RIJEKA Do jučer omiljeni Vatreni su preko noći postali metom kritika, dva poraza, od Turske u Osijeku pa ovaj s Wallesom u gostima, pogasili su poslovičnu hrvatsku sportsku euforiju, sada je ta ogledna hrvatska nogometna momčad odjednom sastav s »tisuću mana«. Jest da je istina obično negdje na sredini, ali porazi su zorniji pokazatelji stanja od lakmus-papira, na vidjelo iznose evidentne slabosti koje bi inače zamaskirali povoljni rezultati.

O tim je nedostacima svoje rekao i Nikica Cukrov, reprezentativac ondašnje trofejne Rijeke, nezaboravni, temperamentni »motorin«, za čiji je brzi trk travnjak Kantride, kao i drugi prvoligaški tereni, na trenutke djelovao pretijesan.

– Uočljivo je u ove posljednje dvije utakmice kako nam je nedostajalo tih nekoliko igrača te da nismo mi oni što smo bili – kaže 69-godišnji Nikica Cukrov, šibensko pojačanje Bijelih od 1975. do 1979, godine, koji uza sve nagomilane oblake nad reprezentacijom, optimistički očekuje buru i konačno razvedravanje.

– Mislim i da su u svemu tome u reprezentaciji poremećeni neki određeni odnosi te da pojedinci nisu igrali kako mogu i imaju svojih problema, neki ne igraju u svojim klubovima ili pak ne igraju koliko su inače igrali. Čini mi se da pritom imaju neke druge probleme te da nisu u potpunosti posvećeni ekipi. Ali vjerujem u nas da ćemo uspjeti jer imamo kvalitetu. Izvačili smo se milijun puta iz tih nekih teških situacija. Kada je trebalo, mi smo manje-više uvijek te posljednje utakmice rješavali u svoju korist i prolazili dalje.

Meč-lopte

Činjenica je samo da su Modrić i suigrači »u rukama imali goluba koji je odlepršao na granu«, sada su u koži tenisača koji je propuštao meč-lopte jednu za drugom u ovim kvalifikacijama za EURO. Donedavno tako bliza europska pozornica, sada je za Kockaste odjednom »tamo daleko«.

– Šteta. Imali smo izvanrednu priliku da sve završimo nakon ovih dvaju kola, da smo već »unutra«. Da smo, recimo, pobijedili u Osijeku, već bismo imali zatvorenu situaciju. Ali što je, tu je.

Stara je pouka kako »igra stvara rezultat«, a ovakva igra hrvatske reprezentacije i nije mogla davati željene plodove. U konkretnom slučaju riječ o modernoj poštapalici, o »posjedu«, pri čemu naši igrači širine terena igraju u širinu do beskraja, a pred suparnički gol idu nevoljko i oprezno, prilaze kao mačka vreloj kaši, nisu konkretni i opasni.

– Dojma sam da malo igramo, malo ne igramo, da ne posjedujemo pravi ritam. Čini mi se da previše igramo, da nam je velik broj igrača u sredini terena i prema naprijed i prema natrag, a naši vezni igrači nisu oni koji se pretvaraju u napadače i poentiraju. Izuzmemo li jedanaesterce, pogledajmo koliko su golova dali zajedno Kovačić, Modrić i Brozović.

Izbornik Zlatko Dalić se, kao i sami igrači, odjednom našao u dijametralno suprotnoj poziciji. Donedavno je bio slavljen, sada taj režiser i izvođači predstava u njegovoj režiji umjesto onih prijašnjih pohvala, slušaju sasvim opravdane primjedbe kritičara na igru, a pogotovo na rezultate.

– Izbornik je između čekića i nakovnja, to je jako teško. Dojma sam da on mora balansirati u puno raznih stvari. Do sada nas je, naime, »ljubio« rezultat i sve drugo, neke smo stvari samim time mogli zamaskirati i prelaziti preko njih. Međutim, sada dolazi situacija »stani pani« u kojoj se mora biti konkretan, odrješit. Odluke moraju biti jasne te pravedne, a i mora se stati iza tog čovjeka. Nema sada popuštanja »ni lijevo ni desno«. Mislim pak da je Dalić dovoljno iskusan, pametan i kao čovjek i kao trener, i da će on sa svojim pomoćnicima to uspješno privesti kraju.

Zajedništvo

Kaže se da je u sportu lakše nešto osvojiti nego braniti. Stanovništvom i površinom mala Hrvatska je u samo tri desetljeća u raznim sportovima, tako i u nogometu, nanizala blistave rezultate. »Razmažena« javnost želi nove uspjehe, a za njihovo ostvarenje u budućnosti Cukrov zaziva zajedništvo, također i podređivanje svakog pojedinca u igri momčadi.

– Mi uvijek imamo kvalitetnih igrača i sada je pitanje da se ta kvaliteta pretoči u jedno zajedništvo jer do uspjeha se ide i s manjom kvalitetom, a većim zajedništvom i požrtvovanjem, većom vezanosti za ekipu. Tako da se ne gleda pojedinac u stilu: ne gledam ja sebe kroz neku statistiku, nego svi zajedno gledamo ostvariti rezultat pa i neka ja budem podređen i najgori na utakmici u očima svih promatrača, ali da ostvarim svoj zadatak, a onaj drugi suigrač na račun toga napravi što treba, ja moram tada biti zadovoljan jer je tu moj taktički doprinos, mi smo to napravili zajedno, navukli smo suparnika u željenu situaciju.

Netko se tu uvijek mora žrtvovati, zato i ima deset pozicija plus golman, sve sa različitim zahtjevima, i normalno da će netko neke stvari raditi više, a netko manje. Ali, kada je sve podređeno rezultatu i kada složimo glave zajedno, onda za nas nema problema – poruka je i pouka Nikice Cukrova.