RIJEKA Ana Debelić, rapska uzdanica na crti hrvatske reprezentacije, dio je zadovoljnog i uspješnog društva rukometašica koji su meta brojnih čestitara, ljudi koji im žele odati priznanje za podvig na Europskome prvenstvu u Danskoj, na kojem su pokazale da su u stanju nadmašiti raznorazne favoritkinje i osvojiti brončanu medalju.

– Istina je da smo dobile puno čestitki – kaže Ana Debelić, kružna igračica rođena 1994. godine i sada članica ruske Astrahanočke, koja je u Danskoj dobila lijepo priznanje za najbolju pivotkinju Europskoga prvenstva. – Čestitke stvarno dolaze sa svih strana. Puno mi ljudi čestita, šalju mi poruke i sve to stvara jedan uistinu lijep osjećaj.

Ana i suigračice šokirale su međunarodnu rukometnu javnost praktički iz nastupa u nastup, isto tako su i oduševljavale svoje navijače i navijačice, teško je još steći pravi osjećaj o onome što su ostvarile u Danskoj, dojmovi su još jako svježi. Igračice su kao u jednom lijepom snu, buđenje će tek uslijediti.

– Nemam uopće pravi osjećaj o tome što smo ostvarile na europskome prvenstvu, nisam još ničega svjesna. Nadam se da ću s vremenom postati svjesna svega ovoga što je iza nas i toga što se sada događa.

Ani i suigračicama je svakako svijest o uspjehu bilo i samo proglašenje najboljih, trenuci kada su prozivane i najavljivane dok su se penjale na postolje da bi dobile svoje brončane medalje.

– Ni na proglašenju nisam bila baš svega svjesna. Gledala sam medalju oko vrata i kao da sam se pitala jesu li to stvarno naše medalje ili nam ih je možda netko posudio, ha, ha, ha… Uglavnom, preplavljuju nas ti lijepi osjećaji, ali mislim da još nismo svjesne što smo napravile.

Sportski inat

Ana Debelić i Ćamila Mičijević bile su režiserke originalnog hrvatskog nastupa na proglašenju najboljih kada su se pojavile sa svojim rukotvorinama, krunama na glavama.

– To je bila naša zajednička ideja s obzirom na to da smo dobile nadimak »kraljice šoka« pa smo se tako i ponašale. Uostalom, tijekom cijelog prvenstva bile smo jako maštovite i kreativne, izrađivale smo svakojake ukrase kojima smo uređivale naš zajednički prostor u hotelu, tako da je ovo na kraju bila samo još jedna u nizu naših kreativnih ideja.

Jasno da joj se od svih ukrasa na kraju najviše dopao ovaj posljednji s kojim su izašle na dodjelu medalja.
– Naše krune su na kraju bile kruna svega što smo napravile u Danskoj.

Također je kruna obavljenog posla na Europskom prvenstvu bila posljednja hrvatska utakmkica, ona s Dankinjama u borbi za brončanu medalju. Trebalo je obaviti posao nakon naporne serije utakmica i ekspresno se oporaviti nakon očekivanoga poraza od Francuske u polufinalu. Cure su se uspjele podići, oporaviti i odigrati sjajnu utakmicu. U tome su ih motivirala i podcjenjivanja iz suparničkog tabora.

– Nakon izjava Danaca počeo je u nama tinjati sportski inat. U tom trenutku jednostavno poželiš pokazati da nismo baš neka bezvezna ekipa i da nije pet ekipa prije Dankinja oboljelo od koronavirusa pa smo mi zbog toga ušle u polufinale. Bio je i tu motiv što smo igrale s domaćinom pa se mora biti barem 20–30 posto bolji nego inače jer su tu i suci i delegati. U ovom slučaju nije bilo gledatelja koji bi nam bili dodatan motiv. Ponavljam, izjavama i podcjenjivanjem Danska nam je napravila medvjeđu uslugu.

Kada je riječ o suđenju, danski izbornik se počeo žaliti na sudačke odluke.

Ostvaranje snova

– Te izjave i komentari su samo dokaz da tako govoriš kada si slab i ne znaš što ćeš pa sve onda prebaciš na suce. Mislim da na poraz od šest golova razlike suci nisu mogli utjecati. Sudile su nam Crnogorke i mislim da su bile vrlo neprimjetne u toj utakmici. Smatram da su dale jednako i nama i njima, mislim da su odlično odradile posao i da apsolutno nisu utjecale na ishod utakmice.

Ana Debelić i suigračice uspjele su da Dankinje jako dugi period igre budu neprimjetne u napadu. Bila je to rijetko viđena obrambena hrvatska »mala tajna velikih majstorica kuhinje«.

– Gledamo naše suparnice, analiziramo ih, zapisujemo i onda dajemo jedna drugoj šalabahtere. Kroz neku komunikaciju zatvorimo svaku, pa i onu malu rupu u obrani.

Hrvatske igračice su podvigom u Danskoj priredile prvorazredno iznenađenje u međunarodnom i hrvatskom rukometnom okruženju, iznenadile su i same sebe otkrivajući kakve se sve mogućnosti u njima kriju.

– I za nas je to veliko iznenađenje. Neću lagati, ni u najljepšim snovima nisam ovo zamišljala niti očekivala. Ali, evo, pokazale smo da onoga trenutka kada se svi prestanu nadati, ti nešto ostvariš. Kada te svi zaborave, onda se dogodi čudo.

Na odlasku u Dansku ova je ekipa ostala zaboravljena, ali su je se mnogi sjetili po povratku, dočekali je u zračnoj luci Zagrebu, nakon čega je otišla na prijem kod premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića.

– Na dočeku je bilo lijepo. Došla je moja obitelj, budući da igram u Rusiji, dugo ih nisam sve vidjela. Drago mi je bilo i zbog svih ostalih koji su nas dočekali, ali moja je obitelj dodatno probudila emocije. Hvala svima koji su nas dočekali, to je za nas velika stvar. Nikada to nismo doživjele i to je uistinu jedno jako lijepo iskustvo. Naravno, to vrijedi i za odlazak kod premijera i predsjednika, svi su nam čestitali, ali mi i dalje nismo bile svjesne svega ovoga što se događa.

Ana Debelić nema vremena za odmor jer su klupske obaveze toliko blizu da već danas mora putovati za Rusiju.

– Moj godišnji odmor trajao je jedan dan, već 24. i 26. prosinca imamo utakmicu – rekla je Ana Debelić