RIJEKA Kao da je bilo jučer kada je Marijan Brnčić izazivao uzdahe divljenja svojim nastupima na zelenom travnjaku na kojem je ovaj nogometni as i reprezentativac, majstor nadigravanja, djelovao kao da je Brazilac, međutim, kotač vremena se okreće brzo, toliko brzo da stari majstor nogometne lopte očekuje skorašnju okruglu obljetnicu, već 80. rođendan.

Krepak i zadovoljan, uvijek istog srdačnog osmijeha, elegantan, temperamentan i duhovit, nimalo ne odaje godine koje su prohujale za čovjekom koji je bio polivalentan izvođač na praktički svim mjestima u obrani, kako na bekovskim, tako i kao centarhalf, libero ili pak posljednji vezni igrač, činio je to tako vješto da ga se bez pretjerivanja može nazvati »Beckenbauerom iz Triblja«.

Gledajući na njegove igre iz sadašnjih kuteva, igrač je takvog kalibra da bi »mogao igrati u Real Madridu«. Optimistički nastrojen iz svog kuta opisuje kako se osjeća čovjek svjestan kako mu je pred vratima, za nešto više od mjesec dana, punih 80 godina života od čega je kao igrač, trener i funkcionar u nogometu proveo čak više od pola stoljeća.

– Predivno je to. To su velike godine, međutim, dobro je ako si relativno zdrav – kaže Marijan Brnčić na sastanku u višedesetljetnom starom dobrom sastajalištu poznatih nogometaša, u »Jedinici« nekadašnjeg reprezentativnog golmana Maura Ravnića. – Kada kažem relativno, mogu reći da sam zdrav osim što imam jednu laganu aritmiju koja je srećom pod kontrolom. S time nemam nikakvih problema. Imam srećom jednu prekrasnu obitelj, jako sam zadovoljan, uglavnom sam jako sretan čovjek. Po onoj »valute e salute« moram reći i za ono drugo što je pored zdravlja najbitnije, to je materijalna strana medalje. Imam 50 godina radnog staža i jednu jako lijepu mirovinu, tako da mogu lijepo živjeti.

Više od pola stoljeća u nogometu je bez pretjerivanja itekakva epopeja koja ostavlja neizbrisive tragove, pečati su to koji ostaju zauvijek, jasno je koliko su tu dojmovi duboki. Doživljaji su to koje čovjek zauvijek može prepričavati, što svjedoči i Brnčić u svom stilu. Samozatajno.

– Tih pedeset godina u sportu je zaista priča za sebe. Bilo je tu naravno i padova i podizanja, ali sve u svemu mogu kazati kako sam relativno zadovoljan sa svojom karijerom. No, kao što je nedavno kazao moj kum Ćiro Blažević, mogao sam napraviti još veću karijeru. Ispada da je moja velika pogreška u životu što sam gledao više druge nego sebe. Uvijek su mi, naime, ljudi bili u prvome planu, ali kada podvlačim crtu, sve je bez sumnje jedan veliki uspjeh dječaka iz Triblja te mogu kazati da sam vrlo zadovoljan.

Trenerski stres

Ugledni šjor Marijan odlično nosi teret godina, prirodno je zdrav, a uz to cijelog života živi na sportski način, no ipak si je priskrbio aritmiju. Nema dvojbe, uzrokovao ju je stres koji je neizbježna »naljepnica« trenerskog posla. Živciranje na klupi je nešto što najbolje znaju sami treneri.

– Kada sam u ono vrijeme došao na kontrolu kod doktora Padovana, koji je bio moj liječnik, pitao me otkada je ta moja aritmija. Nisam mu mogao reći od kada ona traje, nikada je naime nisam osjećao. Moje sportsko srce je bilo snažno, međutim, strašan je taj trenerski stres. Pored velikog nogometa bio sam i izbornik malonogometne reprezentacije koja je izborila Svjetsko prvenstvo u Gvatemali i Europsko prvenstvo u Rusiji. U tom nogometu se događaji mijenjaju strahovito brzo. Nema dvojbe kako je veliki stres u tom poslu, tu sam svakako zaradio ovu moju aritmiju.

Iskusio je itekako detaljno uloge i igrača i trenera, smatra da je bez dileme lakše biti na terenu i nadigravati se nego biti uz travnjak na klupi i bdjeti nad učinkom svojih igrača.

– Stotinu puta je lakše biti igrač jer kada si igrač, misliš samo na sebe i na momčad, a trener mora misliti na sve moguće situacije. No, u svemu bih želio istaknuti da su sretni oni ljudi koji mogu raditi u klubovima koji su sređeni. Bez obzira na to što sam vodio Rijeku i što sam bio uspješan i što sam trenirao još neke klubove, sve su to uglavnom bili klubovi koji su imali groznih problema. Trener koji ima groznih problema s igračima jer nema plaće ili nema uvjeta, on mora doživjeti stres te stoga nije nikakvo čudo što sam dobio tu aritmiju.

Upoznao je meteorski uspon prema vrhu, došavši sa 16 godina iz Triblja u Rijeku, da bih se vrlo brzo probio čak do jugoslavenske reprezentacije. U priči su nezaobilazna dva legendarna imena Kantride, trener i igrač Stojan Osojnak i funkcionar Milan Blažević.

– Sa 16 godina sam došao u Rijeku i krenuo u Građevinsko-tehničku školu. Putem Milana Blaževića sam došao u kontakt sa Stojanom Osojnakom, koji me je tada primio u klubu. Kada sam došao na Kantridu i kada sam ugledao toliki broj igrača, upitao sam se gdje sam ja to došao. Međutim, pristupio mi je Stojan Osojnak i nakon što me je upitao odakle sam i dobio odgovor, rekao mi je samo »da vidimo, pokaži što znaš«.

Stojan Osojnak je bio poznati stručnjak, a kao igrač izuzetan tehničar. Kada me je isprobao, začudio se i tvrdio da sam već negdje morao igrati. Odgovorio sam mu: »Ima u Triblju jedna crkva koja ima perfektan zid, ne znam koliko puta sam dnevno udarao loptu u taj zid i zato sam i ja postao dobar tehničar«. On se pak čudio tvrdeći kako igram dobro i s desnom i s lijevom nogom te s glavom. Uglavnom, bez lažne skromnosti moram reći da sam uistinu bio veliki talent. I nije čudo da sam uspio jer sam vjerovao u sebe, vjerovao sam u svoj rad. Mogu reći da sam najviše uspio zahvaljujući sebi.

Uzak kao prolaz kroz ušicu igle bio je prostor za proboj u tadašnju reprezentaciju Jugoslavije, Brnčiću je to već uspjelo za njegovih romantičnih riječkih nogometnih dana.

– Mnogi misle da sam debitirao za reprezentaciju Jugoslavije kada sam igrao u Dinamu, što nije točno. Bio sam u reprezentaciji zajedno s Perom Radakovićem i Vladimirom Lukarićem kao igrač Rijeke. Ne sjećam se sada koje je to godine bilo, ali znam da sam trebao ići na Svjetsko prvenstvo u Čile 1962. godine, dakle nisam imao 22 godine, a već sam igrao nekoliko utakmica u reprezentaciji. Možete to zamisliti da jedan mali iz Triblja, koji igra standardno u Rijeci, treba zajedno s Lukarićem i Radakovićem ići na Svjetsko prvenstvo. Pored velikih igrača iz raznih naših velikih klubova. To je onda stvarno bilo nešto, morao si biti uistinu veliki talenat i morao si stvarno dokazati da zaslužuješ ići na Svjetsko prvenstvo.

Brnčić je bio dio nezaboravnog vrtloga s Kantride iz šezdesetih godina prošlog stoljeća iz kojega su isplivali brojni asovi, uz ostalo i tada vrlo cijenjeni reprezentativci. Stjecajem okolnosti i tko zna čega sve ne, Lukarić i Brnčić su tako trebali biti u onoj »momčadi snova« iz Čilea 1962. godine.

– Čovjek ne bi vjerovao kakva je to Rijeka bila, kakva je to bila momčad. Sjetim se sada jednog slučaja da smo u jednom terminu kada je igrala reprezentacija Jugoslavije, iz Rijeke za A reprezentaciju išli Lukarić, Radaković i ja, a za B reprezentaciju Naumović i Medle. Možete zamisliti, pet igrača iz Rijeke koja je bila mali klub, dosta je reći da je tada postojala »velika četvorka« iz koje su dolazili reprezentativci, a nas trojica smo trebali ići na SP. Eto, to je priča o ljudima koji su igrali u Rijeci, koja je uvijek bila jako priznata i voljena.

Teška ozljeda

Ispio je tada gorak gutljaj iz nogometnog kaleža, ozlijedio je koljeno te nije bilo ništa od Svjetskog prvenstva.

– To je bila stvarno jedna nesreća. Dan prije te utakmice s Crvenom zvezdom sam posjetio mog kuma Ćiru Blaževića koji je bio operirao koljeno kod doktora Zvonka Mihelića u Lovranu. Ćiro mi je rekao: »Kume, pripazi se sutra. Trebaš ići na SP, to ti je strašan uspjeh«. Odgovorio sam mu kako nema problema. Drugi dan sam odigrao jednu strašnu utakmicu s Crvenom zvezdom i ozlijedio se.

Igrao sam tada libera, uzeo sam jednu loptu ispred našeg lijevog beka Ratka Mihovilovića i centarfora Zvezde Rudinskog. Tu loptu je bio dao Šekularac, svjetski igrač. Došao sam ispred dvojice igrača, uzeo loptu, ali oni su me udarili u koljeno i patela mi je pukla u sedam komadića. Rijeka se pokazala kao stvarno pravi klub, htjela me je poslati na liječenje gdje god treba, gdje god se obavljaju takve operacije. U to vrijeme je uopće bio svjetski slučaj da netko može zaigrati nakon te ozljede.

Brnčić se, međutim, vratio na travnjak zahvaljujući tadašnjem čudotvorcu iz Lovrana, doktoru Miheliću.

– Doktor Zvonko Mihelić me je spasio. Bio sam nekoliko mjeseci u bolnici i nakon šest mjeseci sam igrao prvu utakmicu, onu s OFK Beogradom. Nisam uopće osjetio da sam imao tako tešku ozljedu, međutim, ona je s druge strane uvjetovala da nisam išao na Svjetsko prvenstvo, da nisam dobio stvarnu potvrdu kako sam pravi igrač.
U ona doba je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da Marijan Brnčić postaje igrač Trešnjevke. Bez obzira što je ona tada bila uistinu jak klub, »zeleni iz Grabe« ipak nisu bili na razini najboljih, najzvučnijih imena među kojima se Brnčić po svom nogometnom ugledu onda mogao naći.

– To je priča za koju i danas mogu kazati kako zvuči nevjerojatno. U ta vremena sam bio tako popularan kao igrač da sam onda imao pet ponuda pet naših najboljhih klubova u Jugoslaviji, od Crvene zvezde, Partizana, Dinama i da ne nabrajam. Normalno, ja sam želio ići u Dinamo i već sam bio potpisao predugovor s njim. U ona vremena se nije moglo prelaziti kao danas kada ti istekne ugovor i ti odlaziš.

Dinamo je preuzeo na sebe da će obaviti formalnosti i ja sam potpisao taj predugovor. U to vrijeme, četiri mjeseca prije nego što mi je istekao ugovor, došao mi je jedan veliki čovjek, Ivo Baćur, on je bio generalni direktor Zagrebačkog velesajma i čelnik Trešnjevke. Svi govore da je on spadao među deset najboljih prijatelja pokojnog Josipa Broza Tita. Kakav veliki čovjek. Došao je po mene kao iz priče, sa svojim šoferom i cijelu večer me uvjeravao kako ja moram doći u Trešnjevku.

Ja sam mu odgovorio kako Trešnjevka jest prvoligaš, ali da ja imam pet ponuda uglednih klubova, da mi Dinamo nudi »kraj svijeta«. Toliko me uvjeravao da mu nisam mogao reći ne. U toj priči je naravno i Rijeka, čijim sam odgovornim ljudima još malo prije kazao da sam domaći čovjek i da ne želim ići iz Rijeke, a da dobijam basnoslovne ponude. Njihov odgovor je bio »Kirac, ti nećeš otići iz Rijeke«.

Tada sam tražio neku garsonijeru i novac koji su u odnosu što su dobivali neki drugi, bio ništa. Ipak sam bio reprezentativac Jugoslavije, no oni su rekli ne. I danas mi je neugodno kako me uvjeravao taj predsjednik Trešnjevke, mene, maloga iz Triblja. Pokazivao mi je pritom i popis igrača koji će doći u Trešnjevku, na njemu je bio Dražan Jerković, najavljivao mi je da će se napraviti novi stadion, da će klub biti konkurent Dinamu i da imaju golema sredstva. Rekao mi je da me apsolutno mora dovesti. U nedoumici što da radim, odlučio sam mu ponuditi takvu cifru da će mi samo odvratiti »e ti, balavac jedan«.

On je, međutim, samo svom šoferu rekao »daj mu torbu, ima u njoj i nešto viška, daj mu sve«. Govorio mi je s vi, a nisam imao niti 24 godine. Na njegov upit kada ću doći na Zagrebački Velesajam i moj odgovor da će to biti 1. srpnja, rekao sam mu da ću potpisati dogovor, no on je rekao kako mi vjeruje. Uzeo sam tu torbu, bila je ponoć kada sam došao doma i ostavio sam torbu u kuhinji. Tata mi je bio trgovac, uvijek je imao novaca i kada je ujutro vidio što je u njoj, zapitao me je: »Koga si opljačkao?«.

U ta doba je bio jedan čovjek u NK Rijeka, Sarapa. On i Ćiro su dobili zadatak da me pronađu, a Trešnjevka me sakrila u jedan hotel gdje me nitko ne može naći. Htio sam ostati u Rijeci, no bilo je kako je bilo, nakon toga su nudili sve što tražim, no bilo je kasno. Kada se sada na to osvrnem, bila je to moja velika životna greška, trebao sam tada otići u Dinamo koji mi je davao izvanredne uvjete, pritom neću govoriti o drugim velikim klubovima jer sam uvijek bio navijač Dinama. Da sam tada išao tamo, mislim da bih imao barem 50 nastupa u reprezentaciji. Na koncu sam, nakon dvije godine Trešnjevke, završio u Dinamu.

Modri dani

Ipak, Marijan Brnčić se našao u Maksimiru i postao član momčadi koja će ostati upisana zlatnim slovima u povijesti »modrih« sa Škorićem, Cvekom, Gračaninom, Belinom, Ramljakom, Blaškovićem, Čerčekom, Pirićem, Zambatom, Lamzom, Gucmirtlom, Rorom, Kišem, Mesićem i ostalima koja je 1967. godine ostvarila briljantan uspjeh osvajanjem Kupa velesajamskih gradova, eliminiravši uz ostale Juventus i Eintrachta te svladavši u finalu Leeds United, a dvije godine kasnije je pobjedom nad Hajdukom u finalu trijumfirala u Kupu Jugoslavije.

– Sada, kada se čovjek sjeti onih naših trijumfa u Kupu Velesajamskih gradova, mogu kazati da je to skoro pa neopisivo. Imali smo tada jednu uistinu izuzetnu momčad, a imali smo izuzetnog čovjeka kao trenera – Branka Zebeca. Sve su to redom bili karakterni, pošteni momci. Iako je bio veliki šmeker, kada je bila neka velika, odlučna utakmica, on se nije libio pričati s nama u stilu »dečki imamo problema, što ćemo napraviti«.

Mi smo tada s njim ravnopravno razgovarali. A da smo bili neki drugi rekli bi: »Vidi, nema čovjek pojma pa nas smeta.« Dakle, tu je bila jedna velika simbioza između igrača i trenera koji su bili jedinstveni i nije nikakvo čudo da smo napravili jedan tako veliki uspjeh. Da ne ističem kakvi su to bili veliki rezultati i kakvo je to bilo sjajno raspoloženje. Nakon svega velika mi je potvrda što sam u Dinamu igrao četiri godine i upisan sam u anale Dinama, a bilo je igrača koji su tamo igrali deset godina, a nisu osvojili skoro ništa.

Ime mu je vezano uz uspjehe i slavlja, tako je i na Kantridi kojoj se vratio da bi stao za kormilo momčadi koja je reprizirala osvajanje Kupa Jugoslavije od godinu dana ranije i uzela je pehar one 1979. godine nakon što je u polufinalu u Beogradu matirala Crvenu zvezdu, da bi u dva ogleda finala bila bolja od Partizana.

– Osvajanje Kupa 1979. godine je veliki uspjeh. Pritom moram kazati da me malo smetaju neke stvari oko strukture našeg kluba. Velika je stvar što smo osvojili Kup Jugoslavije godinu dana ranije polufinalnom pobjedom s vinkovačkim Dinamom i potom u finalu s Trepčom. To je i veliki uspjeh našeg stručnog stožera na čelu s Dragutinom Spasojevićem i velikim predsjednikom Ljubom Španjolom.

Iduće godine je tu bila trojka Vladimir Lukarić, Hamid Gačanin i Marijan Brnčić, koja je ponovila uspjeh osvajanjem drugog Kupa. Pogledajte s kim smo igrali, u polufinalu u Beogradu s Crvenom zvezdom, u finalu se prvi puta igralo dva susreta, igrali smo s Partizanom, tadašnjim državnim prvakom. Doživjeli smo normalno veliki doček, međutim, imao sam osjećaj, a imam ga i dan-danas, da netko to omalovažava. Možda je to zato što su ono bili sve domaći stručnjaci.

Kantrida

Brnčić je živa povijest Rijeke, praktički je bio na svim funkcijama osim predsjednika kluba, osim što je bio igrač i trener, bio je također i sportski direktor te pomoćnik direktora »bijelih«.

– U klub sam došao sa 16 godina, sa 17 godina sam već igrao na Kvarnerskoj rivijeri i među rijetkim sam koji je odigrao pet turnira, a pritom smo dva puta bili prvaci. Kako su tada mogli igrati i neki igrači s 21 godinom, Lukarić i ja smo igrali finale, a bili smo već reprezentativci Jugoslavije. Nakon karijere sam bio pomoćni pa glavni trener Rijeke, potom direktor omladinske škole, sportski direktor Rijeke te zamjenik direktora kluba. Imao sam znači sve važne funkcije koje postoje u jednom klubu osim one predsjedničke.

Nije onda stoga niti čudno koliko mu HNK Rijeka mnogo znači.

– Rijeka je moja ljubav. Tu nema nikakve dileme. Ja sam iz ovoga kraja. Rijeka je meni puno pružila i mogu samo sve zahvaliti tom klubu koji je bio uvijek korektan prema meni. Prije sam bio osam godina u klubu, od toga pet i pol godina u prvoj momčadi, bio sam standardni igrač i igrao sam na više mjesta, igrao sam s divnim igračima. Bilo mi je drago što sam igrao u klubu koji je bio svagdje priznat i voljen.

Nove generacije Rijeke su uspješno nastavile hod davno utrtim stazama uspjeha. Osvojeni su brojni hrvatski Kupovi, zapaženi su nastupi na europskoj sceni, a osim toga su »bijeli« postali i državni prvaci.

– Dolaskom Damira Miškovića na čelo sve je sjelo na svoje mjesto. Moram pritom reći da su ipak financije u jednom klubu najvažnija stvar. Rukovodstvo je, naravno, jako važno, ali bez novaca nema ništa. Napravljen je izuzetno dobar uspjeh, radilo se jako dobro i sa stručne strane kao i sa strane uprave.

Rijeka je postigla uistinu izuzetne rezultate jer nije to baš jednostavno biti prvak države i osvojiti tolike kupove. Uistinu mogu reći da se radi dobro i da su uvjeti koje danas ima Rijeka zbilja uvjeti jednog vrhunskog kluba. Želimo zbilja i živimo za to da Rijeka i dalje ima vrhunske uspjehe – poručio je Marijan Brnčić.