RIJEKA Kročili su na parket trsatske Dvorane mladosti pedeset godina nakon što su među prvim sportašima dobili čast isprobati parket nove i tada zapravo jedine prave sportske dvorane u Rijeci.

Dvorana mladosti službeno je otvorena na današnji dan, 22. prosinca, prije točno 50 godina, a najbolja riječka odbojkašica u povijesti Vlasta Pesaressi Grabovac, te redom nekadašnji riječki košarkaši Nikola Musulin, Darko Logožar, Davorin Klobučar, Robert Funčić, Milan Grabovac i Goran Dolenc vratili su se ondje gdje su doživjeli svoje najbolje sportske dane. Ako ćemo biti precizniji, Vlasta i košarkaška šestorka koja se okupila na Trsatu kročila je u dvoranu i prije tog 22. prosinca jer su se treninzi, pa i utakmice, održavali i prije službenog otvaranja.

POVRATAK TRSATU – Davorin Klobučar, Goran Dolenc, Vlasta Pesaressi Grabovac, Nikola Musulin, Darko Logožar, Milan Grabovac i Robert Funčić/Foto M. GRACIN

Potreba za dvoranom je ipak bila neizmjerno velika, ali tog 22. prosinca košarkaškom utakmicom između momčadi Nade, koju su činili riječki juniori među kojima i Nikola Musulin te Darko Logožar, te Rijeke, u kojoj su tada bili Davorin Klobučar i Robert Funčić, otvorena je dvorana u kojoj će riječke odbojkašice i košarkaši Kvarnera doživjeti svoje najljepše dane…

– Kako se te godine spremalo službeno otvorenje dvorane, Antonio Udovicich, koji je inače vodio i ustrojio ekipe Rijeke i Nade, postao je i prvi upravitelj Dvorane mladosti te je on odlučio kako ćemo upravo mi igrati na otvorenju. Rijeku su činili seniori koji su trebali zamijeniti Kvarner u Drugoj ligi kada on uđe u Prvu, a u Nadi su bili sve redom juniori. Najstariji u ekipi je imao 18 ili 19 godina i eto, Nada je i pobijedila pred pet tisuća ljudi. Njima u Rijeci je to teško palo za cijeli život, ha, ha… – govori Nikola Musulin, jedan od članova pobjedničke momčadi Nade na tom otvorenju.

Osim odbojke i košarke, igrao se nekada u Dvorani mladosti i rukomet, ali bilo ga je ipak manje od spomenuta dva sporta, koja su najviše konzumirala trsatsku dvoranu u to doba. Inače, dvorana se počela graditi 23. ožujka 1971. godine, kada su temeljni kamen položili Zvonko Brozić, nekadašnji odbojkaški reprezentativac, te predsjednica Saveza studenata Rijeke Vesna Togunjac. Prošle su dvije i pol godine, dvorana još uvijek nije bila u potpunosti dovršena, ali vlasti su odlučile kako će do otvorenja ipak doći. Uz košarku i kulturnoumjetnički program, dvoranu je otvorila tadašnja predsjednica Skupštine Općine Rijeka Neda Andrić, a ključ je predan riječkoj sportašici i sportašima – Aniti Srića, Josipu Jurčiću i Miljenku Škrlecu.

Turnir i Pazin

Koliko je Rijeka vapila za dvoranom govori podatak da su košarkaši Kvarnera svoje utakmice igrali u dvorani današnje Osnovne škole Turnić, dok su odbojkašice Rijeke s Vlastom Pesaressi Grabovac titulu prvakinja Jugoslavije osvojile u – Pazinu!

– U sezoni 1972./1973., kada se ženski odbojkaški klub zvao Partizan, osvojile smo prvenstvo Jugoslavije, a do titule smo došle u Pazinu, u dvorani njihove srednje škole koji nam je bio domaćin. Razlog tome je što je godinu ranije odbojkaški savez Jugoslavije donio propise koje svaka dvorana, u kojoj će se igrati Savezna liga, mora imati i u Rijeci niti jedna dvorana to nije posjedovala! To je čak po meni bio jedan okidač da su se planovi o izgradnji nove dvorane dosta ubrzali. Ipak su odbojkašice bile prvakinje države, a nisu imale gdje igrati…

Poslije slijedi Kup Europe i gdje to igrati? Da, trenirale smo i dok se još kopalo. Sve je bilo raskopano, a mi bismo dolazile na desni ulaz i trenirale. Parket je, ipak, bio savršen. Nikada prije ni poslije nisam skakala i smečirala na takvom parketu. Ali, nije bilo tople vode i grijanja, iako smo bile tretirane kao princeze pa su nas taksiji čekali ispred dvorane nakon treninga. Sve to da se ne bi curice prehladile. Tko je to omogućio? Klub, grad, tko to zna… U sezoni 1973./1974. su ovdje dolazile sve ligaške ekipe Jugoslavije i mi smo igrale pred nekoliko tisuća ljudi. Grijanje je bilo improvizirano, ne znam odakle je došlo, ali mi smo te sprave zvali »topovi«.

Bile su to metar dugačke cijevi koje su bile na naftu, pa je dvorana užasno smrdjela. I pušile su se cigarete, to je bilo normalno, ali tekuće gorivo je bilo užasno. Ali, mi smo tu odigravale i Saveznu ligu i Kup Europe. Ne mogu se sjetiti koju točno utakmicu smo prvu igrale na Trsatu, mislim da je s prvakinjama Grčke. Definitivno smatram da se isforsiralo službeno otvorenje i bez uporabne dozvole prvenstveno zbog ženske odbojke. Uporabnu dozvolu tko zna kada je dvorana uopće dobila… – prisjeća se Vlasta Pesaressi Grabovac, inače supruga Milana Grabovca, s kojim se upoznala u Palachu, ali lijepu uspomenu u vidu fotografije pokojnog Petra Ogurlića, nekadašnjeg djelatnika Novog lista, dugogodišnjeg suradnika sportske redakcije, imaju baš ispred Dvorane mladosti.

PRIJE POLA STOLJEĆA…/P. OGURLIĆ

… I DANAS – Vlasta Pesaressi Grabovac i Milan Grabovac/Foto M. GRACIN

Nekadašnja reprezentativka Jugoslavije u trsatskoj je dvorani igrala i Europsko prvenstvo 1975. godine, a s Rijekom (fuzijom s muškim Kvarnerom 1974. se stvara jedinstveni klub Rijeka) je na domaćem terenu osvojila Kup Jugoslavije. Inače, iste te 1975. godine na Trsatu se igrala i dskupina košarkaškog Europskog prvenstva pa je tako u Rijeku došla i Španjolska, ali Jugoslavija je svoju skupinu igrala u Splitu.

– Krcate su bile dvorane na našim utakmicama i bio je doživljaj igrati. Naravno, bile smo ponosne. Nakon onih dvadesetak Istrijana pred kojima smo igrale u Pazinu, sigurno da smo sve bile pune sebe. Ljudi su tada bili zainteresirani za takva događanja, nije bilo mobitela i interneta… Iako se isforsiralo to otvorenje, nikome se ništa nije dogodilo i sve je dobro odrađeno. Da, Kup smo ovdje osvojile, a potom još jedan u Zagrebu i dva u Beogradu – dodaje Vlasta Pesaressi Grabovac, koja se prisjetila i kako su tada postojale dileme hoće li se dvorana sagraditi na Trsatu ili na Delti.

Na kraju je pobijedio Trsat, a dvorana je zapravo veće izdanje one u Karlovcu, koju je također projektirao Slavko Jelinek.

– Zbog toga što nije bilo uvjeta u Rijeci, mi smo počeli trenirati dok se još gradila i dok nije bila formalno otvorena. Vlasta je igrala međunarodnu utakmicu, a da dvorana još nije bila niti otvorena. Zahvaljujući toj dvorani Rijeka je u loptačkim sportovima napravila jednu renesansu i veliki boom. Samo zahvaljujući dvorani. Odbojka i košarka posebno – kaže Darko Logožar, nekadašnji košarkaš i trener.

Kao što je i Vlasta naglasila, uvjeti su na početku zbog nedovršenosti bili loši, ali nitko se nije žalio s obzirom na to da su sportaši jedva čekali kročiti u dvoranu u kojoj se znalo »stiskati« i po šest tisuća ljudi. Dvorana inače ima 2.960 sjedećih mjesta uz otprilike 1.000 stajaćih.

PUNE TRIBINE – Milan Grabovac u akciji protiv Zadrana s Krešom Ćosićem (11)

– Dvorana je bila strahovito hladna. Bilo je dva, tri stupnja iznad nule. Tople vode nije bilo, a mi smo već trenirali dok su majstori na miješali beton i žbukali. To je bilo posebno. Smatram da je otvaranje te dvorane bio veliki događaj za grad Rijeku, a posebno nas sportaše koji smo živjeli za tako nešto. To je bila jedna od najvećih dvorana u Jugoslaviji u to doba.

Toliko je bilo uzbuđenje i trener koji nas je vodio, pokojni Boris Milčić, prije početka je rekao: »Ljudi, što je ovo, ja ne znam što bih vam rekao. Uhvatila me panika i trema, pet tisuća je ljudi u dvorani. Ne znam kako ćemo igrati«. Poseban je doživljaj bio ući na parket i igrati pred pet tisuća ljudi… Inače, ja sam čuo i kako je komisija koja je došla pregledati dvoranu, prije svečanog otvaranja, govorila da nedostaje brdo toga i da ima podosta grešaka.

Ali, dvorana se trebala otvoriti jer je to tako trebalo biti, riječki sport je to tražio. Presretni smo bili kao mladi sportaši Rijeke, poglavito mi košarkaši, da smo dobili jednu takvu dvoranu s neviđenim parketom – kaže Davorin Klobučar.

Mirza i Bosna

Milan Grabovac i Goran Dolenc s prvom ekipom Kvarnera nešto su kasnije službeno zaigrali u Dvorani mladosti. Bilo je to 1974. godine, kada su svladali pulski Istragrađevno, i to za plasman u Prvu ligu. Grabovac, koji je bio i juniorski prvak Europe, posebno ističe utakmicu Kvarnera i Bosne u sezoni 1976./1977., kada su Riječani slavili 97:96 i izborili finale Kupa Jugoslavije.

– Protiv Bosne je bilo u dvorani šest tisuća ljudi i to je sigurno bila najposjećenija utakmica u Dvorani mladosti. Bosna je tada ipak bila prvak Europe i od nas su onda izgubili dva puta zaredom, prvo u ligi, a potom u Kupu. Uvijek me pitaju sjećam li se te utakmice koja nam je donijela finale Kupa Jugoslavije. Mogu samo reći da se sjećam da sam pogodio koš za izjednačenje… Nažalost, u finalu smo u Zagrebu izgubili od Jugoplastike.

Navijači u Dvorani mladosti? Protiv Zadra se sjećam da je bio toliki pritisak gledatelja na dvoranu da su istočni ulaz jednostavno srušili. Ovu staklenu stijenu, to su sve potaracali… Ljudi su ušli u dvoranu i, naravno, mjesta nije bilo ni za iglu. U hodnicima, gdje su inače toaleti, sve je bilo krcato. Navijači su ondje samo po reakciji publike na tribinama mogli znati koja je ekipa dala koš – kaže Grabovac, dok se Klobučar prisjetio:

– Protiv Bosne u Kupu je bio kaos. Bile su i montažne tribine iza koševa, a sjećam se da je Mirza Delibašić plakao na klupi jer su izgubili. Sve je pucalo tada po šavovima, a vani je bilo još dvije tisuće ljudi koji su nas čekali – kaže Davorin Klobučar.

A Dvorana mladosti danas? Odbojkašice se pred maksimalno stotinjak ljudi bore za pobjede, košarkaši Kvarnera 2010 su u potrazi za Premijer ligom preselili na Kozalu, gdje 200 ili 300 navijača ipak »znači« više nego u velikoj trsatskoj dvorani. A prije nešto više od mjesec dana Grad je objavio kako je želja s 8,5 milijuna eura iz EU fondova obnoviti Dvoranu mladosti i školu na Trsatu. Dvorana mladosti žudi za obnovom, a odbojka i košarka za pravim prvoligaškim rezultatima i punim tribinama…