RIJEKA Legendarni hrvatski pjevač Mate Mišo Kovač proslavio je 80. rođendan, nogometni fanovi prisjetili su se veličanstvenog zagrebačkog dočeka viceprvaka svijeta iz Rusije 2018. godine, a sve je bliže i početak Olimpijskih igara. Riječki sport je desetljećima davao svoj začin Olimpijskim igrama zahvaljujući brojnim istaknutim sportašima, među kojima rukometni vratar Valter Matošević zauzima počasno mjesto s čak dva olimpijska zlata, iz Atlante 1996. godine i Atene 2004. godine. Svojevremeno jedan iz kruga najboljih, ako ne i najbolji vratar na svijetu, prolistao je u sjećanju album dragih, nezaboravnih uspomena iz dana trijumfa na najvećem skupu svjetskih sportašica i sportaša.

– Eh, davno je to bilo, iako su neke slike u sjećanju kao da se sve bilo jučer – kaže Valter Matošević, legendarni »Vaki«, najtrofejniji riječki sportaš koji uz dva olimpijska zlata ima titulu prvaka i viceprvaka svijeta, dvije europske bronce, tri zlata s Mediteranskih igara te finale Lige prvaka. – Ipak, kada malo vrtiš film, svjestan si da je to bilo davno. U Atlantu smo otišli poslije debakla na Europskom prvenstvu u Španjolskoj. Puno se očekivalo, a doživjeli smo debakl. Vodio nas je Abas Arslanagić, podnio je ostavku prije kraja turnira pa je utakmicu za peto mjesto vodio pokojni Vladimir Nekić.

Nitko od nas nije ništa očekivao, no mi smo vjerovali u sebe. Došlo je do smjene trenera, preuzeo nas je pokojni Velimir Kljaić, koji nas je na neki način posložio. Bez obzira što od nas nisu ništa očekivali, mi smo vjerovali da imamo kvalitetu. Sam start sa Švicarskom nije bio dobar, ali smo se sretno izvukli i to nam je dalo vjetar u leđa. Sve smo redom pobjeđivali u skupini, osim Švedske, a ta nam utakmica nije ništa značila.

Proslava u bazenu

Hrvatska je na putu do trona morala rušiti visoke prepreke, poput Rusije u polufinalu. U toj pobjedi je viđena dramatična borba, slavlju je itekako pridonio Matošević, koji je u završnici slavnom Torgovanovu obranio čak dva sedmerca. Hrvatsku u finalu nije mogla zaustaviti ni čudesna Švedska, momčad tada nazivana »skandinavskim Brazilom«.

– S Rusima je bila dramatična utakmica, vodili smo čas mi, čas oni. U finišu je došlo do krive izmjene pa smo imali igrača manje, onda se dogodio onaj ključni sedmerac te na kraju sretno odbijena lopta do Božidara Jovića koji je poentirao. Istina, ja sam u finišu obranio dva sedmerca. Švedska je bila momčad slavnog Bengta Johanssona, nazivali su je raznim laskavim epitetima.

Nedostajalo joj je samo zlato s Olimpijskih igara, bili su samouvjereni i sigurni da će nas dobiti jer su nas glatko svladali u skupini, no mi smo tada čuvali nekoliko igrača. Šveđani su bili svjetski i europski prvaci, to je bila jedna fenomenalna generacija švedskog rukometa uskraćena samo za olimpijsko zlato. Bili su sto posto sigurni da će ga osvojiti, no mi smo odlično odigrali tu utakmicu i zasluženo smo se popeli na tron.

Matošević i suigrači su se, naravno, prepustili uživanju u proslavi.

– Uvijek inače nosimo službenu opremu. Nakon finala smo obukli odijela pa smo od hlača radili bermude, od jakni nešto poput prsluka, netko je bio bez jednog rukava. Vozili smo se u autima s otvorenim krovom, onda smo došli u Hrvatsku kuću i svi skočili u bazen. Toga ću se uvijek sjećati, dali smo si oduška.

Osam godina kasnije u Ateni je osvojeno novo olimpijsko zlato, ovoga puta pod ravnanjem trofejnog Line Červara.

– U Ateni smo stvarno imali »dream team« koji je pak svašta prošao godinu dana ranije na Svjetskom prvenstvu u Portugalu. Izgubili smo od Argentine, ali kada smo uhvatili ritam, postali smo prvaci svijeta. Samouvjereno smo otišli u Atenu, bili smo sigurni da ćemo biti zlatni, što se na kraju ostvarilo. Bili smo uvjerljivi sve do kraja.

Vrhunac karijere

Matošević je pun hvale za atmosferu na Igrama, stvara se ugođaj od kojega čovjeka prolaze trnci.

– Olimpijske igre su veliki događaj za sportaša, prvenstveno jer se druži s drugim sportašima, viđa vrhunske sportaše iz raznih zemalja. Ima u svemu tome nešto posebno. Stoga se ne kaže uzalud da su Olimpijske igre vrhunac karijere.

Riječki vratar se nauživao slasti na velikim natjecanjima, no Olimpijske igre zauzimaju posebno mjesto. Skorašnji skup u Tokiju se, međutim, odvija u posebnim uvjetima.

– Bio sam i kao trener na Igrama, i to u Rio de Janeiru. Ove Igre će biti drugačije, sportaši, nažalost, neće imati osjećaj pravih Igara. Nema gledatelja, nema ničega što te najviše veseli. Nema one draži otvaranja Igara, kretanja po Olimpijskom selu. Sportaši će, nažalost, za sve to biti uskraćeni.

Hrvatski rukometaši nisu se plasirali u Tokio.

– Bilo je tako i 2000. godine kada nismo u Sydneyju branili zlato iz Atlante. Sjetimo se i ove ključne utakmice s Portugalom, kada smo trebali pobijediti s većom razlikom, no bitno je da smo pobijedili. S druge strane, imamo utakmicu Portugala s Francuskom u kojoj je Portugal u posljednjim sekundama došao do vize za Tokio. Žao mi je jer mislim da Hrvatska zaslužuje Igre i ima ekipu, ali to je sport, nekada je potpuno nepredvidljiv.