Tko ga ne bi volio imati u momčadi, moglo se samo konstatirati na spomen Adriana Fegica, nekadašnjeg golgetera iz Ajdovščine, autora one »doppiette« Bijelih Realu na Kantridi. Rijeka je, srećom, dolazila igrati prijateljske utakmice u njegov grad, treneri Ive Šangulin pa onda Gojko Zec uočili su kvalitetu momka kojem je jedan kolega tepao »Cruiff s Kantride«.

Kao klinac se već iskazao igrama na Kvarnerskoj rivijeri još 1975. godine, kako elegancijom, lakoćom kretanja i driblinzima, tako i njuhom za gol iako nije bio centarfor već spojka, kako se tada nazivalo one ofenzivnije vezne igrače. U Rijeku ipak nije stigao, po maminoj je sugestiji doma prvo završio školovanje, a onda je stigao tu i vrlo brzo je počeo dokazivati kakvo je pojačanje. Ovaj 68-godišnjak rado se spominje tog povijesnog događaja.

– Stadion je bio pun, ma da je mogao, primio bi i 50 tisuća ljudi – kaže Adriano Fegic, koji je snažno doživio veliko zanimanje publike za dolazak tako slavnog kluba. Osim u sjećanjima na noć u kojoj su se na Kantridi gasile svjetske nogometne zvijede, ima on i »crno na bijelo«, izrezak iz novina, izvješće o onoj epohalnoj pobjedi.

Adriano Fegic/Foto U. SKAZA/SPORTKLUB.N1INFO.SI

Visoke ocjene

– Svaka čast mojoj prvoj ženi, spremala mi je sve one izreske iz novina, kako te kada sam igrao u Rijeci, tako i one kada sam igrao za francuski Nancy. Hvala Bogu, da nisam imao nju, ne bih imao ništa. Imam tako i izreske iz utakmica s Real Valladolidom i Real Madridom.

Igrači Rijeke su, naravno, dobili visoke ocjene za tako veliki uspjeh, među njima je i dvostruki strijelac.

– Bio sam visoko ocijenjen kao što nisam bio nikada u karijeri. Gledam sada sve te ocjene, idu redom ovako, Ravnić 7, Malbaša 7, Milenković 6, koji je kasnije ušao u igru, Hrstić 7, Juričić 7, Tičić 8, Sredojević 7,5, Stevanović 8, Gračan je izašao rano radio ozljede u 18. minuti, ušao je Radmanović i dobio osmicu. Dalje ide Matrljan 8, Fegic 9, Desnica 8. To su ocjene u Večernjem listu koje je dao Ivica Tomić.

Sjetimo se pritom tko je bio s druge strane, Miguel Angel, Chendo, Stilike, Sanchiz, Lozano, Gallego, Vasquez, Isidro koji je dao gol u 82. minuti, Pineda, Butragueno. Na klupama su također velika imena, naš Joško Skoblar, a kod njih Amaro Amancio. Bio je strašan igrač, a u ono vrijeme je vodio Real.

U ugodnoj je poziciji bio onda, kao i sada kada je riječ o ta dva mata obrani Reala na Kantridi.

– Kod onog prvog gola netko mi je dao dugu loptu prema lijevoj strani dok smo napadali na gol prema »3. maju«. Ja sam je primio lijevom nogom i potom je prebacio na desnu i tada pogodio suprotni kut, u rašlje. Kada je riječ o onom drugom pogotku, gledala ga je i moja kći i pitala: »Tata, kako si to pucao iz te pozicije?« Odgovorio sam joj: »Slušaj Nuša, ako ne pucaš, nećeš ni dati gol.« Ono je bila pozicija kada sam se našao na 25 metara, uhvatio sam loptu na volej. Miguel Angel ju je htio uhvatiti, na koncu mu je prošla kroz noge.

Slušajući ga čovjek bi pomislio kako je lako davati golove Realu. I on i cijela momčad, kao i brojni navijači, slavili su i efektni, nezaboravni šut iz okreta i gol Danka Matrljana.

– Bila je to akcija u kojoj je na mene upućena jedna visoka lopta i ja sam mu je spustio glavom. On ju je primio prsima okrenut golu leđima, okrenuo se i punom nogom iz voleja pogodio same rašlje. Također jedan lijepi gol. Šteta, poveli smo tada 3:0, ali smo kasnije nesretno primili pogodak.

Velika šansa

Pritom, i on ističe ugled kluba s kojim se igralo, ali i silnu motivaciju svoje momčadi koja je željela iz sebe izvući maksimum.

– Uvijek kažem, Real je Real. Recimo, navijač mi kaže: »Dragi moj Fegic, vi dolazite autobusom Kvarnerexpressa koji djeluje kao u filmu »Tko to tamo peva«, a iza vas stiže Real Madrid s velikim autobusom sa zatamnjenim staklima.« Ali bili smo kvalitetni, liga je bila jaka, to se ne može usporediti s ovom slovenskom ili hrvatskom ligom. Kada govorimo o Realu, znao sam da oni imaju više, da imaju bolje uvjete, ali mi smo imali srce. Znali smo da nemamo što izgubiti. Kada sam došao na teren, kada sam vidio 25 tisuća ljudi, rekao sam si da ću ispustiti dušu i sve za ove navijače. Rekli smo si ajmo dati sve, igrati srcem pa ako onda i izgubimo, ljudi će biti zadovoljni. Oni su nas pak možda malo podcijenili i eto što se dogodilo, odigrali smo strašnu utakmicu. Nismo ih se bojali, znali smo što je Real, ali to je možda bila jedna od naših najboljih utakmica u ono vrijeme.

I u Madridu je Rijeka držala u šahu velike favorite sve dok nije sudačka »nepravda« došla po svoje, isključena su čak tri riječka igrača, a slaba utjeha što je kasnije UEFA belgijskog suca Shoetersa doživotno suspendirala.

– I danas žalim, kod 0:0 imao sam mrtvu šansu. Hrstić mi je dao loptu, gol je praktički bio prazan, a ja sam gađao nekakve rašlje. To je bilo kod 0:0, a onda je sudac isključivao pa isključivao. Tako i Desnicu, gluhonijemog čovjeka, radi prigovora. Dosudio je i nepostojeći jedanaesterac, završili smo s osmoricom, a tek kasnije sam saznao da je sudac suspendiran. Ali inače, kad smo došli u Madrid, ma to je drugi svijet. Vidiš one svlačionice, te pehare, a još kad je počeo huk tih 80 tisuća ljudi, one »ole, ole«. Ali, nismo se bojali, igrali smo svim srcem.