RIJEKA Nakon 126 utakmica, 43 pogotka, 14 asistencija, osvojenog naslova prvaka i tri hrvatska Kupa, pa i gotovo pune četiri godine na Kvarneru, Alexander Gorgon zaključio je svoju riječku priču nakon što je u ponedjeljak i formalno postao igrač poljskoga prvoligaša Pogona iz Szczecina.

Kada je prije nešto više od godinu dana potpisao novi četverogodišnji ugovor činilo se da će na Rujevici zaključiti svoju igračku karijeru, pričalo se i o poslu u Rijeci kada završi svoju igračku priču, no stvari su se, kao i puno puta u životu, drugačije odvile.

– Kada sam potpisao četverogodišnji ugovor s Rijekom nisam računao da ću otići tako brzo, ali u sportu neke stvari ne možeš predvidjeti. Nemam što lagati, svi su vidjeli da je sportska situacija bila takva da nisam više imao veliku minutažu, a osobno mislim da sam još uvijek spreman za nešto više pa je bilo malog nezadovoljstva.

Ali, tako je u sportu jer nekad igraš više, nekad manje… Poklopilo se s ponudom Pogona i sve se brzo odigralo. Zahvalan sam predsjedniku Damiru Miškoviću i sportskom direktoru Ivanu Manceu što smo sve brzo riješili, kada sam potpisivao aneks kod smanjenja ugovora zbog koronavirusa imali smo džentlmenski dogovor da će me pustiti ako dođe ponuda koja će me zanimati, to su ispoštovali i hvala im na tome – rekao je sad već bivši kapetan Rijeke. –

Nije mi bilo lako otići, Rijeka je u ove četiri godine postala moj drugi dom za moju obitelj, svi smo se na Kvarneru osjećali jako dobro, ali moja je želja bila igrati.

Korijeni

Ispada da klubove birate po obiteljskom ključu, najprije ste došli u Hrvatsku koja je domovina vaše supruge, sada je na redu Poljska u kojoj je rođen vaš otac?

– Ispalo je tako da smo nakon Austrije živjeli u zemlji u kojoj moja supruga ima korijene, sada možemo živjeti u zemlji u kojoj ja imam korijene, odnosno u kojoj je rođen moj otac. Najprije smo učinili ponosnom obitelj iz Hrvatske, sada su presretni svi moji u Poljskoj i drago mi je što je to pratilo moje sportske motive i ciljeve.

Je li bilo teško otići iz Rijeke?

– Prve tri godine su bile jako lijepe, a kada mi je uoči četvrte godine Ivan Mance, uz blagoslov predsjednika Miškovića, ponudio četverogodišnji ugovor i pružio priliku da završim karijeru u Rijeci u meni su probudili osjećaje koje nikada neću zaboraviti.

Pokazali su veliku vjeru u mene, što mi puno znači. U Rijeci sam upoznao puno ljudi koji su mi postali prijatelji, neki do te razine da ih smatram djelom obitelji. No, to je nogomet, nekada moraš napraviti neki korak na koji možda nisi računao. Dio mene je ostao u Rijeci i sigurno ću se još vraćati jer je period proveden ovdje za mene bio puno više od posla i nekog, igrački gledano, strogo profesionalnog odnosa.

Kako gledate na svoje četiri godine u Rijeci, jesu li ispunile vaša sportska očekivanja i ciljeve?

– Kada sam dolazio nisam znao što me čeka, ali kada je sve krenulo u smjeru da ćemo prvi put u klupskoj povijesti osvojiti naslov prvaka, pa svemu pridodati još i Kup, odnosno uzeti duplu krunu, ta prva sezona mi je bila jedna od najljepših u karijeri. Kasnije smo osvojili još dva trofeja i kada jednoga dana završim karijeru uvijek će taj period u Rijeci i pogled na što smo sve napravili imati posebno mjesto u mojim sjećanjima.

Ponos

U Rijeku ste došli kao stranac, ali kao stranac niste otišli iz Rijeke. Naučili ste jezik, postali kapetan momčadi, izgradili dobar odnos s navijačima…

– I zbog toga bih se stvarno želio zahvaliti svim ljudima koje sam sretao u Rijeci i na Kvarneru jer se zbog njih niti u jednom trenutku nisam osjećao kao stranac. Baš svi su bili jako ljubazni prema meni i mojoj obitelji, nekada mi nedostaju riječi za opisati sve osjećaje koje sam proživio. Sa sportske strane imao sam čast da dvije sezone budem i kapetan Rijeke i baš sam ponosan na ostvareno.

Postoji li žal što zbog ozljede niste imali priliku podignuti i Rabuzinovo sunce u Šibeniku?

– Nažalost, ispalo je da sam imao malo problema sa zadnjom ložom, a da sam s druge strane imao sve potpisano s novim klubom. Nisam želio riskirati da u novi klub dođem ozlijeđen i da sam bio zdrav u Šibeniku bih sigurno sjedio na klupi. Tako je ispalo, bio sam na tribinama, slavio sa suigračima na travnjaku i u svlačionici ponosan na ono što smo napravili.

Kada se podvuče crta, četiri trofeja u četiri godine lijepo je dostignuće, posebno kada se dodaju i brojke od 126 nastupa, 42 pogotka, 14 asistencija…

– Prosjek od jednog trofeja godišnje je stvarno dobar, ali i dokaz da se dobro radilo. Uvijek smo bili dobra momčad, puna želje i motiva, to je recept kako nešto osvojiti. Puno mi znači što sam ostavio nekakav trag jer je najlakše negdje potpisati ugovor, uzeti novac i otići.

Naravno, i to je dio nogometa, ali meni će puno značiti ako me ljudi budu pamtili zbog nečega što sam napravio u dresu Rijeke. Ponosan sam što sam uspio ostaviti trag, zahvalan sam svima u klubu, suigračima i navijačima što su mi pomogli na tom putu i na kraju je baš sve bilo lijepo.

Liga prvaka

Postoji li nešto za čime žalite, nešto što biste promijenili kada biste dobili drugu priliku?

– Kada pogledam unatrag, imam osjećaj da nam je nakon osvojene titule stvarno malo nedostajalo da uđemo u Ligu prvaka. To je jedina stvar koju smo baš zaslužili, a nismo ostvarili. Kada zatvorim oči još uvijek vidim priliku koju sam imao na početku utakmice protiv Olympiacosa na Rujevici, da sam tada zabio… To me još proganja, više od svega bih volio da sam postigao pogodak jer smo bili tako blizu te grupne faze Lige prvaka.

U Rijeci ste prošli put od fokusa na naslov prvaka do ovih zadnjih godinu dana kada je pažnja stavljena na pomlađivanje momčadi i afirmaciju mladih igrača. Kako vidite budućnost Rijeke, može li klub i dalje biti na rezultatskom tragu ovih zadnjih sezona?

– U trenutnoj situaciji svaki se klub mora prilagoditi uvjetima koji su se dogodili. Rijeka je uvijek imala filozofiju da dovodi slobodne igrače koje će nakon godinu ili dvije prodati kako bi živjela od transfera. Novi uvjeti zbog koronavirusa malo su promijenili fokus, sada se više pažnje treba posvetiti razvijanju mladih igrača, a Rijeka je po meni i tu jako dobro radila. I u godinama koje slijede siguran sam da će se boriti za Europu, a u zadnje tri, četiri godine smo ionako već pokazali da se Kup može osvojiti, tako da se baš nimalo ne bojim za Rijeku.