Karlovačke seniorke hokeja na ledu djevojke su koje pohađaju školu, studiraju, rade u drugim gradovima, imaju obitelj – ali sve one tri puta tjedno dolaze na treninge. I nije im teško. Iako one žive za hokej, ako guglate nešto o tom sportu, sve što ćete pronaći informacije su o muškim ekipama.

Najmlađa članica seniorske ekipe je golmanica Nika Babić. Ona ima 15 godina, hokej trenira trećinu života, a zavoljela ga je prateći utakmice svoje sestrične.

– Druga golmanica u ekipi, Mirna Sertić, ima 42 godine. Branimo obje, ali ipak ovisi o tome tko je na drugoj strani terena. Ako igramo protiv Siscie, koja je jači klub, uglavnom brani Mirna, jer ima više iskustva, kaže Nika koja ide u prvi razred Ekonomsko-turističke škole u Karlovcu.

Stroža pravila

U seniorskoj ekipi donja dobna granica je 12 godina, a gornja nije precizirana. One igraju na prvenstvu Hrvatske, a osam djevojaka igra i za reprezentaciju, gdje je dobna granica 16 godina. Ove godine pak neke od njih čeka i Svjetsko prvenstvo u Zagrebu od 11. do 17. ožujka 2024. godine, gdje će igrati u diviziji lllA.

U ženskom su hokeju pravila drugačija nego u muškom. Nije dozvoljen kontakt, mrežice preko lica su obavezne, dok je kod muškaraca ona obavezna do 18. godine, a potom do 28. moraju imati vizir.

– Ta strana sporta blaža je za djevojke. Hokej je generalno grub sport, ali pravila su u ženskom hokeju stroža nego u muškom, stoga su ozljede ipak rjeđe, rekla je Mia Primužak, kapetanica tima. Ona ima 18 godina, pohađa gimnaziju u Karlovcu, a hokej trenira već 10 godina. Priznaje da je kao mala trenirala gimnastiku i ples, ali hokej joj je osvojio srce.

Hokejašice najčešće ozlijede gležnjeve, kaže, ali u posljednje vrijeme su i to uspjele izbjegavati. Ona igra obranu, a ta pozicija ipak zahtijeva i neke elemente borbe, jer mora čuvati golmanice. Ona je do hokeja došla kao i većina djevojčica – preko klizanja.

– Počela sam trenirati jer volim klizanje, ali problem je što većinu godine treniramo na rolama. Na ledu imamo jako loše uvjete – zapravo nam je u Hrvatskoj teško »doživjeti« led. One koje igraju za reprezentaciju imaju više treninga i utakmica na ledu, ali ostatak djevojaka osuđen je na igranje na rolama, kaže Mia, s kojom se ostatak ekipe slaže da im je trening na ledu znatno draži od onoga na rolama.

Dio djevojaka igra i za sisački klub Sisciu, s kojim igraju u ligi Slovenije, pa su nedjeljom na utakmicama u Sloveniji ili Sisku. Na prvenstvu Hrvatske sve seniorke Inlinea igraju za svoj klub. Ženski hokej, kažu djevojke, nije pretjerano razvijen u Hrvatskoj i često ih se podcjenjuje. One treniraju tri puta tjedno po sat i pol, ali s obzirom na količinu opreme koju moraju odjenuti, uglavnom dolaze pola sata ranije i toliko ostaju i nakon treninga. No, trud se isplati – prošle godine bile su druge u Hrvatskoj.

Skupa oprema

Razvoj hokeja zadnjih godina jača – ove godine su osnovana još dva kluba ženskog hokeja, pa se ove godine natječu ukupno četiri ženska tima, a to ih raduje jer će imati više prilike za poboljšanje. Druge ženske klubove doživljavaju najprije kao kolegice, jer se sve međusobno poznaju.

– Mi sve treniramo zajedno tijekom tjedna, ne doživljavamo se kao konkurenciju. Ipak, kada igraš prvenstvo Hrvatske za svoj klub, tada je osjećaj sasvim drugačiji, rekla je Mia.

Oprema je najproblematičniji dio ovog sporta, jer je skupa i potrošna. Svatko ima opremu prilagođenu sebi, jer u slučaju da nešto od opreme ne odgovara, veća je šansa da vas pogodi pak. No, s obzirom na to da su klizaljke oko 200 eura, a ostatak opreme i do 800, klub svima koji dođu najprije osigura opremu, pa se ona kupuje postupno.

Tena Pudina ima 15 godina i pohađa Opću gimnaziju u Dugoj Resi, a do hokeja ju je dovela ljubav prema rolanju. Nakon tri godine treniranja hokej joj je postao veoma bitan dio života, a kao najvažniji aspekt ističe dinamiku ekipe.

– Ovo je timski sport i ako djevojke nisu složne – nije moguće funkcionirati. Mi na ledu ovisimo jedna o drugoj, ako s nekim ne funkcioniraš nećeš joj dodati pak, namjestiti gol… Najvažnije su sloga i međusobna motivacija, istaknula je Tena.

Kao prednost ženske seniorske ekipe kapetanica Mia naglasila je dobnu razliku među članicama, jer je jednak broj onih koje su već doista dugo u klubu i njih koje su, premda iskusne, veoma mlade.

– Lijepo se nadopunjujemo, ako među nama srednjoškolkama postoji problem, starije kolegice pomognu ga riješiti, kaže Mia.

Glavni problem predstavlja nedostatak ledenih površina kojih su u Hrvatskoj samo dvije. U Karlovcu djevojke mogu trenirati na ledu samo dva mjeseca i to na gradskom klizalištu tijekom zime. Ostalih deset mjeseci treninzi su gotovo isključivo na rolama.

– Kada igramo utakmice prvenstva Hrvatske reprezentacije, to je velik problem. Role su sasvim drugačije od klizaljki, pak je na ledu mnogo teži, tako da je dodavanje paka i šutanje gola sasvim drugačije. Rolanje i klizanje nisu isti, za led treba imati veću kondiciju, a i pravila su drugačija na rolama i ledu, rekla je Mia i dodala kako je na rolama i teren znatno manji nego na ledu.

Nema leda

Na težinu opreme se ne žale, kažu kako su navikle. Ipak, gledajući golmanicu Niku, koja je u potpunosti prekrivena glomaznim štitnicima, od kojih se gotovo niti ne vidi, jasno je da to nije baš tako.

– Teško je. Još palica… Ali, dobila sam sada neku novu, ona je lakša, smije se Nika.

Problem je što se na hokej gleda kao na muški sport, ističe Gita Berić, petnaestogodišnja učenica Ekonomsko-turističke škole u Karlovcu.

– U većini država muški je hokej razvijeniji od ženskog. Kod nas se radi na razvijanju ženskog hokeja, ali ne dovoljno. Kada netko kaže hokej, svi pomisle na muškarce. Reakcije ljudi koji po prvi put čuju kakvim se sportom bavim uglavnom budu pozitivne, ali se često svode na to da nisu znali da hokej mogu trenirati i žene i da takav sport uopće postoji u Hrvatskoj, rekla je Gita.

Hokej je upisala jer je željela bolje naučiti klizati, a s vremenom je sport iznimno zavoljela. Roditelji su je uvijek podržavali, jedino ih je brinulo što se trenira na hladnoći.

Sve u sportskom životu ovih djevojaka bazira se na entuzijazmu, a pored toga što imaju međusobno sjajan odnos, takav im je i odnos s trenerom.

– U Hrvatskoj hokej nije top sport, a pritom je vrlo težak i skup. Vrlo je teško privući djecu, ali većina onih koji dođu i ostanu u hokeju, rekao je Matija Ratkaj, trener seniorske ženske ekipe. U Hrvatskoj su ukupno dvije trenerice, dok je muških trenera više od 30. Matija se zato nada da će se neka od djevojaka zainteresirati za taj poziv.

I on naglašava kako je najveći problem za hrvatski hokej na ledu upravo led. Njima je, naime, posljednjeg dana siječnja bio posljednji trening na ledu, a od veljače se prebacuju u svoju dvoranu gdje igraju na rolama. Dvorane s ledom postoje samo u Sisku i na Velesajmu, za koju Matija dodaje kako je u raspadajućem stanju. Osim toga tu su otvoreno klizalište na Šalati i u Osijeku, dok Varaždin i drugi gradovi imaju manja klizališta oko Adventa. Infrastruktura bi uvelike doprinijela razvitku ovog sporta, slažu se i trener i hokejašice.

– Ne možete igrati hokej na ledu ako nemate led. Zato smo kompletan pogon prebacili na role, rekao je.

Mladi i publika

Kao što su djevojke već rekle, lani su se natjecala samo dva hrvatska kluba Siscia i Karlovac, a ove godine tu su i Sisak i Zagreb. Tako će ove godine igrati četverokružno, što znači da svaka ekipa igra 12 utakmica.

– To je veoma važno za razvoj. Hokejaška liga prvaka nije elitno natjecanje, kao što je to u nogometu, prvenstveno su svi bazirani na svoje lige, koje su jake, profesionalne. NHL, KHL, a potom su nacionalne, rekao je Matija.

Iako je Svjetsko prvenstvo u hokeju iza ugla, ekipa će biti oformljena tek krajem veljače. Od njih 18+2, Karlovčanki će biti osam.

– Seniorke svako natjecanje doživljavaju isto, to je ekipa entuzijasta i nemaju problem s razinama natjecanja, kaže Matija.

Nedostatak medijske podrške smanjuje napetost igračima, ali ona je veoma važna kada su u pitanju sponzori. Da se više promoviramo i da se o hokeju piše više, kao u doba Medveščaka, vjerojatno bi mogli dobiti sponzore i veća financijska sredstva. Svaki sport ima svoju publiku, ali je za veću zainteresiranost oko hokeja ipak potrebna mašinerija koja bi radila na promociji i sporta i kluba. No, sve oko karlovačkog hokeja funkcionira na čistom entuzijazmu, zbog čega se djevojke toliko i trude. Ipak, pomaci se naziru. Od 1. prosinca 2023. godine imaju prvu zaposlenu osobu u klubu, dok su svi tamo isključivo na volonterskoj osnovi.

Zahvaljujući tome što nitko nije bio do sada zaposlen, priznaje Matija, uspjeli su urediti dvoranu.

– Bivša vojarna na Luščiću u koju smo ušli 2017. godine bila je u derutnom stanju. Tri godine smo zapeli kao sumanuti kako bismo je doveli u stanje u kojem je danas. Članarine i donacije bili su glavni izvor financiranja, a svi radovi bili su bazirani na principu sam svoj majstor. Promijenili smo krov na objektu, a kroz četiri godine na obnovu je potrošeno oko 400.000 kuna. Da smo pisali radne sate samo za 1.000 »kvadrata« krova, zamislite koliko bi to koštalo. Danas zbog toga što smo uradili klinci imaju gdje trenirati, mi imamo gdje trenirati, a to je jedina dvorana za inline hokej u Hrvatskoj i sve se utakmice prvenstva u državi igraju ovdje, rekao je Matija.

Škola rolanja i škola klizanja su ono čime pokušavaju privući mlade nade hokeja, s tim da školu rolanja većinom upisuju djevojčice. Od toga je počelo, a kako koja dobije palicu u ruke, uglavnom je se više ne ostavljaju. Danas na popisu imaju 27 djevojaka.

Ništa bez volje

U dobroj su suradnji s Hrvatskim savezom hokeja na ledu, a Grad i Županija prema klubu se odnose sve bolje, no i dalje nedostaje njihovog angažmana oko uvjeta za bolji rad kluba. Kada je led dostupan u Karlovcu, klub dobiva dovoljno termina za treninge, ali period u kojem imaju led i dalje je prekratak.

– U Karlovcu je potrebno stopostotno povećanje ulaganja u sport, samo kako bismo mogli pratiti Varaždin, Slavonski Brod, da ne spominjem Zagreb, kaže Matija.

Koliki je entuzijazam djevojaka oko ovog sporta pokazuje i to da na treninge u Karlovac dolaze i iz drugih gradova. Dvije karlovačke studentice i jedna specijalizantica oftalmologije koje sada žive u Zagrebu dolaze na sva tri treninga tjedno. S druge strane, jedna Karlovčanka svakog dana putuje na posao u Zagreb, ali je i pored umora i obiteljskih obveza sva tri treninga redovito u dvorani.

– Svima je ovo hobi i bazira se na ljubavi. Sve je stvar volje. Svi smo zauzeti treninzima tijekom tjedna, a utakmicama vikendima. Možda jedan vikend mjesečno imamo slobodan, rekao je Matija koji radi kao geolog u karlovačkoj tvrtki Geotermika.

– U malim sportovima bez ovakve volje i ovog načina funkcioniranja nema ničega, zaključio je.

S faksa na hokej

Da ženski hokej ima budućnost svjedoči i primjer hokejašice Mije Šnajder koja je protekle jeseni upisala prvu godinu računarstva u Rijeci.

– Jedan ponedjeljak u studenom imali smo utakmicu u Sisku u osam navečer. Ona je došla Blablacarom, a ja sam je pokupio na naplatnim kućicama. Odigrali smo utakmicu u Sisku, u jedan u noći smo se vratili u Karlovac, a u četiri ujutro ju je otac koji vozi kamion odvezao do Vrata Jadrana, odakle je taksijem otišla u grad i ujutro je bila na fakultetu. I to se nije dogodilo samo jednom, rekao je trener kluba Matija Ratkaj.