpski agresori uništili su mu kuću, a majka Marija pobjegla je kod njega u Rijeku. Ubrzo se i Desnica vraća u Rijeku: igra za Zadar, Klanu, Halubjan, Pazinku, Orijent i Lučki radnik. Kćerka Maja, u to vrijeme 13-godišnjakinja, nažalost je svjedočila poniženjima koja je trpio njen otac.

Teška vremena

– On je igrao, a većina mu nije plaćala. Možda su mislili da su Desnice tko zna kako bogati, a mi zbog Ljubljanske banke nismo imali ništa. Kako otac nije mogao pregovarati oko novca, to je palo na mene. Bila sam dijete, godinama daleko od punoljetnosti, a morala sam nazivati razne direktore i predsjednike da plate ocu ono što su mu dužni. Po mnogim stvarima, bila su to ružna i teška vremena. Jedva smo preživljavali. Otac i majka koja je također gluhonijema u jednom su trenutku u obiteljskoj kući maminih roditelja u Grpcima pokušali posao s prodavaonicom, ali nisu mogli opstati. Mama, inače tehnički crtač koji posao u struci nikada nije mogla raditi zbog teških predrasuda okoline kad je riječ o gluhonijemima, godinama je radila i radi teže fizičke poslove: od vešeraja u hotelima do raznih čišćenja. Otac, srećom, radi u Rijekasportu kao domar na igralištu Komenovo te kao sudionik Olimpijade za gluhonijeme u Švedskoj 1973., gdje je osvojio treće mjesto, odnedavno ima pravo na olimpijsku mirovinu. Nisu to neki novci, ali se nekako preživi. Oduvijek žive na Srdočima, u stanu  iz osamdesetih. Najviše je ponosan na brojna prijateljstva. Kad god mu mogućnosti to dozvoljavaju, nalazi se s Maurom Ravnićem  i Milanom Radovićem  koji mu je najveći prijatelj. On s njime razgovara, savršeno se razumiju. I nama kćerima jako je važno znati da je Milan za Damira uvijek tu i u svemu spreman pomoći. Milan je njemu kao stariji brat, kaže kćer Maja,  kao i Tina ponosna na svog oca – vjerojatno najbolje lijevo krilo Rijeke svih vremena: Damira Desnicu.