RIJEKA “Navijači mogu očekivati da ću svaki dan, svaki trening i svaku utakmicu davati sve od sebe za grb koji nosim i to ću raditi najbolje što znam i mogu”.

To je 26-godišnji lijevi branič Mladen Devetak rekao za HNK Rijeka TV u svom prvom javnom istupu kao Rijekin igrač po dolasku iz Istre. Kratko i jasno. Jer nije od velikih riječi. Čovjek voli raditi, trenirati i igrati nogomet.

I ispunio je, baš 100 posto ispunio svoje obećanje. A dočekan je s nemalom skepsom. “Raić-Sudar nam obranu slaže od bivših igrača Istre koja se borila za opstanak. To nisu pojačanja, jedva da su i prinove”, bio je inicijalni sentiment.

Osam-devet mjeseci kasnije, navijači obožavaju i Devetka i Antu Majstorovića. Jedan iz vojvođanske ravnice, drugi rođen u Zagrebu, odrastao u Zagori, a obojica u sebi nose ono jedino čega ti, ako si igrač Rijeke, ni u snu ne smije nedostajati: bespoštednu borbenost za dres i grb.

Od skeptičnosti i uvjerenja kako nije pojačanje, naš sugovornik Mladen Devetak brzo je došao do dizanja cijele tribine na noge kad u klizećem startu digne protivnika u zrak pa i njega i loptu odnese u aut ili kad duplim pasom u punom sprintu krene prema naprijed.

Pale su i dvije asistencije i jedan gol. Onaj svjetski, za tri boda na Šubićevcu. Projektil u Đakovićeve rašlje po šibenskom prolomu oblaka.

– E, od tad me i navijači gledaju malo drukčije – smije se Mladen – Volio bih to ponoviti, ali… Dok Rijeka pobjeđuje i dok je prva, dobro je i meni i svima u Rijeci. Nije demagogija, nego živa istina. Svejedno nam je tko zabija, nema tu nikakvih egotripova nego jedna klapa, jedna momčad u kojoj svi dišemo kao jedan. Takav smo klub. Rijeka je iznad svih, a svatko mora dati sve za Rijeku. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Na vrhu.

Sam sebe opisuje kao: borca. Volio bi dodati i koji gol glavom.

– U obrani čvrst i agresivan, imam tu moć ponavljanja, naprijed-nazad, koliko god puta treba. Volim sudjelovati u ofenzivnim akcijama pa puno pretrčim, a kako imam dosta snage, onda lako izdržim 90 minuta u punom ritmu. Dosta sam radio na centaršutu s distance, a znam biti opasan i u kaznenom prostoru, kada su prekidi u pitanju. Skočan sam i čekam da i to dokažem u Rijeci, nakon prekida zabijem glavom.

SLAVLJE POSLIJE ŠIBENSKOG GOLA…/Foto V.MAVROVIĆ/HNK RIJEKA

Kći

Priča je počela u vojvođanskoj ravnici.

– Rođen u Novom Sadu, počeo u Vojvodini. Tako da… To ostaje moj klub, zauvijek. Premda sam zapravo odrastao u jednom manjem mjestu pored Novog Sada, u Futogu. Sretno djetinjstvo. Ali od malih nogu navijanje, a onda i prve prave utakmice u dresu Vojvodine, taj su klub pretvorili u klub mog srca. Otkad znam za sebe, Vojvodina i Barcelona. Eto, možda nije česta, ali to je moja kombinacija – opet se smije Devetak.

Mlad je dečko, 25 godina, ali jako je pametna i staložena glava na tim ramenima. Nogometaši znaju ostati “djeca” debelo u tridesetim godinama života. Mladen je rano posložio neke stvari u životu, zacrtao svoj put i ide onako kako je zamislio.

Ne zanima ga ni imati najblještaviji auto na parkiralištu ispod zapada Rujevice, ni nositi najskuplji sat, ni odjeću od nekoliko tisuća eura.

On živi da bi radio najnapornije i najbolje što može, pošteno vratio svaki euro koji mu sjedne na račun. A kad se završi posao, bila to utakmica ili trening, ponosno uzme kćerkicu u naručje, suprugu pod ruku i baš nitko i ništa drugo mu na ovom svijetu ne treba.

– A što ima divnije i važnije od toga, od djeteta, od obitelji? Za njih živim, one jesu moj život. Mene ne treba pitati što radim u slobodno vrijeme. Lako je vidjeti za svakog sunčanog dana ili bar ako ne lije baš nesnosna kiša. Šetnja Opatijom s kćerkicom i suprugom. Mir, ljepota koja ostavlja bez daha, obitelj… Meni više od toga ne treba, niti bolje od toga uopće može biti. Sve se vrti oko djeteta, ali ne pitajte me za imena ni kćeri, ni supruge ili bilo kakve obiteljske pojedinosti. To je dio života koji nije za javnost.

Komentira i promjenu u stavu publike prema njemu.

– Nisam zamjerio skepsu s kojom sam dočekan. To je navijački normalno. Igrao sam za Istru, završili smo pri dnu i onda dođem u jednu Rijeku. Normalno da se najprije moraš ljudima dokazati. Ali od prvog dana sam pokazao tko sam i što mogu donijeti momčadi. Svaki trening i svaku utakmicu ja živim za Rijeku. To sam obećao i tako će biti.

Dojmovi o gradu i klubu su pozitivni…

– O gradu i Kvarneru dojmove nisam stekao kad sam potpisao profesionalni ugovor, nego daleko ranije, prije 10-15 godina, kad sam kao dijete dolazio na ljetovanja i odmah se zaljubio u ljepotu ovog kraja i mentalitet ovih ljudi. A klub… To je nešto fantastično. Čista “desetka”. Uređen, posložen, s atmosferom kakvu nema nitko. Nije čudo da igrači vole doći u Rijeku jer to je klub, ne bez greške, nego bez ijedne greškice. Sve ti je pripremljeno, sve je posloženo, na igraču je samo da radi i ‘gine’ za grb koji nosi na prsima.

Prošle sezone Rijeka je bila u jako sličnoj situaciji kao danas, nadomak duple krune. Pa ostala bez svega. Ima li ova generacija onu istinsku vjeru sama u sebe da može osvojiti naslov, da možete biti prvaci Hrvatske?

– Pa normalno da imamo! Valjda to i dokazujemo. Sudbina većine klubova je velika fluktuacija igrača pa za neke stvari treba vremena da se uigraju. Mi smo u derbijima odlični, a dosad smo napravili nekoliko kiksova protiv momčadi koje nam nisu izravni konkurenti. No, to je HNL. Liga u kojoj zaista svatko svakog može pobijediti. Ali radi se na tome “krvavo” na treninzima i ja ne sumnjam kako ćete već u subotu u Koprivnici vidjeti da smo i u tom segmentu ispravili ono što se ispraviti treba.

Foto PIXSELL

A koliko s Đalovićem i društvom iz stožera razgovarate o trofejima?

– Nema toga, nema razvodnjavanja koncentracije jer fokus jednostavno mora biti samo na prvom sljedećem izazovu. Ne razmišlja se kome prijeti treći žuti karton, koga odmarati zbog nečega što nas čeka nakon narednog susreta. Idemo isključivo utakmicu po utakmicu. Ne razmišljamo ni dva, ni pet, ni deset kola unaprijed. Jer ako napravimo ono što želimo i za što radimo, ako budemo nizali pobjede, onda će i nakon pet i nakon deset kola situacija biti savršena za Rijeku. Đalović i stožer nam ne dozvoljavaju da maštamo, nego nas drže u onome što treba napraviti danas, sad.

Trofejni snovi

Koji su najjači aduti ove generacije? Nogometni artist Fruk, dribler Djouahra, rutineri Čop i Majstorović, “zid” zvani Radeljić, trkači Selahi i Petrovič, maratonac i golgeter Janković…?

– Tako možete nastaviti nabrajati i nabrojiti sve iz prve momčadi. I ne bi pogriješili jer upravo to bi onda bilo to. Sve u životu kreće od rada, u našem slučaju s treninga i iz svlačionice. A mi smo, vjerujte, svi kao jedan. Što se vidi na terenu. Pa onda nekad u prvi plan bljesne Toni, nekad Nais, nekad Niko… Jer odgovor na vaše pitanje je – momčad. Momčad koja diše kao jedno i u kojoj svi guraju u istom smjeru. U kojoj je svatko stavio Rijeku iznad bilo čijeg pojedinačnog ega i(li) interesa.

Koje vas najveće opasnosti čekaju u subotu u Podravini?

– Ne bih ja izdvajao nikog poimence. Nas tamo čeka jedna odlična momčad, uigrana i u formi, a posebno jaka doma. Nemamo nikakvih iluzija o nekom lakom poslu. Budimo realni, bit će nam jako teško u Koprivnici, znamo da će oni krenuti u napad od prve minute, ali ovo je Rijeka. Jedinstvena, borbena, jaka. Rijeka koja brani prvo mjesto. Čeka nas jako puno opasnosti, ali ova je momčad spremna na sve izazove.

Nećemo se mi stisnuti i sjesti Zlomisliću u krilo, nego idemo po tri boda. Na to nas obvezuje i ljestvica i tradicija i grb koji nosimo na prsima. Još da naši navijači napune gostujuću tribinu… Pozivam ih da masovno dođu u Koprivnicu. Kreće serija utakmica u kojoj je svaka jedan mali finale. Trebaju nam naši ljudi na tribinama, da nam “čuvaju leđa”, nose nas navijanjem. Sanjamo iste trofejne snove pa ćemo valjda i zajedno po ispunjenje tih snova.

U HNL-u ga, kaže, ništa nije ni šokantno ugodno iznenadilo, ni posebno razočaralo.

– Pratio sam HNL i prije nego sam 2023. došao u Istru pa onda prošlog ljeta prešao u Rijeku. Znao sam gdje dolazim. Moram reći kako mi je u Puli bilo jako lijepo, zato je sad poseban užitak igrati baš protiv Istre, taj specifični, posebni i uvijek vatreni Derbi della Učka. Čekamo ih u polufinalu Hrvatskog kupa. Bit će žestoko.

Paralela HNL-a sa srpskom ligom?

– Tamo je 16 klubova, uvijek su dva-tri daleko iznad svih, a tri-četiri daleko ispod svih. Pa je nekako “razvodnjenija”. Što ne znači da je manje kvalitetna, ali HNL je ipak neizvjesniji pa samim time i nekako uzbudljiviji.

Otkud tolika razlika u međunarodnim uspjesima dvaju reprezentacija? Hrvatski nogometaši idu u lov na naslov prvaka svijeta, Srbija nikako da prođe skupinu na velikom natjecanju, a nije da vam nedostaje kvalitete. Dok je u košarci baš obrnuto. Dva fenomena koja objašnjavate…

– Mislim da se nekako jednostavno dogodilo da Vatreni i srpska košarkaška reprezentacija postanu neke posebne institucije. Ono što se često naziva – kult reprezentacije. Hrvati su to stvorili u nogometu, a Srbi u košarci. Moj je dojam kako srpskom nogometu treba više zajedništva i sloge, a manje tih nekih, nazovimo ih “dvorskih borbi” i negative.

Vidim da je protiv Austrije u Ligi nacija bila neka druga, bolja atmosfera, osjetio se bolji ambijent vezano uz reprezentaciju Srbije. Sad treba nastaviti na tom valu. A Hrvatska… Smjena generacija dolazi, zapravo je već počela i odmah se vidi kako će to i nadalje biti reprezentacija iz svjetskog vrha.

Iz Vojvodine ste otišli u Palermo. Kako vam je bilo na Siciliji, pretemperamentno za jednog “lalu” ili…

– Ma ne, lijepo mi je bilo. Divan je to grad i otok. Upoznao sam novu kulturu, naučio jezik, napravio iskorak i kao sportaš i kao čovjek, ali nažalost, čim sam stigao dogodila se ozljeda. A kod njih, ako si stranac i pogodi te taj peh s ozljedom… Ideš van, majstore. Liječi se, nisi u prvoj momčadi, nekako budeš gurnut na marginu.

Pa su me slali na posudbe i nisam se baš naigrao za Palermo. Ne žalim što sam bio tamo, ali dogodio mi se još jedan dokaz kako je daleko najvažnije zdravlje. Da se nisam ozlijedio odmah po dolasku, tko zna u kojem bi smjeru išla karijera. Al’ nije mi žao. Jer sve što se dogodilo, dovelo je do nečeg sjajnog – danas se s Rijekom borim i za naslov i za kup. Dakle, ne da je dobro, nego je fantastično.

Tko je najbolji igrač HNL-a?

– Za mene – Bruno Petković.

Tko je vama osobno najteži protivnik u HNL-u?

– Dok sam bio u Istri, Marco Pašalić. A ove sezone, Marko Pjaca. Mislim da ni za jednog od tri imena koja sam istaknuo nikome ne trebam dodatno argumentirati moj stav. Svi znaju o kakvim se klasama radi.

A dok se odrastalo i naganjalo loptu po Futogu, tko je bio idol, uzor?

– Brazilac Marcelo, iz Reala. Lijevi bek s tehnikom “desetke”, driblingom krila i stalnim ponavljanjem sprinteva u oba smjera. Vrh.

Postoji li neki trener koji je ostavio poseban trag u vašoj karijeri?

– Mogao bih nabrojiti mnoge, od prvog pa do današnjeg Đalovića, ali nekako mi je prva asocijacija čovjek pod čijim sam vodstvom osvojio prvi trofej, kup s Vojvodinom. Nenad Lalatović. Vidim da ga se spominje i u hrvatskim medijima. Baš sjajan trener i jednako tako sjajan čovjek, vrhunska osoba. Već je stekao europsko trenersko ime. I neka je. Zaslužio je.

Kad se voli Rijeka

U Istri vas je trenirao Tramezzani, u Rijeci je sad šef Đalović. Sličnosti i razlike između ta dva trenera?

– Najveća je razlika u tradiciji i ambicijama između dva kluba. Rijeka je ipak neka druga dimenzija. Treba znati nositi ovaj dres i očekivanja koja idu s činjenicom da si igrač i(li) trener Rijeke. A Tramezzani i Đalović su zapravo poprilično slični. Izvanredni stručnjaci. Vulkani emocija, temperamenta. Obojica žive nogomet 24 sata dnevno.

Vidite ih na utakmicama, a isto je i na treninzima: rade ono što traže od svojih učenika, daju sve što imaju u sebi, uz aut-liniju pretrče skoro koliko i igrači. Osim toga, ono što se s tribina ne vidi, a vjerujte, strahovito je bitno – svatko u svlačionici zna da su spremni “poginuti” za svakog svog igrača. I onog koji je stalno u startnih 11, i onog koji tu i tamo s klupe uđe na koju minutu. Đaloviću je ovo prvi posao u kojem je glavni trener, prvi put da je baš on šef struke, ali valjda je svima već postalo jasno kako je to tek početak jedne velike trenerske karijere.

I koliko čovjek voli Rijeku, to je nešto prelijepo. Ta emocija se unese u momčad. Zato vam i kažem da smo klapa, da dišemo kao jedan i da svaki od nas Rijeku stavlja iznad svakoga i iznad svega.

Riječka publika?

– Znate što, ja nisam od puno priče i to ste i sami sigurno primijetili. Jednostavno nisam tip koji voli intervjue, mikrofone, kamere. Ali kad već moram javno istupati, onda nemam problem s tim da artikuliram što mislim. No, za opisati navijače Rijeke meni nedostaje riječi. Nema tih pohvala i superlativa koji mogu dočarati ono što osjećam prema njima, ono što osjećam kad istrčim na naš stadion. Oduševljen sam, od prvog dana.

Na Rujevici, tribine uz teren. Imaš osjećaj kao da te navijači skoro fizički guraju prema naprijed, da te podignu kad padneš. Neopisivo je to. Mora čovjek doći i osjetiti. To se ne opisuje, to se može samo doživjeti. Nisam tek tako rekao da se svi mi u svlačionici svim srcem nadamo kako će što više naših ljudi biti u Koprivnici pa nakon polufinala kupa s Istrom na Rujevici i u Zagrebu kod Lokomotive i na svakoj utakmici do kraja prvenstva. Kad oni zagrme, mi letimo!