RIJEKA Lino Červar, trofejno ime hrvatskog sporta, najuspješniji hrvatski rukometni trener, koordininator je svih hrvatskih rukometnih reprezentacija. Iskusni stručnjak, koji je praktički cijeli život u sportu, od prvih istarskih dana do penjanja na postolja najvećih međunarodnih natjecanja, ima niz primjedbi na stanje u hrvatskom rukometu i sportu općenito, o čemu govori za naš list.

– Izgubili smo superiornost u razvoju igrača, ne samo u rukometu, već i u košarci. Mislim prvo na razvoj motoričkih odlika u selekciji mladih, na specifičnu rukometnu koordinaciju, na pokret. Izgubili smo i superiornost u razvoju mentalnih vještina, donošenja odluka u igri, kognitivnih sposobnosti djece, percepcije, anticipacije, zaključaka, memoriranju – konstatira Červar.

– U treningu smo zanemarili razvoj tih sposobnosti pomoću kojih se rađa misaoni proces igrača, koji se odvija kroz riječi »vidjeti, odlučiti, djelovati«. Budućnost rukometa daje sve manje vremena za odluke u igri, tako je u drugim loptačkim sportovima. Moramo vratiti superiornost uma nad tijelom, misli, razuma, pameti, kreativnosti, inteligencije, memorije.

Konstatira Červar da se više pažnje daje fizičkim, a ne onim drugim odlikama igrača.

– U nas manje-više, posebno u 20. stoljeću, dominira kult tijela, dok danas i najveći kondicijski treneri kažu da je taktika važnija od kondicijske pripreme. Ona pak jest važna i za to da se taktika realizira u igri i za odgađanje umora. Um je pak uporište emocija, tu leži mentalna snaga, on je mentalno tijelo koje moramo trenirati svakodnevno. To, prije svega, vrijedi za pamćenje. Trener na treningu mora stvarati natjecateljski scenarij sukladno modelu igre, koja se stalnim ponavljanjem automatizira kao navika kojom se uočavaju i rješavaju problemi u igri. Ostaje takva u podsvjesnom umu, koji čak 95 posto odlučuje što ćemo raditi.

U priči se odmah okrenuo na nositelje klupske rukometne kvalitete u Hrvatskoj, PPD Zagreb i Nexe, Zagrepčane i Našičane, nedostižne drugima. Apostrofirao ih je i iz kuta koordinatora hrvatskih reprezentacija, konkretno onih najmlađih.

– Takav rad je više moguć u kvalitetnijem klubu, gdje su na treningu kvalitetniji igrači, a igraju se i jače utakmice. Nažalost, naša kadetska i juniorska reprezentacija na ovogodišnjim EP-ima nije imala igrače iz dvaju najboljih hrvatskih klubova, onih s najboljim uvjetima, PPD Zagreba i Nexea. Oni su naša jedina dva prava prvoligaša, ostali iz Premijer te Prve i Druge lige su zapravo iz nižih rangova natjecanja. Mi smo na EP-ima juniora i kadeta nastupali s igračima iz drugog, trećeg i četvrtog ranga natjecanja. Španjolska, juniorski i kadetski prvak Europe, imala je pak sedam ključnih kadeta iz Barcelone te najbolje iz Valladolida, Granoliersa…

Portugal je igrao s najboljim kadetima iz Porta, Sportinga, Benfice. Slično su izgledale Švedska, Njemačka, Francuska. Peto mjesto naših kadeta u takvoj konkurenciji je velik uspjeh, ostvaren je u neravnopravnoj borbi s puno jačim ekipama, s bolje selekcioniranim mladim igračima, koji rade u vrhunskim klubovima. Stoga pohvale ekipi i njihovim klupskim trenerima u Rugvici, Valpovki, Čakovcu, Rudama, Labinu, Buzetu, Maksimir Pasteli, klubovima koji nisu premijerligaši.

Gledajući na ove činjenice dvojbena mu je hrvatska perspektiva.

– Pitam se što će biti s hrvatskim rukometom kada ne bude igrača kao što su Duvnjak, Karačić, Cindrić, ako nismo spremni na promjenu stategije razvoja rukometa. Nužni tip treninga je najviše moguć u PPD Zagrebu i Nexeu, koji imaju novca za plaćanje trenera, od ovih drugih neki nemaju ni za plaćanje sudaca i prijevoza, putuju u kombijima.

Rad s mladima

Červar na to ne gleda prekriženih ruku.

– Kao koordinator svih rukometnih reprezentacija stalno sam na pripremama, radim s igračima ne tražeći naknade za gorivo i dnevnice, bio sam tako ljetos devet dana u Delnicama, kao i lani u Đurđevcu. Uz to stvaram suradnju svih izbornika reprezentacija te klupskih trenera da bismo njihovim stalnim usavršavanjem stvorili našu prepoznatljivu školu trenera. Raduje me da smo na kadetskom EP-u jedini uz Španjolsku igrali po mojoj ideji proaktivne obrane, a ne reaktivne. Nju igra većina reprezentacija, a ona je uz konzervativna pravila primjer rukometne digresije.

Njegov sport djeluje u nezadovoljavajućim financijskim uvjetima u kojima se snalazi kako zna. Lino Červar pritom opet priželjkuje što bolji rad s mladima, koji je sada nezadovoljavajući.

– Nogomet ima manje problema, FIFA i UEFA i kroz TV prava bitno pomažu njegov razvoj i opstojnost nogometa kao masovnog sporta u skoro svim zemljama. Inače, u globalnom svijetu bitka za sport se vodi ne u zreloj dobi, nego u mlađim kategorijama, baš u dobi gdje mi zaostajemo, to je rad s djecom od sedam do 18 godina.

Nama je pak rad s mladima u loptačkim sportovima najslabija karika. U rukometu nesustavno uključujemo djecu u program, izuzetno važan za one od sedam do deset godina, od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. To je zlatno doba za razumijevanje rukometa. Tada imaju najviše neurona, najodgovornijih za razvoj inteligencije.

Nudi pritom najmodernije modele za rad s najmlađima.

– Igraonicama u sportu djeca razvijaju samopouzdanje, slobodu, radost, druženje, altruizam i druge odgojno-pedagoške vrijednosti. Uz to treniraju i um, sposobnost razmišljanja, uočavanja i rješavanja problema u igri. Kroz igraonice, a ne odvojeno, uče se osnove rukometa. Tu se kroz igru ponavljaju osnovne kretnje. U toj dobi u loptačkim sportovima moramo integrirati »Nikola Tesla program«, znanstveno utemeljeni program poticanja inteligencije kroz igru te program koji potiče logično razmišljanje, kreativnost, kooperaciju.

Za tu dob moramo definirati kurikulum u našoj školi rukometa te mapu znanja za sve uzraste uz motoričke i mentalne vještine. Samo dobro osmišljeni program za sve reprezentacije dat će igrača jednako brzog na nogama i u mislima, koji vrtoglavom brzinom obrađuje sve podatke.

Skicirao je pritom igrača budućnosti.

– Vrhunski rukomet traži veliku brzinu izvođenja tehničko-taktičkih elemenata, sve je manje vremena za reakciju. Vrhunsko obrazovani igrač tek pet posto vremena u igri troši na motoričke vještine, koje su mu već refleksna reakcija, a drugih 95 posto za nalaženje najboljeg taktičkog rješenja i to prije nego što je primio loptu. Idealni igrač budućnosti ima široko polje percepcije, trenutnu percepciju i odabir motoričkog polja u svakoj situaciji, također, što je jako važno, on ima karakter.

Smatra da u svemu u Hrvatskoj ima premalo povjerenja u vlastite snage.

– Nažalost, više vjerujemo u tuđe igrače. Pamtim uvijek riječi velikog trenera, košarkaškog vizionara, profesora Aleksandra Nikolića, preminulog prije 22 godine. Govorio je da ako u košarkaškoj petorci vidi dva Amerikanca, zna da trener nije vrhunski. Vidi li ih trojicu, tu vidi više menadžera no vrhunskog trenera.

Nisam nacionalist i volim sve ljude, ali smatram da dobar trener neće kukati što nema »playa«, već će ga, ako je toliko dobar, sam napraviti. Tu se vidi veličina trenera. Lako je dati putovnicu igraču koji nikada nije vidio Hrvatsku, ali što je to za budućnost sporta? Ništa. Trebamo trenera koji zna poučavati djecu i stvarati igrače, to nam je sudbina. Budemo li vjerovali u one naše i kvalitetno slijedili razvojni program, imamo lijepu loptačku budućnost. Treba materijalno stimulirati klubove koji rade s djecom, to nam je budućnost, pogotovo u eri besparice.

Klubovi nekadašnje veličine su, smatra Lino, lokomotive koje trebaju vući ostale.

– Nema nam jake košarke bez jakog Splita, Zadra, Šibenika, Cibone te rukometa bez jakog Zagreba, ali i Metkovića, Splita, Zameta. Pobjeda u mlađim reprezentacijama nije imperativ, ali ni seniorsko zlato na velikim natjecanjima. Male države, naime, medaljama na velikim natjecanjima maskiraju kompleks manje vrijednosti te državne deficite.

Balićeva generacija

Pogled na sutrašnjicu veže sjećajući se svojih legendarnih »kauboja«.

– Ponosan sam na onu našu reprezentaciju, »dream team« 21. stoljeća, a ta zlatna Balićeva generacija bila je sastavljena samo od naše djece, a ne od uvoznih pojačanja, i osvojila je zlato 1996. godine. Ti momci su kao posljednja reprezentacija Europe za godinu i pol dana postali svjetski prvaci, pa olimpijski pobjednici, i to baš u pradomovini Igara, u Ateni. Može pričati tko što hoće, ali Dostojevski je rekao: Sve će proći, samo će istina vječno ostati. Osvajajući zlata ti su momci u igri objedinili mentalnu i motoričku brzinu. Bio je to model i sustav igre, koji nitko prije nije uspio, neviđeni podvig.

Červar teži što boljim zakonskim okvirima za sport, ima što reći o najavljenom Zakonu o sportu.

– Saborski zastupnici će uskoro raspravljati o Zakonu o sportu, koji mi je neprihvatljiv. Prije svega zato jer je ponižena trenerska struka. Pravi trener je prvi čovjek sustava. Ima viziju, ideju. Ne odnosi se to na trenere loptačkih sportova, koji imaju bogato igračko iskustvo, ali i slabo znanje o tim sportovima. Subjektivnim iskustvom se iznad znanja ne može stjecati reputacija, na temelju njega, a ne mišljenja, rade i piloti, i kirurzi, i svi drugi. Puno je i trenera pod utjecajem menadžera, klupskih čelnika te onih koji ne žele učiti. Moramo poraditi na društvenoj svijesti o širini kompetencije, daleko široj od medalja, osobnih rekorda.

On nije samo prvi čovjek struke i pedagog, moderator i navigator znanja, suradnik i učitelj, on je danas mnogo više. Zamjenski je roditelj, više vremena provede sa sportašem no njegovi biološki roditelji, utjecaj na njega je knjiga »Škola života«. Institucija trenera je pak minimizirana, zapostavljena, često ponižena. Tu je najbolji primjer ovaj novi zakon u kojem se odbacuje članak koji ne obavezuje klubove da po ugovoru određenog dana u mjesecu treneru isplate plaću.

Navodno sportski savezi poručuju da bi klubovima, isplate li trenera, moglo nedostajati novaca za isplatu sudaca. Pametnome dosta. Znači, misle da će treneri raditi besplatno. Od čega će onda živjeti oni i njihova djeca? To je sramota, ljudi koji su napravili novi Zakon o sportu ponizili su i podcijenili trenersku struku.

Redajući razne sportske »teme i dileme«, ima i onih o ljudima iz sporta koji istupaju u javnosti. On ga promovira u svom originalnom stilu.

– Oni koji kao predstavnici i glasnogovornici sporta dolaze pred izvršnu vlast ili istupaju u javnost, bili oni iz HOO-a ili Nacionalnog vijeća za sport, resornog Ministarstva sporta, predstavnici klubova, nemaju demokratski legitimitet. Nemaju kompetenciju za artikuliranje potreba sporta kako bi podastrijeli argumente da bi se iz državne kase financirao sport. Imaju već dosadnu retoriku o borbi protiv pretilosti, o potrebi mentalnog zdravlja i slično. To se priča od pamtivijeka i nije dovoljno da se daje novac iz državne kase.

Spominje se da kultura dobiva tri puta više od sporta, ona je potrebna, neka dobiva više. Važna je naša, hrvatska kulturna baština, iako neki kažu da se kultura pretvorila u znanje, čak i u estradnu kulturu. Jasno da nam trebaju umjetnička djela u kiparstvu, slikarstvu ili glazbi, kazalištu, literaturi, ali u globalnom svijetu je najpotrebnija, a nema je, humanistička kultura, briga za drugoga, a ne sebičnost. To pak najbolje promovira sport, školski, amaterski, individualni, kolektivni i profesionalni. Ljudskost i pomoć drugome, to imamo u sportu, to nemaju ni politika ni kultura.

Kao iz rukava nastavio je redati argumente za bolji društveni tretman sporta.

– Sport razvija kulturu rada, izbjegavanje komoditeta, bez izlaska iz komfora i plaćanja cijene uspjeha, nema vrhunskog rezultata. Tako učimo djecu. Sport razvija i komunikacijsku kulturu, iskreni dijalog među ljudima, plemenite međuljudske odnose, uljudnost, pomirenje, razvijanje kritičkog mišljenja. On razvija i odgojnu kulturu na individualnoj i grupnoj razini, a jedino tako možemo živjeti u miru, slobodi, obilju, zadovoljstvu, a ne u političkom odgoju, koji je samo podjela.

Sport razvija i etičku kulturu, ne dira ni u čiju vjeru, uvjerenje, ne poznaje mržnju i silu. Osnažuje i sustav vrijednosti u kojem materijalno bogatstvo nije najvažnije životno uporište. Formira i pozitivne stavove prema životu, oni upravljaju našim osjećajima i time postajemo bolji ljudi. Sport razvija osobnost i moralnu hrabrost, određivanje između dobra i zla, a razvijanje moralnih vrijednosti temelj je odgoja. Osnažuje i ponos te dostojanstvo, nacionalnu svijest i ushićenje. Razvija i inteligenciju kroz misaoni proces, interakciju, kooperaciju, međuzavisnost, empatiju, socijalnu inteligenciju mladih i odraslih.

Nudi više optimizma, samopouzdanja, samopoštovanja dok vlada depresija. I ono najvažnije, iskazuje slobodu, užitak, promotor je prave demokracije, daje svima jednake šanse. Brana je amozitetu, mržnji, podjelama u društvu bilo koje vrste. Razvija vrline i kreposti, hrabrost, mudrost, osjećaj za pravdu, suzdržljivost, skromnost, dobrotu. Sport je i najbolji promotor zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske.

Djelatnost u kojoj je cijeloga života može stalno bojati ružičastim bojama.

– Sport promovira timsko učenje, danas neminovno u globalnoj organizaciji. Zbog nedostatka pažnje u naše djece, naime, danas nedostaje dobrote i ljubavi, djeca nam zbog tog deficita u kasnijoj dobi postaju malodušna i slabići. Sport je nedjeljivi dio kulture, odgoja, obrazovanja. Odgoj nam je zapostavljen na račun edukacije, zatrt je i tu je uloga sporta velika. Više sporta znači i manje zatvora, sudova, mentalno bolesnih ljudi, nasilja, droge, depresije, šizofrenija, svađa, podjela, alkoholičara.

Treneri u sportu su zamjenski roditelji. On šalje i poruku da se svim građanima mora omogućiti dostupnost sportskim aktivnostima, ne samo zbog rezultata, već i za razvoj svih ljudskih potencijala te da je ulaganje u sport najisplativije. Promicatelj je dobra u svakoj uređenoj državi, pokretačka snaga nacije, što kod nas nije. Inače, u nas nema prave sportske infrastrukture.

Etičke vrijednosti

Sportski aduti navode na zazivanje promjene kursa u odnosu na tu popularnu aktivnost.

– Bude li status sporta u državi kao do sada, budimo sigurni da će se ugasiti mnogi klubovi i sportovi, čemu sam nedavno svjedočio u Delnicama. To zato što nije bilo sluha da im se da 10.000 kuna za putovanja. Sramota, tako se ruši naciju. Život treba biti poštena utakmica s jednakim šansama, no naše društvo i politika ne misle tako.

Negativizam je u nas mantra, kao droga, na sve su strane podjele u kojima nema mira i sreće. U izvršnoj vlasti i parlamentu nikada toliko školovanih, a ljudi im ne vjeruju. To zato što imaju gensku pamet, stekli su znanje, ali su deficitarni s moralnim, etičkim vrijednostima. Gandi je govorio da možeš imati svu silu obrazovanja, ali ako si siromašan moralnim vrijednostima, zapravo si ništa.

Svjestan je velike sportske vojske, čiji je i sam istaknuti član.

– U nas sport okuplja masu ljudi koji se bave njime amaterski ili profesionalno i ako, primjerice, Torcida može utjecati na društveni život Splita tijekom izbornog procesa, onda bi i mi sportaši trebali biti bitan faktor u cijeloj državi i kod izbora. Nas se u sportu zbog svih tih razloga ne smije utihnuti, ne dozvolimo da nam država ukrade snove, nadu, vjeru, time se gubi energija.

Sport nudi najviše osmijeha, koji se između dviju osoba najbolje razumije na svim jezicima svijeta. Mladi imaju tek dva sata tjelesnog odgoja tjedno u školi, premalo. Nemamo im pravo uskratiti radost. Zakonom bi tjelesni odgoj trebao biti svakodnevan i u školi i u vrtiću. Ne dozvolimo da nam začepe usta.

I Červar svjedoči odlascima sve više mlađih hrvatskih sportaša u inozemstvo.

– Zbog katastrofalnog stanja i neimaštine u klubovima, mladi, još nezreli i neafirmirani igrači, prekidaju školovanje i za šaku eura idu u inozemstvo preko sumnjivih ljudi i agencija. Vraćaju se u Hrvatsku neispunjenih ambicija, neobrazovani. Gdje je tu sportska inspekcija? Inače, ondašnja Vlada SDP-a, Milanovića i ministra za sport Jovanovića, zaslužnim je igračima dodijelila sportske mirovine, za trenere nije bilo novaca. Nakon toga za trenere nije ništa učinjeno, ne idemo naprijed.

Uglavnom, sveukupno smatram da se prema sportu radi ogromna nepravda. Ne ulagati u sport i našu djecu znači ne ulagati u budućnost Hrvatske. Predstavnici koji će prema zakonodavnoj i izvršnoj vlasti artikulirati potrebe sporta moraju biti oni koji neće biti u podređenom položaju na razgovorima. Tamo moramo dati predstavnike dominantne u razgovoru jer znamo problem i trebamo ga artikulirati. Hrvatska mora pomoći da se uz pomoć medija razotkije Vlada koja se hvali pobjedama, kao nedavno sa Sandrom Perković i Filipom Mihaljevićem.

Svojataju uspjehe individualnih sportaša, ti rezultati nisu proizvod sustava, već velikog zalaganja te talenta pojedinca i poglavito zalaganja njihovih roditelja. Mi pak moramo napraviti sve da sport dobije pravo građanstva jer je u njemu respektabilna, milijunska masa ljudi koja može bitno utjecati na naše društvo.